Mjesec dana nakon što je Vladimir Putin naredio napad na Ukrajinu, ukrajinske su snage rusku vojnu kampanju porazile, barem prema detaljnoj analizi vašingtonskog think thanka Institute for the Study of War. Ta ustanova jest bliska neokonzervativnom, pa i agresivnom američkom vojno-političkom establišmentu, no procjene se doimaju osnovanima. Nije došlo do "smjene režima", nije zauzet nijedan od tri najznačajnija ukrajinska grada – Kijeva, Harkova i Odese. Zapravo osim Hersona i Melitopolja nije zauzeto gotovo ni jedno veće urbano središte, čini se da da je ruska armija izgubila zamah i makar u ovoj fazi iscrpila mogućnosti za ofenzivno djelovanje. Tome u prilog govore činjenice da mimo bombardiranja već danima nema napada na tri od četiri fronta i da kod Kijeva ruske snage kopaju rovove. Statični su i harkovski i jugozapadni front, prema Mikolajevu. Moskva jedino u Donbasu ustrajnim napadima sa sjevera (preko Izjuma) i juga pokušava opkoliti znatne ukrajinske snage, što bi moguće dovelo do lokalnog kolapsa obrane i povlačenja do velegradova Zaporižje i Dnjipro, odnosno sve do Dnjepra, no ti napadi zasad nemaju velikog uspjeha. Izvjesni skori pad Mariupolja, važne luke s predratnih gotovo pola milijuna stanovnika, značit će prvu bitnu rusku pobjedu u ratu i uspostavu širokog neprekinutog pojas od Krima do Rusije. Znatne snage angažirane u brutalnoj opsadi potom se mogu angažirati u opkoljavanju Donbasa. Ipak, s obzirom na ambicije s kojima se ušlo u rat, na znatne ruske gubitke (nagađa se o više od deset tisuća mrtvih i mnogo više ranjenih) i na enormnu vanjskopolitičku, ekonomsku i reputacijsku štetu (navodnu supersilu zaustavio je prezreni susjed), saldo je mršav. Nakon propasti plana uspostave vazalnih vlasti u Kijevu, i izvjesni "plan B" – osvajanje istočne polovine zemlje – izgleda vrlo neizvjesno. Dijelom je to posljedica podređenosti vojske nerealnim političkim planovima – umjesto koncentracije i tako nedovoljnih snaga, one su raštrkane u pokušaju da se zauzme niz gradova. No poraz ove ruske ofenzive ne znači nužno i kraj rata. Naprotiv, on može trajati godinama, uz barbarska razaranja i bezbroj žrtava. Teoretski je moguće i da ruska armija nadiđe organizacijske i logističke promašaje te snagom brojeva i vatrene moći, nadvlada ukrajinsku i u konačnici ostvari makar dio ambicija. Za tako nešto bit će potreban duži predah, konsolidacija i velika pojačanja, uključujući uz domaće i sirijske plaćenike i slanje ruskih regruta u velikom broju, što bi Putinovoj vlasti predstavljalo veliki izazov.
Postoje alarmantni znakovi da režim prelazi iz autoritarnog u totalitarni. Autoritarni režimi zasnivaju se na pasivnosti i demobilizaciji, a totalitarni zahtijevaju da svi imaju iste stavove, kaže Grigorij Judin
Aktualna događanja u Rusiji daju naslutiti da se ruski režim možda zaista sprema za dugotrajan rat, a svakako za "zamrznuti sukob". U petak 18. ožujka Putin je na moskovskom stadionu Lužnjiki govorio pred više desetaka tisuća ljudi. Miting održan s natpisima "Za svijet bez nacizma" i "Za našeg predsjednika" očito je organiziran s ciljem slanja poruke o masovnoj podršci voždu i njegovom ratu. Istovremeno se intenzivirao progon antiratnih prosvjednika, koje policija premlaćuje i divljački zlostavlja, a postoje i svjedočanstva o prisilnim psihijatrijskim hospitalizacijama. Samo do kraja prošlog tjedna uhapšeno ih je navodno oko petnaest tisuća. Prema zakonu donesenom početkom ožujka, za širenje "lažnih vijesti" i "diskreditiranje oružanih snaga" prijeti petnaestogodišnja zakonska kazna. Povod za progon može biti već i to što se "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini naziva pravim imenom – ratom. Putin je dva dana prije skupa na stadionu pozvao na "prirodno čišćenje" društva od "nacionalnih izdajnika" na koje će se oslanjati zapad. Dodao je da će "ruski narod znati razlikovati istinske domoljube od šljama i izdajnika, i jednostavno će ih ispljunuti poput muhe koja je slučajno uletjela u usta", poslavši time zastrašujuću poruku svima koji su protiv rata.
- Skup na stadionu bio je tipično ruski. Autobusima su doveli javne službenike, podijelili im 400 rubalja i besplatnu hranu. Međutim, postoje vrlo alarmantni znakovi da režim prelazi iz autoritarnog u totalitarni. Autoritarni režimi zasnivaju se na pasivnosti i demobilizaciji, a totalitarni zahtijevaju da svi imaju iste stavove. Diskurs o "čistoći" već je s tezom o "denacifikaciji" primijenjen na Ukrajinu. Ako se Ukrajinci odupiru, to znači da su svi nacisti. Imamo vijesti da se u Mariupolju ciljano traže pojedinci, a ista logika primjenjuje se na internu opoziciju. Posvuda se nalazi slovo "Z", novi simbol koji izgleda kao polovica svastike ("Z" je oznaka ruskih snaga u invaziji na Ukrajinu, op.a.). Ispisuje se na vratima antiratnih aktivista kako bi ih se zastrašilo. Širom zemlje građani u masovnim instalacijama tijelima formiraju slovo Z. Tako sjede i djeca u vrtiću. Od sveučilišta do vrtića održavaju se propagandna predavanja i djeci objašnjava Putinov govor o Ukrajini. U policijskim stanicama dolazi do brutalnog nasilja, uključujući i seksualno, a policajci govore da im je Putin dao dozvolu da rade što žele. Putin je uvijek kontrolirao nasilje. Mislim da je to još uvijek slučaj, no ukoliko policiju i paravojne formacije pusti s lanca, bit će to potpuni totalitarni režim s jasnom nacističkom ideologijom - govori za Novosti Grigorij Judin, sociolog i filozof s Moskovske škole društvenih i ekonomskih znanosti, koji je na antiratnom prosvjedu i sam premlaćen te je s potresom mozga završio u bolnici.
Prema anketi državnog Ruskog centra za istraživanje javnog mnijenja 71 posto građana "podržava odluku Rusije da u Ukrajini provede specijalnu vojnu operaciju". Judin, stručnjak za istraživanje stavova javnosti, kaže da "tiha većina" prešutno podržava Putina, ali i da brojke treba uzeti s oprezom. Rusko društvo je, ističe, potpuno depolitizirano.
- Građani su naviknuti da se ne miješaju u ništa što nije vezano za privatni život i posao. Opći stav je da je bavljenje društvenim pitanjima stupidno, jer nema šanse da se ikada išta promijeni. Dakle, morate se prilagoditi. U slučaju aktualnog rata, državna propaganda nudi narativ o kratkoj operaciji oslobađanja Ukrajinaca od nacizma, kojim građani pravdaju pasivnost. Oni ne bi prosvjedovali ni u kom slučaju – da Putin odluči kako će "narodne republike" u Donbasu opet biti dio Ukrajine, ponovno bi 71 posto građana to podržalo. Unaprijed pristaju na sve i niječu vlastitu političku odgovornost. No čak i po ovim anketama je na samom početku invazije 20 do 25 posto građana bilo protiv rata, što nije beznačajno. A mnogi se odbijaju izjasniti, govore ispitivačima da se boje, pitaju da li će biti uhapšeni - objašnjava znanstvenik.
Putin je jasno poručio da je svatko tko se ne slaže s vodstvom unutrašnji neprijatelj. Širi se atmosfera straha, građani se boje pričati o ratu sa svojim kolegama i boje se vlastitih susjeda, govori Ilja Budrajckis
U medijima je snažno prisutna militarizirana opasna manjina, no većina Rusa rat podržava bez ikakvog entuzijazma, a mnogi zato što se boje za vlastitu obitelj ili karijeru. Judin ističe da se ratu najviše protive mladi (otprilike njih polovica), imućniji, bolje obrazovani i stanovnici velikih gradova te siromašni – "oni razumiju da će rat platiti oni i njihova djeca".
Poredak koji u Rusiji upravo nastaje više odgovara onom što je talijanski povjesničar Enzo Traverso opisao kao "postfašizam" negoli povijesnom fašizmu, ističe poznati lijevi intelektualac i povjesničar Ilja Budrajckis. Klasični fašizam 20. stoljeća bio je zasnovan na masovnoj mobilizaciji, dok je "tijekom čitave svoje povijesti Putinov režim bio konzervativan u smislu izbjegavanja mobilizacije odozdo, uključujući nacionalističku". Putin je također konzervativan i u smislu da je on reakcionarni restaurator prošlosti, dok je historijski fašizam bio revolucionaran. Velika razlika je, ističe Budrajckis, i to što je klasični fašizam oduševljavao brojne mlade, dok su Putinove poruke o tome da Ukrajina "nije prava država" i da je potrebno "obnoviti historijsku Rusiju" upućene uglavnom historijskoj imaginaciji Putinove generacije – a on ove godine puni 70 godina.
- Postfašizam je fašizam nove epohe, zasnovan na državnoj kontroli odozgo. Masovne partije nema, no svako alternativno mišljenje je kriminalizirano. Putinov govor jasno je poručio da je svatko tko se ne slaže s vodstvom unutrašnji neprijatelj. Širi se atmosfera straha, građani se boje pričati o ratu sa svojim kolegama i boje se vlastitih susjeda - govori Budrajckis koji je poput mnogih zbog represije već otišao iz Rusije, koja tako gubi najprogresivnije građane i najvrjedniji ljudski kapital.
Povjesničar ističe kako će priznanje službene propagande da je zemlja u ratu biti praćeno ozbiljnim promjenama u funkcioniranju i legitimaciji režima. Ovogodišnji regionalni izbori mogli bi biti otkazani, a ideološki će se forsirati priča o neprijateljima koji okružuju Rusiju. Budrajckis smatra i da je u Putinovom interesu da što prije dođe do određenog sporazuma, vjerojatno zasnovanog na ukrajinskoj obvezi neutralnosti, priznanju Krima kao dijela Rusije i "nezavisnosti" Donbasa, što bi Putin potom "prodao" javnosti kao pobjedu – prije nego počnu djelovati sankcije i prije nego se ukaže potreba za slanjem regruta. S druge strane, Judin misli da je Putin spreman na mnogo veći rat – protiv NATO-a, Sjedinjenih Američkih Država i čitavog zapada.
- Aktualne pregovore na ruskoj strani vodi Vladimir Medinski. On je nitko, njegova sposobnost da donosi odluke ravna je nuli, što pokazuje da se Putin izruguje pregovorima. Ukoliko Putin zaista "zapne" u Ukrajini, ukoliko Kijev dobije previše vojne pomoći sa zapada, vjerujem da je Putin spreman na eskalaciju. Jednostavno, riskirao je previše bez ikakvog jasnog puta u smislenu pobjedu. Budućnost vidim izuzetno mračnom, mislim da čovječanstvo možda nikada u povijesti nije bilo u ovakvoj opasnosti, s obzirom da Putin posjeduje nuklearno oružje - upozorava Judin.
Vladimir Medinski – ruski pregovarač čija je sposobnost donošenja odluka ravna nuli (Foto: Maxim Guchek/Newscom)
Po njegovom mišljenju, Putin je Ukrajinu napao zato što smatra da su ekspanzija NATO-a i "zapadnizacija" društava, uključujući i rusko, jedna te ista ugroza – ne samo za Rusiju, nego i za njegovu ličnu vlast, pa i život. Poznata je priča da ga je šokirala sudbina svrgnutog i ubijenog libijskog vođe Gadafija. Mogućnost da Ukrajina, kulturno iznimno bliska Rusiji, postane dio zapadnog svijeta i da za nju garantira američka vojska povećavala bi mogućnost da i u Rusiji izbije masovni ustanak po uzoru na bjeloruske prosvjede iz 2020. protiv Aleksandra Lukašenka. Na zapadu se aktualno nagađa o mogućnosti državnog udara. Obojica sugovornika Novosti slažu se da je krug donositelja odluka oko Putina iznimno uzak, odnosno da on de facto odlučuje sam. Upitno je može li aktualnog ruskog vođu itko ugroziti.
- Mnogo je zabrinutih, kako u ključnim državnim tvrtkama, tako i u vojsci. Kao što znate, u ratu je ubijen niz generala. Međutim, ministar obrane Sergej Šojgu apsolutno je lojalan Putinu. Nema uporište u vojsci, kao i drugi oko Putina ovise o njemu. Nadalje, u Rusiji ne postoji kultura neslaganja, samostalne organizacije i spremnosti vojske i tajnih službi na državni udar, kao što je slučaj u Latinskoj Americi ili arapskim zemljama. Krenula je i potraga za krivcima za poraz – nekidan su uhapšeni šefovi obavještajne službe FSB-a nadležni za Ukrajinu, Sergej Beseda i Anatolij Boljuh. Šansa za udar možda postoji, ali do njega neće doći brzo - ističe Budrajckis.
Da bi se Putina srušilo, smatra Judin, nužno je da se otvore pukotine u njegovoj društvenoj kontroli i time stvori prostor za eventualni "privremeni savez između progresivnih klasa, antiratno nastrojenih zato što rat uništava sve za što su radili, potom dijela elite te obespravljenih i siromašnih koji znaju tko će platiti cijenu rata".
- Antiratno raspoloženje naročito će ojačati ukoliko sankcije zaista počnu uništavati svakodnevni život – spomenuo sam koliko je on Rusima važan, kao sredstvo izolacije od svega ostalog. U tom su smislu ukrajinski otpor, zapadna potpora Ukrajini i sankcije vrlo važni. No kao što sam rekao, Putinu i u slučaju jačanja otpora njegovoj vlasti uvijek preostaje mogućnost eskalacije - zaključuje sugovornik.
Upućeni britanski analitičar Anatol Lieven u intervjuu na portalu časopisa Jacobin primjećuje da nijedna ruska vlast koja eventualno naslijedi Putina neće pristati na ništa manje od neutralnosti Ukrajine, priznanja gubitka Krima i Donbasa i garancija za Ruse u Ukrajini. Istovremeno, mnogi u američkom establišmentu žele ovu priliku iskoristiti da dugotrajnim sankcijama i ratom posve unište rusku državu, što istovremeno osuđuje Ukrajince na beskonačne patnje. U svakom slučaju, čini se da je imidž Vladimira Putina kao proračunatog stratega pogrešan, jer je od 2014. uradio čitav niz krivih poteza. I nakon revolucije na Majdanu vrlo je velik broj Ukrajinaca bio proruski orijentiran, no aneksija Krima i rat u Donbasu njihov su broj znatno smanjili. A aktualna je agresija konačan katastrofalni potez – ukoliko ne uslijede još tragičniji – kojim je, lako moguće, ne samo finalno izgubio Ukrajinu, nego i Rusiju odveo u neizvjesnost u kojoj joj prijeti desetljećima dugo društveno i ekonomsko propadanje. Istina je da se svijet ne svodi na zapad i veliki dio međunarodne zajednice nije se priključio sankcijama Rusiji ili čak ni osudio Putinovu agresiju. Ipak, zapad ekonomski i tehnološki vodi, a ni izvjesna sudbina podređenosti Pekingu nije najblistavija.
"Rusija proživljava jedan od najtežih perioda u svojoj dugotrajnoj povijesti. Ona se možda prvi put u posljednjih dvjesto-tristo godina suočava sa realnom opasnošću da se nađe u drugom, pa i u trećem ešalonu država svijeta", poručio je svojim sugrađanima Vladimir Putin. Bilo je to 30. prosinca 1999. godine, na samom početku njegove vladavine Rusijom.
