Nedavno je u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla predstavljena dvojezična publikacija ‘Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji’ u izdanju nizozemske Onomatopee 152 i Slobodnih veza, udruge za suvremene umjetničke prakse, odnosno Nataše Bodrožić, Lidije Butković Mićin i Saše Šimprage, koji su urednici ove publikacije i članovi kolektiva Motel Trogir.
U knjizi se bavite prvenstveno multifunkcionalnim objektima arhitekta Živorada Jankovića, splitskim kompleksom Koteks Gripe, nekadašnjom dvoranom Boro i Ramiz u Prištini, sarajevskom Skenderijom i Spensom u Novom Sadu. Nakon iscrpnog trogodišnjeg istraživanja, što možete reći da ovi objekti govore o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?
Butković Mićin: Sadržaj knjige se postupno formirao tijekom godina, kako smo koncentrično širili tematske krugove. Od naše početne fascinacije arhitektonskim oblikovanjem kompleksa Koteks Gripe krenula su pitanja o ishodištu njegove specifične tipologije, što nas je motiviralo da pobliže obradimo opus sarajevskog akademika Živorada Jankovića koji je, sa suradnicima, projektirao navedene polifunkcionalne megastrukture od kraja 1960-ih do ranih 1980-ih godina. Sugovornike smo pronašli među istraživačima u njihovim domicilnim gradovima, Darovana Tušeka i Sanju Matijević Barčot za splitski slučaj, Mejremu Zatrić za Sarajevo, Aleksandra Bedea za Spens i Elizu Hoxha za prištinski centar. Komparacija svih četiriju realizacija ukazala je na njihove zajedničke kvalitete: uspješno prostorno umrežavanje različitih namjena, trgovačke, sportske i kulturne, fokus na kreiranje ugodnog ambijenta i oblikovanje javnih pješačkih komunikacija i trgova te ikoničnost same arhitekture, što ih je prometnulo u važne urbane repere. U njihovom programu prepoznajemo ideale jugoslavenskog socijalističkog projekta, bili su utjelovljenje tadašnjeg poimanja društvene solidarnosti, prosperiteta i javnog dobra te su uspjeli pomiriti vrijednosti samoupravnog socijalizma i rastućeg konzumerizma. Danas svojim stanjem svjedoče pak o obrnutom trendu dezintegracije sustava društvenog upravljanja i privatizacije javnih dobara i prostora, a budućnost im je vrlo neizvjesna zbog učestalih zahtjeva za rušenjem koji dolaze od lokalnih političkih elita.
Rad arhitekta Jankovića
Očekujete li da bi nakon vaše publikacije ovi objekti mogli biti zakonski zaštićeni i očuvani, što navodite kao jedan od ciljeva? Takav stav čini se optimističnim s obzirom na aktualne arhitektonske i urbanističke prakse u nekadašnjim jugoslavenskim republikama, gdje sprega politike i kriminala realizira velike infrastrukturne projekte koji predstavljaju prije svega kulturocid i devastaciju javnog prostora.
Šimpraga: Direktan povod nastanka knjige bila je nedovoljna istraženost splitskog kompleksa, a stvoreno znanje donosi argumente u prilog njegove vrijednosti, odnosno nameće činjenicu da znanstveno potvrđeni argumenti za zaštitu sada postoje. Kada bi i u kojem obimu ona trebala nastupiti i hoće li mjerodavne službe uopće reagirati, otvoreno je pitanje. Ovdje opet ističemo potrebu angažmana, koji pretpostavlja volju i vrijeme da se u nečemu ustraje onda kada sustav zakazuje ili nije dovoljno agilan. Svi u knjizi tematizirani kompleksi nisu samo značajna arhitektura, već i ključni dijelovi infrastrukture pripadajućih gradova. Ono što je dodatno karakteristično za sve te gradove su i zajedničke borbe ne samo za arhitektonsku baštinu, ujedno i svojevrsne materijalne dokaze bolje prošlosti, već i za javna dobra i društveno odgovornije postavljen sustav vrijednosti.
Kompleks Koteks Gripe i recentni primjer trgovačkog mastodonta u Trogiru zorno pokazuju dva načina razmišljanja, dva tipa očekivanja i kvalitete života u dva različita vremena, od kojih je ono socijalističko sasvim sigurno bilo bliže idealu od ovog našeg
Mnogi i danas, poput hrvatske predsjednice, s revizionističkih stanovišta govore da se u Jugoslaviji npr. nije moglo kupiti više vrsta jogurta, iako je samo Hrvatska početkom 1980-ih imala 60 robnih kuća i 1194 samoposluge. Kako je zapravo izgledao pejzaž potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji?
Bodrožić: Naslov ‘Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji’ prvenstveno se odnosi na četiri megastrukture, ‘četiri okoliša’ koja smo obrađivali u knjizi, prateći rad arhitekta Živorada Jankovića u četiri grada bivše Jugoslavije. Ako je krajolik rezultat kolektivne preobrazbe prirode, u tom smislu on je i protagonist – pejzaž djeluje kao središte značenja i simbolike stvarajući osjećaj pripadnosti i teritorijalnog identiteta. Uzmimo za primjer splitski slučaj, nerijetko predstavljen kao ‘prvi pravi shopping mall’ u socijalističkoj Jugoslaviji: financiranje kompleksa na Gripama poduprlo je, uz tvrtku Koteks, 200 poslovnih partnera koji su udruživanjem sredstava potpomogli podizanje tog suvremeno opremljenog ‘potrošačkog grada’, koji je zaposlio oko pet stotina radnika. Centar Koteks jest dio identiteta Splita, za mnoge sinonim zlatnih 1980-ih, prvih pizzerija, dobrih dućana i diskoteka, on je jedan od važnih gradskih repera, ali je ujedno ‘dio urbanog pejzaža’ u nestajanju. Polako propada još otkad ga je načela ekonomska kriza, nedugo nakon gradnje, a zatim i jako neuredna privatizacija 1990-ih te manjak vizije za njegovu novu funkciju u aktualnoj društvenoj i ekonomskoj paradigmi. Na vaše pitanje o dostupnosti proizvoda na jugoslavenskom tržištu 1970-ih odgovara niz autora u našoj knjizi, a Igor Duda u svom tekstu tvrdi da je druga polovica 1970-ih povijesni vrhunac životnog standarda i kupovne moći jugoslavenskog potrošača. Ističe i to da Jugoslavija nije poput sovjetskih društava pokazivala obilježja ‘diktature nad potrebama’, niti je odozgo odvajala stvarne od lažnih potreba svojih stanovnika.
Koja je razlika između tržnih centara danas i iz vremena socijalizma, jer zapravo i jedni i drugi nastaju na periferiji? Zar nije konzumerizam u sklopu socijalističkog društva bio kontradiktorna pojava?
Butković Mićin: O tržnim centrima i robnim kućama u razdoblju socijalizma za našu knjigu su pisale Sanja Matijević Barčot i Ana Grgić, docentice na splitskom studiju arhitekture. Ondašnje opskrbno-trgovačke centre, kakvi su realizirani u centrima planiranih stambenih naselja, karakteriziraju kao dio programa uspostave socijalističke države blagostanja, odnosno opipljive dokaze modernizacije društva. Ostvareni u različitim varijacijama, od jednostavnih trgovina potrošnom robom do složenih višenamjenskih sklopova s raznim servisima te društvenim, obrazovnim i zdravstvenim sadržajima, imali su često i izraženu urbanotvornu ambiciju, poput poznatog primjera opskrbnog centra Trnsko u Zagrebu, a smjerali su postati i mjesta društvenosti, okupljanja lokalne zajednice. Trgovački centar Koteks bismo svakako uvrstili u potonje, uspješnije primjere u kojima je komercijalni interes balansiran potrebom da stanovnicima novih kvartova ponude i dodatne funkcije, kao i prostorne i arhitektonske vrijednosti. Upravo taj dijapazon mogućnosti njihovog korištenja, a često i kvalitetan dizajn, razlikuje ih od današnjih generičkih mallova te pokazuje da je jugoslavenska praksa u ovoj tipologiji pronašla uvjerljivu alternativu prokušanim (zapadnim) modelima.
Šimpraga: Dva dijametralno različita pristupa prostoru, arhitekturi i urbanitetu demonstriraju i primjeri u dva grada kojima smo se do sada bavili, Trogiru i Splitu. S jedne strane, tu je modernistički kompleks Koteks Gripe čije različite programske postavke uključuju i javne prostore, a s druge strane recentni primjer trgovačkog mastodonta u Trogiru, koji je niknuo nasuprot zaštićenog Vitićevog motela, koji prostor samo i isključivo eksploatira, bez da u njega išta unosi. Primjer je to arhitekture bez vrijednosti, a s problemima. Upravo te dvije prostorne činjenice zorno pokazuju dva načina razmišljanja, dva tipa očekivanja i, konačno, kvalitete života u dva različita vremena, od kojih nijedno nije bilo idealno, ali je ono socijalističko sasvim sigurno bilo bliže idealu od ovog našeg.
Iako je u Jugoslaviji postojala dovoljna količina robe, novca, a postojali su i potrošački krediti, rasla je i zaduženost. Što vaša knjiga otkriva o mehanizmima potrošačke kulture?
Bodrožić: Kako smo naveli na koricama knjige, potrošačka kultura kao dio države blagostanja označila je, po nekim istraživačima, početak kraja revolucionarne težnje za ravnopravnošću. Ekonomskom liberalizacijom tržišta u prvoj polovici 1960-ih jugoslavenska privreda postaje ovisna o procesima u sklopu globalnog kapitalizma. Jugoslavija je 1966. postala punopravni član GATT-a. Međunarodni monetarni fond podržao je tada reforme s 80 milijuna dolara, a nova ekonomska politika imala je društvene posljedice karakteristične za svaku tržišnu ekonomiju – društveno raslojavanje, produbljivanje nejednakosti između najrazvijenijih i najsiromašnijih dijelova SFRJ. Istovremeno teče proces ‘kulturalizacije konzumerizma’, a o svemu tome govori Branislav Dimitrijević, autor knjige ‘Potrošeni socijalizam’, u intervjuu koji sam s njim vodila zaokružujući prvo poglavlje naše knjige, kao okvir za sliku, kontekst u kojem nastaje i ‘prvi shopping mall u bivšoj Jugoslaviji’ – Centar Koteks na splitskim Gripama.
Emancipatorski impulsi
Zašto se robne kuće poput Narodnog magazina, popularne Name, i drugih magazina smještaju na izuzetno dobrim i vrijednim gradskim lokacijama?
Butković Mićin: U ovom slučaju jugoslavenski primjeri slijede europsku poslijeratnu praksu kada je, nakon ratnih razaranja, bilo potrebno rekonstruirati povijesna središta brojnih gradova. Robne kuće mogle su u tom smislu predstavljati atraktivne nove gradnje na porušenim lokacijama ili nikada dovršenih urbanim sklopovima, krpajući narušenu urbanu matricu. U jugoslavenskim okvirima robne kuće su, na istovjetni način kao i ranije spomenuti opskrbni centri, bile indikatori društvenog napretka i skrbi socijalističkog poretka za materijalni boljitak građana. Otvaranja robnih kuća bila su prvorazredni društveni i politički događaji, pravi miljokazi u povijesnom razvoju brojnih sredina. Od robnih kuća očekivala se inovativnost arhitektonskog rješenja, a često su i popularizirale novija tehnološka dostignuća, poput pokretnih stepenica, sustava klimatizacije, najsuvremenijih građevinskih materijala i slično. Većina njih se danas teško nosi s konkurencijom trgovačkih centara na periferijama gradova, pristupačnijima za automobile, ali manje bogatih arhitektonskih vrijednosti i lišenih privlačnosti povijesnog ambijenta.
Raste interes za socijalističko nasljeđe, što pokazuje i izložba ‘Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948 – 1980’ u njujorškom muzeju MoMA. Što ovakav vid znanja proizvodi? Nostalgični pogled u prošlost ili možda neki zalog za budućnost?
Bodrožić: Izložba koju spominjete, u današnjim ekonomskim i političkim okolnostima u kojima su bivše jugoslavenske republike periferne kapitalističke države, a MoMA jedna od institucija moći kapitalističkog centra, zasigurno je dala izuzetno velik doprinos vidljivosti i afirmaciji socijalističkog nasljeđa, arhitekture, ali i puno šire. Nismo bili na njujorškoj izložbi, ali iz pratećeg kataloga i različitih osvrta čini se da su kolege istraživači s naših područja napravili jako dobar posao. Uostalom, s nekima od njih smo surađivali i na našoj knjizi. Međutim, ipak ne treba izgubiti iz vida da recentni trend historizacije različitih dimenzija prostorno-fizičkog razvoja socijalističke Jugoslavije ima svoju ideološko-političku funkciju, a tu spadaju i politike i prakse konzervacije modernističke baštine. Ti užestručni koncepti i metodologije zaštite, kako ističe politički aktivist i teoretičar Milan Rakita, ne mogu se promatrati izvan općih obrazaca društvene valorizacije historijske prošlosti koji su dio još širih procesa kreiranja tzv. politike sjećanja, i koji o tim procesima ovise. Drugim riječima, ti koncepti i metodologije zaštite dio su odnosa cjelokupnog društvenog sistema prema vlastitoj historijskoj prošlosti. Kakav je pogled na socijalističko nasljeđe provučen kroz vizuru MoMA-e, što se time dobilo, što se izgubilo, prerano je za reći.
