Na godišnjicu katastrofalnog zemljotresa, predstavnici Srpskog narodnog vijeća posjetili su tri obitelji u selu Luščani kraj Petrinje. Kao i u svim dosadašnjim posjetama ranjenim banijskim selima, nisu došli praznih ruku.

U sklopu humanitarne akcije "Banija je naša kuća" velika količina građevnog materijala istovarena je u dvorištima obitelji Vranjanin, Gvojić i Krivokuća čije su kuće potpuno stradale ili su do temelja srušene. Članovi ovih triju obitelji već godinu dana čekaju obnovu, pomno osluškujući sve informacije do kojih mogu doći. Nažalost, još uvijek se ne zna kada će ruševine biti uklonjene, a kamoli kada će im biti sagrađeni novi domovi.

Voditeljica odjela za socijalna i humanitarna pitanja SNV-a Tatjana Dragičević kaže da je najkonkretniji oblik pomoći koji ovog trenutka SNV može pružiti građevinski materijal kojim će ovi nesretni ljudi izgraditi nove štale, dograditi privremene prostore za stanovanje i natkriti što se natkriti može, kako bi obnovu svojih kuća što lakše dočekali.

- SNV je ovaj put primio donaciju jedne talijanske općine i odmah je dio raspoređen za tri kućanstva u Luščanima, a istim kontingentom bit će obuhvaćeno još dvadesetak obitelji. Do sada je više od 3.500 korisnika, uglavnom u ruralnim sredinama, primilo najrazličitiji oblik humanitarne pomoći SNV-a. S akcijom ćemo nastaviti - poručila je Tatjana Dragičević.

Kad se pred kućom Milana Vranjanina zaustavio kamion pun građevinskog materijala, veći od bilo kojeg vozila koje je ikad kročilo u Luščane, nije mogao doći do riječi.

- Otkad smo, mjesec-dva nakon potresa dobili kontejnere, ovo je prvi put da nešto konkretno stiže na moju adresu. Kuća mi je potpuno uništena. Do temelja su također srušene garaže, štale, svinjci i ostale gospodarske zgrade. Ništa nije upotrebljivo. Nas četvero, supruga Bosiljka, sin Stevo, majka Danica i ja, u nekoliko sekundi ostali smo bez svega što smo cijeli život mukom stjecali. Što drugo da vam kažem? Utješno je da smo izvukli žive glave, a lako smo mogli nastradati. Također, prije petnaestak dana, u jednom kontejneru zapalile su se elektro-instalacije pa smo ga jedva spasili da ne izgori do temelja. Ovaj materijal iskoristit ću za obnovu štale jer mi oduvijek ovdje živimo od stoke i poljoprivrede. Prvo nam treba štala, pa tek onda kuća. Tako je to kod nas oduvijek - objašnjava nam Milan Vranjanin.

Nikoli Gvojiću, čija je kuća nedaleko od one Milana Vranjanina, statičari su na kuću nalijepili crvenu naljepnicu, uz upozorenje da svaki ulazak u objekt predstavlja opasnost po život.

- Od države nisam dobio do sada ništa, a evo, godina dana prođe. Dolaze ovdje povremeno neki važni ljudi, sve jedan važniji od drugoga, ali kako dođu tako i odu, a mi ostajemo u svojoj muci. Kontejnere su mi dali drugi, nepoznati donatori, pa da nije njih, ne znam kako bismo opstali. Ovaj građevinski materijal koji mi je donirao SNV mnogo mi znači. Itekako ću ga upotrijebiti za nadstrešnice i nadogradnju, pa će mi život biti lakši. O obnovi ovdje nitko nema pojma. Nit' tko pita, nit' tko što radi nit' tko što javlja. Čak mi ništa ni ne obećavaju. Čini mi se da je to po onoj; crkni magarče dok trava naraste! – jada se Nikola Gvojić.

Katastrofalni potres prije godinu dana zatekao je Zoru Krivokuću, njenog sina i majku u kući koja se toliko zatresla i rastresla da su jedva nekako izletjeli u dvorište i tako u posljednji trenutak spasili žive glave.

- Bolje da me o tome ne pitate jer kad god pomislim na te trenutke sva nekako pretrnem. Muž je vani pao pod traktor, ali je nas je dozivao na sav glas da izađemo van u strahu da će se kuća stropoštati na nas. Prvih mjesec dana bilo je teško, sve dok nismo dobili kamp kućicu od prijatelja iz Zadra, a kasnije je u naše dvorište stigao kontejner. Ovu građu koju danas dobivamo, prvo smo mislili upotrijebiti da napravimo svinjac, a onda smo zaključili da je bolje da od tog materijala napravimo dvije sobice za boravak. To nam puno znači, pa se zahvaljujemo SNV-u na donaciji koja nam je uljepšala ovaj tegoban život te ulila novu nadu i saznanje da nismo sami u nevolji - kaže nam Zora Krivokuća.

Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac Luščane je posjetio i ranije, neposredno nakon katastrofe.

- Za prve posjete vrlo emotivno sam doživio nesreću žitelja Luščana. Danas mi sve izgleda još strašnije, ali sam smireniji kada su posrijedi ljudi i njihove reakcije, hrabrost, skromnost, odlučnost da ostanu i opstanu kraj ruševina svojih kuća, ma kako bilo. Osim krova nad glavom, njima očito nedostaje ono od čega su živjeli; stoka, štale, svinjci i sve što im je omogućavalo život. Potres nije ostavio ljude samo bez kuća. Ostavio ih je bez mogućnosti da sebi budu korisni, da rade i privređuju kako su to radili oduvijek. Zato treba sve vrste pomoći objediniti pa djelovati istovremeno i paralelno. To je jedini način. Potrebno je, uz obnovu kuća, istovremeno planirati obnovu gospodarskih objekata, organizirati nabavku stoke i poljoprivrednih strojeva što im je ovog trenutka neophodno. Ako im vratimo kuće a ne izgradimo štale, nismo napravili ništa - zaključio je Milorad Pupovac.