Dvojac europskih kormilara, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emanuel Makron, u Berlinu će u ponedjeljak, 29. travnja sjesti za stol s hrvatskim premijerom Plenkovićem, slovenskim premijerom Šarecom, bosanskohercegovačkim premijerom Zvizdićem, makedonskim premijerom Zaevim, albanskim premijerom Ramom, crnogorskim predsjednikom Đukanovićem, srpskim predsjednikom Vučićem i premijerkom Brnabić te kosovskim predsjednikom Tačijem i premijerom Haradinajem. Sastav sudionika berlinskog sijela vraća nas u prošlost, kad su prije tridesetak godina lideri tadašnjih jugoslavenskih republika kružili po bivšoj državi jalovo pokušavajući dogovoriti ili temeljitu demokratsku rekonstrukciju savezne države ili njezin mirni razlaz. I tada su, kao i sada, europski političari pokušali posredovati kako bi se jugoslavenska kriza mirno rasplela. Rezultat znamo. Od šest tadašnjih jugoslavenskih republika nastalo je sedam samostalnih država, od kojih su Slovenija i Hrvatska već postale članice EU-a, a preostalih pet su u različitim fazama pregovora o pristupanju u članstvo.
Što je onda ponukalo Merkel i Makrona da nakon tri desetljeća opet okupe lidere država, uz dodatak albanskog premijera, koje odavno ne stanuju pod istim krovom i idu svojim putem, a oni se, iako navodno svi vode u Brisel, često križaju i međusobno potiru? Srpski i kosovski, ali i pokoji europski mediji kalkuliraju da njemačko-francuski dvojac na berlinskom samitu prije svega namjerava odblokirati pregovore Beograda i Prištine o normalizaciji njihovih odnosa. Ti su pak pregovori zašli u slijepu ulicu u šestoj godini realizacije Briselskog sporazuma koji su Beograd i Priština pod pokroviteljstvom EU-a potpisali i njime definirali čitav set pitanja i problema koje će međusobno razriješiti kako bi Kosovo dobilo prešutnu suglasnost Srbije da postane članom UN-a i drugih međunarodnih organizacija i institucija, a zauzvrat bi ostaci srpske zajednice stekli pravo na političku, teritorijalnu i kulturnu autonomiju na Kosovu te na pupčanu povezanost sa Srbijom. Srbija bi usto dobila snažan vjetar u leđa na putu u EU. I kad se činilo da sve ide u tom smjeru koji su zacrtali eurodiplomati i njihovi meštri sukladno modelima koje su i prije trideset godina nudili jugoslavenskim liderima putem izvještaja Badinterove komisije o kraju Jugoslavije, albanske političke elite preplavio je otpor uspostavljanju srpske autonomije na Kosovu, odnosno dvojnom suverenitetu, kako tu autonomiju danas nazivaju kosovski mediji najavljujući da će Merkel i Makron upravo takvo rješenje staviti na berlinski stol.
Problem se dodatno zakomplicirao kad je dio albanske političke elite predvođen Tačijem, uz podršku albanskog premijera Rame, umjesto srpske autonomije počeo zagovarati teritorijalno etničko razgraničenje između Srbije i Kosova. Kako ideja o razgraničenju s Albancima desetljećima živi i u Srbiji, za nju se zagrijala i Vučićeva vlast u Beogradu, pogotovo nakon što su i iz SAD-a pa i dijela EU-a počele stizati poruke da ne bi imali ništa protiv takvog dogovora Beograda i Prištine. No Tačijevoj inicijativi na Kosovu se žestoko usprotivio moćan blok albanskih političara predvođen premijerom Haradinajem, a i Vučićevoj vlasti se, istina puno blaže, suprotstavio dio političke i crkvene elite, protivnika ne samo podjele Kosova nego i bilo kakvog srpskog odricanja od njegova teritorija. No istovremeni višemjesečni građansko-opozicijski prosvjedi protiv Vučićeve vlasti izgleda da su u njegovu okruženju izazvali strah da bi, ako se koncentriraju na kosovsko pitanje, mogli izazvati raskol u redovima SNS-a i njihovih birača, pa su još masovnijim kontramitinzima iz topova zapucali po opozicijskim jatima vrabaca.
Onog trenutka kad je Europska unija propustila stisnuti kosovske lidere da odmah krenu u formiranje Zajednice srpskih općina kao srpske manjinske autonomije na Kosovu, što su kao obavezu preuzeli potpisivanjem Briselskog sporazuma, posijali su klicu sukoba, i unutar Kosova i s Beogradom, koji su eskalirali i doveli do potpune blokade srpsko-albanskih pregovora. Da bi zatrla bilo kakve razgovore o promjeni granica i razgraničenju, Haradinajeva vlada uvela je dodatne stopostotne carine na uvoz srpske robe na Kosovo i tako sasvim umrtvila pregovore s Beogradom o svemu, a ne samo o eventualnom razgraničenju. Tim je potezom postavila novu nepremostivu prepreku u pregovorima s Beogradom i zapravo dobila dodatnu robu za trgovanje i traženje ustupaka i od Beograda i od europskih i drugih međunarodnih posrednika. Jalovi zahtjevi da Priština ukine dodatne carine, koji stižu sa svih strana svijeta, već pola godine sugeriraju da Haradinajeva vlada nije bez podrške u moćnim međunarodnim krugovima koji smatraju da ni promjena granica, ali ni srpska autonomija nisu adekvatno rješenje kosovskog čvora, odnosno da je Kosovo završena priča.
U Beogradu su izgleda svjesni toga. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić u Berlin će doći zaobilaznim putem, preko Pekinga gdje će biti jedan od važnijih aktera na kineskom samitu ‘Pojas i put’, na kojem će Srbija ugovoriti još pregršt zajedničkih krupnih infrastrukturnih i industrijskih projekata s kineskim partnerima i tako pokazati da nije ovisna samo o europskoj ekonomiji. No Vučić je usto najavio razgovore s kineskim i ruskim predsjednikom o Kosovu, nadajući se njihovoj podršci u traženju izlaza iz sadašnje situacije uoči Berlinskog samita, od kojeg zazire strahujući da će na njemu Srbija biti stjerana uza zid kako bi odustala od ideje o prekrajanju granica, ali i od srpske političke, teritorijalne i kulturne autonomije na Kosovu.
Pozivanje svih premijera iz država nastalih raspadom Jugoslavije najavljuje naime mogućnost frontalnog regionalnog pritiska i na Beograd i na Prištinu da odustanu od većine ili barem ključnih svojih zahtjeva u sporu oko statusa Kosova. Svi su se ti premijeri, osim albanskog, izjasnili protiv promjene kosovske granice i za priznavanje kosovske države u bivšim pokrajinskim granicama. No istovremeno su Makedonija i Crna Gora, uz podršku EU-a, pitanje manjinskih nacionalnih autonomija riješile davanjem političke i kulturne autonomije albanskoj zajednici u Makedoniji, odnosno albanskoj, bošnjačkoj i drugim manjinskim zajednicama u Crnoj Gori. Davanje i teritorijalne autonomije srpskoj zajednici na Kosovu moglo bi u Makedoniji i Crnog Gori potaknuti zahtjeve za istim rješenjem, od čega se njihovim većinskim liderima vjerojatno diže kosa na glavi.
S BiH su stvari kompliciranije jer su njezine političke i ine elite ionako podijeljene na one koji su za, odnosno protiv organizacije države po načelu njezine etničke federalizacije, kako u sadašnjem njezinu obliku s dva entiteta, tako i onome kojim se traži osnivanje trećeg, hrvatskog entiteta, a davno je propao i badinterovski prijedlog o formiranju deset kantona uglavnom temeljenih na etničkom ključu. Hrvatska je pak pitanje srpske političke, teritorijalne i kulturne autonomije riješila Bljeskom i Olujom, ali je itekako zainteresirana da Hrvati u BiH dobiju svoju autonomnu jedinicu, poput Republike Srpske ili srpske autonomije na Kosovu, koju albanski političari nastoje izbjeći po svaku cijenu, a dio njih i prepuštanjem dijela kosovskog teritorija s većinskim srpskim stanovništvom Srbiji.
Svi pozvani sudionici na samit u Berlin dolaze dakle s prtljagom vlastitih interesa, a zagonetno je u kojem će ih smjeru povesti njegovi sazivači Merkel i Makron. Oni su jasno poručili da su protiv promjene kosovskih i bilo kojih drugih balkanskih granica (iako su se ne tako davno suglasili s promjenom bivše srpske republičke granice), ali su u magli ostavili kakav model srpske manjinske autonomije traže da albanska većina uvede na Kosovu. Kako su istovremeno dopustili da im Haradinajeva vlada uvođenjem dodatnih carina na srpsku robu potkopa Berlinski proces kao model ekonomske integracije Balkana, oživljavanjem eks-jugoslavenskih liderskih samita, koji su na ovim prostorima ostali upamćeni i kao ‘leteći cirkus’, bude zebnju da bi se mogla ponoviti situacija s puno babica i kilavim djetetom.
