Andrej Plenković ozbiljno je, čini se, strahovao od prosvjeda koji je prošle subote održan u Vukovaru, u organizaciji HDZ-ovog vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave i skupine njegovih mentora i sponzora, a na kojem se okupilo najviše petnaestak tisuća ljudi: kad je sve prošlo bez veće štete za premijera, strah je i dalje ostao jednim od glavnih sastojaka njegovih istupa o toj temi. To se vidi iz svekolikog razumijevanja koje predsjednik HDZ-a i njegovi najbliži suradnici izražavaju u pogledu motiva i zahtjeva vukovarskih prosvjednika te iz toga što žele da se stvori dojam da skup nije bio ni potreban, jer nitko ne misli da ne treba istraživati i procesuirati ratne zločine nad Hrvatima u istočnoj Slavoniji. Plenković je prije prosvjeda rekao ‘vidjet ćemo’ na pitanje o eventualnim sankcijama za one HDZ-ovce koji se odazovu Penavinom okupljanju, e da bi nakon vukovarske subote izjavio da ne vidi nikakav razlog za unutarstranačke kazne. Stevo Culej, jedini HDZ-ov saborski zastupnik na skupu, u Vukovar je vjerojatno i otišao da bi bio izbačen iz HDZ-a i da bi onda s aurom Plenkovićeve žrtve prešao u stranku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića: sad će morati da smisli novo opravdanje za taj izgledni manevar. Plenković bi da se naprosto zaboravi vukovarski skup, osim onog njegovog elementa koji se tiče prvog sasvim jasnog pokazivanja saveza koji se gradi desno od sadašnjeg HDZ-a: Esih-Hasanbegović, Most nezavisnih lista, U ime obitelji, Hrast, pojedini politički ambiciozni umirovljeni generali, neke pravaške frakcije… I Velimir Bujanec kao medijsko-organizacijski dirigent te grupacije i mreže uglavnom opskurnih glasila, ali i ne samo opskurnih, što podržavaju i raspiruju antisrpstvo kao model rušenja Andreja Plenkovića s čela HDZ-a. A o tome se, ako ćemo biti iskreni, radilo prošle subote u Vukovaru.
Smisao djelovanja tih političkih grupacija jest kreiranje HDZ-a koji bi ih koalicijski prigrlio i omogućio im da se dokopaju vlasti kao u vrijeme Karamarka, pa da se zatim obruše na sve koji se ne uklapaju u njihove jednoumne poglede
Načelna ispravnost deklariranih pravedničkih namjera u pogledu rasvjetljivanja ratnih zločina bila je samo zgodna i svakom prihvatljiva ambalaža za stigmatizaciju i zastrašivanje vukovarskih Srba, to jest za manifestiranje nezadovoljstva zbog HDZ-ove nacionalne vladajuće koalicije sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, koju se želi paušalno prikazati centralnim pokroviteljem zločinaca što slobodno šetaju Vukovarom i rugaju se svojim žrtvama. Više je argumenata u prilog takvom viđenju subotnjeg protesta: od političkih biografija najistaknutijih sudionika, preko apriornog izbjegavanja da se govori i o potrebi procesuiranja hrvatskih zlodjela nad Srbima u Vukovaru u ljeto 1991., ali i općenito u četverogodišnjem ratu u Hrvatskoj, do činjenice da se prosvjed s istim motivima i zahtjevima mogao upriličiti bilo kad u proteklih dvadesetak godina, ali dogodio se, eto, baš u jeku Plenkovićevog sukoba s desnijima od sebe unutar stranke i u stranačkoj okolici, u jeku pokušaja da se referendumskim putem umanje politička prava Srba i manjinskih zastupnika u Saboru, usred hajke na Milorada Pupovca kao glavnog krivca za sve hrvatske nedaće. Tema u kojoj nitko normalan ne može biti na suprotnoj strani izvučena je odjednom u žižu javnog interesa da bi se Plenkovića optužilo da mu je izdajnička vlast s Pupovcem važnija i draža od progona srpskih zločinaca, i da bi se testirao odnos snaga za neka buduća slična okupljanja, možda već ono 18. studenog, kad se obilježava godišnjica pada Vukovara pod čizmu JNA i srpskih paravojnih formacija.
‘To što se to nije napravilo ranije (procesuiranje ratnih zločina u Vukovaru, op. a.), za to ne može odgovarati ni ova Vlada niti aktualna postava, i zato od početka govorim – jedno je procesuirati ratne zločine, istražiti ih, a drugo je dovesti ovu temu u politički fokus da na njoj neke stranke i strančice pokušavaju profitirati. To je jasna poruka i zato tamo nikog relevantnog iz vrha HDZ-a nije bilo’, rekao je premijer u ponedjeljak. ‘S obzirom na političke aktere koji su se tamo okupili i nastojali iskoristiti taj prosvjed i na određene poruke, jasno je da to nisu bili baš najbliži politički prijatelji niti Vlade, niti HDZ-a. Ono što je važno jest poruka koja je za mene bila najzanimljivija i ne mislim da je dobra, koju su poslali neki od govornika, ne i gradonačelnik Penava, a to je poruka nerazumijevanja procesa mirne reintegracije, što je po meni jedna od ključnih političkih ostavština predsjednika Franje Tuđmana.’ Na sjednici Vlade u srijedu dodatno je naglasio mudrost Tuđmanove odluke da istočnu Slavoniju i Baranju reintegrira diplomatskim putem.
Nakon propasti referendumskih inicijativa, izvjesno je da će slijepo blokiranje približavanja Srbije Europskoj uniji, zajedno s antiimigrantskom politikom, biti okosnica radikalno desnog pritiska
No priča o vukovarskom prosvjedu, u svojoj suštini, priča je o HDZ-u, a ne o radikalno desnim i ultrakonzervativnim strankama i strančicama: smisao postojanja i djelovanja tih političkih grupacija, osim parazitiranja na niskim strastima i skupljanja glasova na nacionalističkoj agitaciji, jest kreiranje onakvog HDZ-a kakav bi njima odgovarao, odnosno HDZ-a koji bi ih koalicijski prigrlio i omogućio im da se dokopaju vlasti kao u vrijeme Tomislava Karamarka, pa da se zatim osvetnički obruše na one sfere društva i na one individue koje se ne uklapaju u njihove jednoumne poglede na Hrvatsku. Oni znaju da je HDZ ključni faktor njihovog političkog uspjeha i dosega njihovih ideja te da su mimo koalicije s HDZ-om osuđeni na marginu i na frustraciju zbog nemoći da uguše i sasijeku sve što im ideološki ili privatno smeta. Nema sumnje da je u HDZ-u – i među parlamentarnim zastupnicima, i na višim, srednjim i naročito nižim partijskim razinama – mnogo ljudi koji su grizli nokte zbog toga što im je manjkalo hrabrosti i integriteta da se ukažu na Penavinom prosvjedu i da daju oduška svojim ‘suverenističkim’ čuvstvima: to je baza na koju računaju i kojoj se obraćaju hasanbegovići i grmoje u nastojanju da se sruši Plenkovića i da se na njegovo mjesto uspne netko s većom količinom razumijevanja za politiku etničke isključivosti i pretvaranja svih koji nisu Hrvati u građane drugog ili trećeg reda. Zato, na primjer, Nikoli Grmoji nisu relevantna tema Milijan Brkić i mutni poslovi zamjenika predsjednika HDZ-a, ali mu najednom najvažnija tema jesu srpski zločini na Ovčari i ‘okupacija naših institucija’: toga se, inače, nije ni sjetio dok je njegov Most bio na vlasti, a bio je na vlasti gotovo godinu dana. Kao što se ni Hasanbegović nije sjetio da priupita svog prijatelja Karamarka tko mu je smetao da se tokom vođenja Sigurnosno-obavještajne agencije i Ministarstva unutarnjih poslova, dakle od 2005. do 2011., intenzivnije i ozbiljnije pozabavi istraživanjem vukovarskih ratnih zločina i identificiranjem krivaca. Zašto nije javno progovorio o tome tko ga sprječava ili tko ga je sprječavao da se bavi tim problemom?
Priča o vukovarskom prosvjedu, naravno, nije priča o nerazumijevanju procesa mirne reintegracije. Plenković je izišao s tom tezom da bi ‘suverenistima’ suprotstavio Franju Tuđmana, kao što je uoči protesta HDZ-ovoj braniteljskoj zajednici obećao podizanje spomenika Gojku Šušku. On time, kao i čitavim nizom proračunski skupih ili simboličnih poteza, nastoji držati uz HDZ glavninu veteransko-stradalničke populacije, a to mu uglavnom uspijeva zato što u svojim rukama ima vlast, i uspijevat će mu sve dok ima vlast. Svi njegovi proeuropski i umjerenjački pomaci otići će niz vodu kad vlasti više ne bude, a valjda će se i to jednom zbiti. Ljudi koji su se okupili u Vukovaru i svi oni koji su ondje bili duhom, premda ne i tijelom, ne doživljavaju Plenkovića svojim, kao što svojim nisu doživljavali Zorana Milanovića, bez obzira na sve njegove pokušaje da im se približi i da ublaži njihov iracionalni gnjev spram SDP-a i ljevice. Pozivanje na Franju Tuđmana i na mirnu reintegraciju nije od pomoći u suočenju s masom koja jednostavno ne može podnijeti činjenicu nezanemarive prisutnosti Srba u Vukovaru i u državnoj vlasti, pa se na to hoće utjecati povremenim kampanjama anatemiziranja čitave nacionalne zajednice, koju se tako drži u stalnoj zebnji i u svojevrsnom izvanrednom stanju. To se ne može prekinuti daljnjim povlađivanjem i potkupljivanjem populacije koja će u svakom pogledu uvijek htjeti još i koja se neće samostalno odreći utjecaja na konkretnu politiku sve dok i jedan Srbin živi u ovoj zemlji, sve dok se čuje i jedan jedini glas koji nije po volji čuvarima revolucije, odnosno onima koji politički i materijalno profitiraju na raspirivanju antisrpstva i na širenju međunacionalne mržnje. Plenkovićeva je nevolja u tome što je veliki broj takvih u HDZ-u i što on, Plenković, nema ni snage, ni volje, ni političke strasti da mijenja karakter i srž svoje partije, bez obzira na političku cijenu koju bi zbog toga mogao platiti.
Nakon propasti referendumskih inicijativa usmjerenih protiv Istanbulske konvencije i protiv ravnopravnosti manjinskih zastupnika u Saboru s ostalim parlamentarcima, izvjesno je da će slijepo blokiranje približavanja Srbije Europskoj uniji, zajedno s antiimigrantskom politikom u mjeri u kojoj izbjeglička kriza bude ovdašnja tema, biti okosnica radikalno desnog pritiska na Plenkovićev HDZ. Izvjesno je, također, da će se Plenković protiv tog pritiska boriti ustupcima i vlastitim patriotskim dokazivanjem, kao i to da vlast u Srbiji neće biti faktor smirivanja tenzija i racionalnog dijaloga, već upravo suprotno. Sve to, uz nemoć ljevice, jamči da će nam budućnost biti nastavak života u zatočeništvu ratnih politika i pod većim ili manjim terorom grupacija kojima je sudjelovanje u ratu ili ratno stradalništvo jedina kvalifikacija za grabljenje moći i društveno arbitriranje.
