Novosti

Kronika

Šljivovac bez šljivovice

Dok se nekad oko Božića iz zamalo svakog seoskog dvorišta širio miris tek pečene rakije, danas u pustom Šljivovcu na Kordunu samo sedmero-osmero ljudi niže svoje staračke dane. Među njima je i Petar Krlić

Nije teško pogoditi po čemu je Šljivovac, selo sjeverno od Vrginmosta, dobio ime. No prilično ga je teško pronaći u kordunskim vrletima, među oronulim i neodržavanim stazama bez putokaza i markacija. Jer davno je to bilo kad bi se, negdje u božićno i predbožićno vrijeme, iz gotovo svih seoskih dvorišta širio miris tek pečene šljivove rakije. Dok bi s jeseni kukuruz i žito bili skladišteni u hambare, krumpir i zakiseljeni kupus u podrume a na tavanima se sušile kobasice i ploče slanine, u kasnu bi zimu još valjalo ispeći rakiju od jesenjeg voćnog uroda. No danas jedva ima Šljivovca, a kamoli šljivovice. Selo je opustjelo, pa u njem tek sedmero-osmero vremešnih ljudi polako niže svoje staračke dane. Petar Krlić na plećima nosi 84 godine: u Šljivovcu zimuje sam, jer mu je supruga prije par mjeseci otišla kćerima u Srbiju, gdje iščekuje i njega da im se pridruži.

- Uporno me žena zove da dođem k njima u okolicu Beograda, da ostavim sve ovo i da nam svima bude lakše, a ja uporno odbijam. Ne mogu tek tako ostaviti djedovinu, ova polja, šume i ovu kuću koju sam svojim rukama gradio. Pa nek' bude što biti mora, ja odavde ne idem; ovdje su mi pokopani pradjedovi, djedovi i roditelji, a metar zemlje uz njih i mene čeka. Žena me sve onako malo po malo priprema na to da se sama nikada više neće vratiti na Kordun, ali neka, ne mora. Valjda ću nekako sam propentati koju godinu dok me vrag ne odnese. Imam i dva sina u Austriji, koji me dva-tri puta na godinu posjete, pa mi navuku drva u šupu i još štošta urade. Sve mi se čini da oni bolje razumiju moju odluku da ostanem ovdje, iako o njoj baš i ne razgovaramo. Možda zato što su i sami ovdje rođeni i rasli pa osjećaju svoje korijene; tko zna, možda se i vrate ovamo kad mene više ne bude – tješi se Petar Krlić.

Plaćam grobarinu k'o da će me pokopati uz počasti na zagrebačkom Mirogoju! Šutim i plaćam, sve u strahu da me jednog dana ne pokopaju u nekoj tuđoj jarugi - zdvaja Petar sa specifičnim kordunaškim smislom za crni humor i autoironiju

Potres na Baniji dobrano je uzdrmao rubne dijelove Korduna, pa je tako i njegova kuća malo napukla. Nasreću, statičari su procijenili da je u dobrom stanju i da se u njoj može živjeti. Da su prilike kao prije tridesetak godina doista bi se i dalo živjeti, i to s lakoćom, no u Šljivovcu se danas jedino preživljava, a i to nije baš najjednostavnije. Krlićeva poljoprivredna mirovina toliko je niska da od sramote ne želi ni reći iznos te crkavice. Svakodnevnicu mu nerijetko dodatno opterećuju i sjećanja na ono što je prekinulo mirne dane živog sela. Poput tolikih Kordunaša, i Krlići su u Oluji pobjegli iz svojih kuća glavom bez obzira, ostavljajući u njima sve što nije stalo u torbu-dvije po osobi. Završili su u Ugrinovcima kraj Beograda.

- Nije nam bilo lako među tuđim ljudima u tuđoj zemlji. Kopali smo njive za sitan novac, dostatan tek za hranu. To mi je posebno teško padalo, jer sam u Šljivovcu bio gazda kojem u domaćinstvu ničega nije falilo. Htjeli su nas poslati na Kosovo. Već su nas bili potrpali u vagone, ali smo se nekako uspjeli izvući iz te situacije. Svejedno, nisam u Srbiji dugo izdržao. I te su mi tri godine bile previše. Iz noći u noć sanjao sam Kordun, ta naša polja i šume, pa mi je jednog dana samo puklo u glavi i srcu: nećeš više, Petre, okopavati tuđe kukuruze, rekoh to sam sebi, a onda i svojima. Tko se sa mnom hoće vratiti, dobro, a tko neće. Uglavnom, na Kordun se otisnuh sam - prepričava nam Petar ne tako davna zbivanja.

Kuću je, jasno, zatekao devastiranu i temeljito opljačkanu: iz gospodarskih su zgrada nestali svi strojevi, alati pa čak i sitnice koje bi malokome bile od koristi. Nije to Petra toliko potreslo, kaže sam da je to tako u ratovima, no do danas ne može prežaliti svoje konje, one koje je morao ostaviti kad su se članovi njegove porodice dali u bježaniju. Ali unatoč žalovanju za tim svojim blagom i ponosom, morao je zasukati rukave i krenuti otpočetka. I tako, dan po dan, mjesec po mjesec, godinu za godinom, šljivovačko imanje Krlićevih ponovno je zaživjelo. Ne, doduše kao prije Oluje, ali podnošljivo, po mjeri čovjeka. Dobio je i kravu kao donaciju iz Austrije, no morao je se odreći da doplati staž i stekne uvjete za već spomenutu otužnu poljoprivrednu mirovinu, ali i danas žali radi tog poteza. Kroz neko mu se vrijeme pridružila supruga.

- Taman smo pomislili da su nevolje iza nas, a onda me naglo zaboljela glava, gubio sam sposobnost govora i orijentacije i stalno mi se 'mantalo'. Rekoše doktori da je to nekakav moždani udar, pa me u Sisku operiraše. Ostadoh, srećom, živ, iako i danas imam nekih tegoba pa moram piti hrpu lijekova – objašnjava Krlić. Mirovinu koja, zaključismo sami, nije veća od hiljadu kuna, mora triput prevrnuti da mu bude dostatna na najnužnije. Najviše ga od svih troškova muči grobarina, koju na godišnjoj razini plaća i više od te žuđene mjesečne tisućice.

- Nikako mi nije jasno da za ovo zabačeno groblje u pustom selu na raseljenom Kordunu plaćam grobarinu k'o da će me pokopati uz počasti na zagrebačkom Mirogoju! Redovito mi vrginmoški Komunalac šalje uplatnice s visokim iznosima, a ja šutim i plaćam godinama, sve u strahu da me jednog dana ne pokopaju u nekoj tuđoj jarugi, daleko od mojih đedova – zdvaja Petar, sa specifičnim kordunaškim smislom za crni humor i autoironiju.

Nekoć veliki i njegovani vrt iza Petrove kuće polako se smanjuje i ustupa mjesto korovu, a on, ono malo povrća što mu treba, kupuje u dućanu. Doduše, obiđu ga tu i tamo aktivisti Crvenog križa, ali uglavnom praznih ruku, bez osnovnih potrepština i darova.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više