Prošlog tjedna u Španjolskoj se prvi put od kraja Francove diktature 1975. godine dogodilo da je nekom šefu vlade u parlamentu izglasano nepovjerenje, iako je to bio četvrti takav pokušaj u posljednjih 40 godina. Konzervativac Mariano Rajoy, predsjednik Narodne stranke (PP) i jedan od najdugovječnijih španjolskih političara, sa 180 od ukupno 350 glasova zastupnika smijenjen je nakon završetka sudskog postupka u kojemu je čitava njegova stranka osuđena zbog sistemske korupcije čiji je početak lociran u davnoj 1982. godini. Neposredno nakon toga dogodio se još jedan presedan jer je na njegovo mjesto postavljen šef Španjolske socijalističke radničke partije (PSOE) Pedro Sánchez, prvi predsjednik vlade koji nije član parlamenta.

Danas 63-godišnji Rajoy prvi je put postao ministar 1996. godine, a za premijera je izabran iz trećeg pokušaja 2011. u jeku ekonomske krize, a zatim ponovno 2016., kada je formirao manjinsku vladu sa strankom desnice Građani. Predvodio je program spasa bankarskog sektora, preživio masovne proteste protiv politike štednje koja je desetkovala niže slojeve društva, kao i gušenje građanskih sloboda u cilju zatiranja katalonskog pokreta za neovisnost.

Do prije nekoliko godina već i sam spomen promjene postfrankističkog ustava bio je blasfemija. Ali sada o tome govore sve stranke, a na nama je da im ne dozvolimo da provedu samo kozmetičke promjene – kaže Xavier Ferrer iz pokreta Barcelona En Comú

Sada ga je glave došla presuda za korupciju i glasanje o nepovjerenju koje je pokrenuo Sánchez, nakon što je osigurao podršku Rajoyevih koalicijskih partnera Građana te katalonskih separatista i baskijskih nacionalista. Pritom su ovi posljednji samo tjedan dana ranije podržali Rajoyjev prijedlog proračuna jer im je premijer obećao izdašni financijski paket. Sánchez je petorici zastupnika Baskijske nacionalne stranke obećao da neće smanjivati proračunom predviđenih 450 milijuna eura teška ulaganja u baskijsku regiju, pa je sudbina Rajoyja, koji je sedam sati glasanja proveo u jednom madridskom restoranu, bila zapečaćena.

Istraga o crnom fondu PP-a započela je 2009. godine, a kulminirala je prvog dana lipnja presudom dugačkom 1700 stranica u kojoj je opisana kompleksna korupcijska mreža kojom je upravljao financijski tajnik PP-a Luis Bárcenas. PP-ovi političari, ispostavilo se, dodjeljivali su biznismenima ugovore o javnim nabavama ukupno teške 150 milijuna eura u zamjenu za mito, uključujući i financiranje predizbornih kampanja, a crni fond otkriven je na Bárcenasovom tajnom švicarskom računu. Operacija Gürtel rezultirala je s ukupno 351 godinom zatvora za 29 od 35 optuženih političara i biznismena, a najviše su dobili Bárcenas – 33 godine i vođa korupcijske mreže Francisco Correa, biznismen s vezama u Narodnoj stranci, kojemu je dosuđena 51 godina zatvora.

Mariano Rajoy lani je svjedočio, ali nikada nije optužen, no rejting njegove prividno neuništive stranke nakon presude stropoštao se ispod 20 posto. Iz PP-a su naime ispočetka tvrdili da je istraga Gürtel politički motivirana, a kada su na vidjelo počeli izlaziti dokazi, branili su se da su u pitanju izolirani slučajevi. Suđenje je, međutim, pokazalo da se radi o sistemskoj truleži stranke koja traje desetljećima, a osuđen je još i niz visoko pozicioniranih dužnosnika, što pokazuje da nisu u pitanju nikakvih ekscesi.

O recentnim zbivanjima u Španjolskoj Novosti su razgovarale s Xavierom Ferrerom iz pokreta Barcelona En Comú, koji već treću godinu upravlja katalonskom prijestolnicom. Ferrer nam je rekao da su ovo suđenje i njegove političke posljedice prilika za provođenje dubinskih reformi koje se neće zadržati samo na tome da dvije stare velike stranke – PP i PSOE – zamijene nove, ideološki slične, u ovom slušaju Građani i Podemos. A španjolski građani, smatra Ferrer, spremni su za dubinske promjene.

- Period koji je Španjolska prošla između diktature i demokracije naziva se tranzicija, a danas puno ljudi smatra da nam treba nova tranzicija. Najveća bitka sljedećih godina bit će oko toga hoće li se promjene provoditi odozgo ili odozdo. Do prije nekoliko godina već i sam spomen promjene postfrankističkog ustava bio je blasfemija. Ali sada više nije, sada o tome govore sve stranke, a na nama je da im ne dozvolimo da provedu samo kozmetičke promjene pa da za pet ili deset godina imamo istu situaciju, da privremeno suzbijemo korupciju, ali da opstane struktura koja je tu korupciju generirala - kaže Ferrer.

Rajoyeva vlada svrgnuta je s vlasti u trenutku poprilične političke nestabilnosti, jer je katalonska kriza još uvijek svježa, a u Barceloni je upravo ovih dana na vlast došla nova regionalna vlada na čelu s Quimom Torrom. Iako su podržali smjenu Rajoya, Građani, koji su trenutno najjača stranka u parlamentu, ne prihvaćaju ovakav način dolaska na vlast socijalista i traže prijevremene izbore, no to, smatra Ferrer, nije izvjesno upravo zbog nadmoćnog rejtinga Građana. On smatra da će umjesto toga Pedro Sánchez samostalno sastaviti vladu i da neće ići u koaliciju ni s Podemosom ni s Građanima.

- PSOE se sada bori i za podršku desno orijentiranih birača pa im nije oportuno ići u koaliciju s Podemosom jer bi ih takvi birači percipirali kao da su suviše lijevo. S druge strane, PSOE i Građani također ne žele u koaliciju pa je najizglednije da će socijalisti sastaviti manjinsku vladu, uz parlamentarnu podršku Podemosa koji će formalno ostati u opoziciji - kaže Ferrer.

Nakon dramatičnog antiklimaksa referenduma o neovisnosti i represije kojom je Rajoy nasrnuo na katalonske čelnike, dolaskom Quima Torra i Sáncheza Katalonija će uči u mirniju fazu jer su oboje deklarirali spremnost na dijalog

On predviđa da će – nakon dramatičnog antiklimaksa referenduma o neovisnosti i represije kojom je Rajoy nasrnuo na tamošnje političke čelnike – Katalonija dolaskom Torre i Sáncheza uči u mirniju fazu jer su oboje deklarirali spremnost na dijalog. No Torra je, kaže Ferrer, ‘autoritaran vođa, istovremeno i jedan od rijetkih koji se te funkcije uopće htio prihvatiti jer je sada svima kristalno jasno da je neovisnost apsolutno nemoguća’.

- Iako stranački neopredijeljen, Torra je izdanak katalonske buržoazije koja kontrolira lokalnu ekonomiju i medije i zato je stalno na vlasti. On je katalonski fundamentalist, nacionalist i ekonomski liberal koji će igrati ulogu umjerenjaka jer zna da eskalacija kakvu je provodio Carles Puigdemont više nema smisla. Katalonija se inače nakon lokalnih izbora u prosincu prošle godine našla u šizofrenoj situaciji kakvu nikada prije nismo imali, naime, najviše glasova dobili su Građani, stranka koja je izrazito antikatalonski nastrojena i upravo je nevjerojatno da je i tamo podržano stvaranje tog političkog čudovišta - kaže Ferrer.

S druge strane, dodaje, dolazak PSOE na vlast u Španjolskoj mogao bi pomoći Kataloniji jer će se relaksiranjem pitanja neovisnosti maknuti i dimna zavjesa koju je prošla vlada koristila kako se ne bi bavila ničim drugim.

- Puigdemont je doslovno cijelo vrijeme govorio samo o neovisnosti, a njegova vlada nije donijela nijedan jedini zakon. Ali osim zaista neprihvatljivog manjka demokracije koji se zbog represije centralne vlade događa u Kataloniji, postoje i mnogi drugi problemi, primjerice kriza stanovanja koja je masovni problem u cijeloj zemlji. Tu dimnu zavjesu mogla je razgrnuti samo jedna ovakva presuda za korupciju, a dolaskom novih lidera koji su objavili spremnost na dijalog moći će se govoriti i o takvim stvarima. Osim toga, korupcija nije prisutna samo u redovima španjolskih stranaka. I mi ovdje imamo svoj PP, to je Puigdemontov PDeCAT koji je podjednako ogrezao u korupciji, ali se zbog represije centralne vlade o tome nije htjelo govoriti, ljudi su zbog tih napada iza njih zbijali redove, pa se nadamo da to više neće biti slučaj - tumači naš sugovornik.

Sam Pedro Sánchez u posljednje dvije godine prošao je prilično dramatičnu političku putanju, počevši od 2016., kada ga je u unutarstranačkom puču svrgnula desna frakcija PSOE na čelu sa Susanom Díaz, predsjednicom Andaluzije koja je imala ambicije postati liderica stranke. Sánchez je tada smijenjen s mjesta glavnog tajnika stranke, nakon čega je izašao iz parlamenta i započeo mahnitu turneju po Španjolskoj na kojoj se, kako kaže Ferrer, ‘predstavljao kao vođa nove PSOE’, socijalist koji je usput popabirčio i nešto od municipalizma, pokreta koji propagira upravljanje lokalnim zajednicama odozdo i iz kojeg su proizašle trenutne vlasti u Barceloni, Madridu, Valenciji i nizu drugih španjolskih gradova. Sedam mjeseci kasnije ponovno je izabran za glavnog tajnika, a zatim i uspješno predvodio proces izglasavanja nepovjerenja Marianu Rajoyu, što ga je dovelo do mjesta predsjednika španjolske vlade.

Unatoč pozivanju na socijalizam, gestama poput odbijanja stavljanja ruke na Bibliju i izjavama poput one da je Španjolska ‘multinacionalna država’, upućene katalonskim separatistima, Xavier Ferrer kaže da on i njegovi kolege u Barceloni En Comú ‘ne vjeruju da je Sánchez veći ljevičar od bilo koga drugoga u PSOE, već je u pitanju strategija’.

- To se vidi i iz njihovog ekonomskog programa, koji je konzervativan i liberalan i nema namjeru dokinuti politiku štednje. Kada se govori o španjolskim socijalistima, uvijek treba imati na umu da je ta stranka osnovana nakon smrti Franca kako bi se stvorio privid demokratske ravnoteže dotad jedinoj postojećoj, frankističkoj i kako bi se uz pomoć jedne takve poluljevičarske stranke suzbili komunisti i anarhisti koji su bili dominantni u vrijeme diktature. I PP i PSOE podjednako su nosivi stupovi postojeće strukture koja je generirala korupciju o kojoj danas govorimo. I jedna i druga povezane su sa sudstvom, monarhijom, korporacijama i medijima i ako se ne promijeni sama ta struktura, nijedna progresivna stranka na vlasti neće moći puno napraviti - kaže on.

Unatoč tome, pozdravlja dolazak socijalista na vlast jer smatra da je to najbolje što je Španjolska mogla dobiti u postojećem kontekstu.

- Imamo obavezu Sánchezu dati šansu. Osim toga, njegov dolazak na vlast i strateški je dobar za municipalističke pokrete i ljevicu općenito. Ili će ga Podemos gurati ulijevo, što je dobro samo po sebi, ili će se nastaviti razotkrivati kao lažna ljevica i time otvoriti prostor alternativnim pokretima - zaključuje Ferrer.