Novosti

Intervju

Рeнaтa Kaрoлa Гaтицa Рaт у Хрвaтскoj и диктaтурa у Aргeнтини симптoми су истe бoлeсти

Пo мoм дубoкoм увjeрeњу, тa сe бoлeст зoвe нeoлибeрaлизaм. У Aргeнтини сe изa вojних и пoлициjских aкциja крилa финaнциjскa oпeрaциja прeoбрaзбe зeмљe. To je и хрвaтскa ствaрнoст. Eвo и дoкaзa: кaдa су хрвaтски глумци прoчитaли тeкст o Aнтигoни кojи су aргeнтински дрaмaтичaри писaли мислeћи нa диктaтуру, у исти су глaс узвикнули: ‘Kaкo стe пoгoдили нaшу ситуaциjу?!’

Vwbjtbw3h2dxjljgibq0efy60lr

Renata Karola Gatica (foto Jovica Drobnjak)

Argentinska redateljica Renata Karola Gatica, koja već dulje živi u Zagrebu, ovih je dana s pravom vrlo hvaljena radi uspjeha svoje društveno angažirane predstave o modernoj Antigoni, postavljene u Zagrebačkom kazalištu mladih. Razgovaramo s njom o sličnostima i razlikama Argentine i Hrvatske, o vojnoj hunti, ratu i neoliberalizmu, o snazi umjetnosti.

Već sedam godina živite u Zagrebu, suprug vam je zagrebački glumac Dean Krivačić. Kako vidite današnji život u Hrvatskoj?

Kada smo suprug i ja odlučili da ćemo ovdje živjeti, u Argentini je bilo puno lošije a u Hrvatskoj puno bolje nego danas. Bolje rečeno, vi ste tada već bili ‘u banani’ ali to još niste znali, a Argentina se tek počela oporavljati nakon diktature i ekonomskog kraha 2001. godine. Osim toga, biti redateljica u Hrvatskoj moguće je uz nešto znanja jezika, a Dean bi kao glumac u Argentini, sa španjolskim jezikom i slavenskim akcentom, mogao igrati jedino uloge loših Rusa.

U Hrvatskoj postoji velik otpor prema različitostima i prema strancima. Mislim da se morate iskreno pogledati u ogledalo i reći sami sebi tko ste, tko su vaša braća i koji je vaš jezik. U ZeKaeM-ovoj ‘Antigoni’ ima rečenica koja kaže da su mrtvi oni koji se stalno vraćaju; vi ne želite razgovarati o svojoj povijesti, ali ona vam se iznova vraća

Kazalište kao alat revolucije

Kakvo je danas kazalište u vašem rodnom gradu Kordobi i u cijeloj Argentini?

U Buenos Ajresu je koncentrirana mejnstrim scena, a Kordoba više gaji alternativno kazalište. Inače, u Argentini se ne može isključivo živjeti od glume; možda pet posto svih umjetnika to može, a svi ostali rade još nešto. U najboljem slučaju, neki su profesori na akademiji, ali većinom rade kao konobari, taksisti i slično. Osim toga, ne postoje stalni kazališni ansambli, nego država dijeli donacije za svaku pojedinu predstavu, oko koje se onda okuplja ansambl. Kada neka trupa dobije novac za predstavu, prema njemu se odnosi kao prema dragulju i trudi se napraviti najbolje što može.

O kakvoj estetici govorimo kada je riječ o alternativnoj sceni?

Kordoba je u godinama prije diktature dobivala kulturnu pomoć s Kube, postojala je kulturna razmjena i mnogi naši umjetnici su odlazili onamo. Tako je začet koncept o teatarskom istraživanju, kolektivnoj režiji i kazalištu koje predstavlja alat revolucije. Bila je to estetika koja je insistirala na tome da kazalište govori o onome što se događa u društvu i na ulici i da je svatko tko se bavi kazalištem na neki način aktivist. Onaj tko se bavi kazalištem mora na sceni nešto reći, a onaj tko u njega ide mora biti spreman da ondje nešto važno čuje.

Što se dogodilo s takvim konceptom za diktature, u sedamdesetima i početkom osamdesetih?

Kada je došla diktatura, Akademija je zatvorena, pola glumaca i suradnika je ubijeno, a pola otjerano. Deset godina je Kordoba, dvomilijunski grad, bila bez kazališta. Pravo kazalište se igralo po stanovima ili tavanima, a službeno kazalište je zapravo bila zabava ili komercijalni teatar. Puno autora je bilo zabranjeno, a njihove su knjige, da ne bi bile uništene, ljudi zakopavali po vrtovima. Hunta je kazalište smatrala opasnom djelatnošću i ono je zaista bilo opasno jer je okupljalo mlade ljude lijeve orijentacije i protivnike vojne diktature.

Već dovoljno dugo živite u Hrvatskoj da bi vas se moglo pitati kako vidite ovdašnje suočavanje s prošlošću, odnosno s ratovima na području bivše Jugoslavije i usporedite to s odnosom Argentine prema diktaturi?

Argentina prema svojoj mračnoj prošlosti ima drugačiji odnos nego Hrvatska prema ratu devedesetih. Imam dojam da je ovdje taj rat na neki način još tabu ili se o njemu priča s nelagodom. Danas u Argentini umjetnici i intelektualci imaju veliku odgovornost prema čitavoj generaciji ljudi koja je nestala u čistkama vojne hunte; na našoj je savjesti da govorimo o tim ljudima i o tom vremenu i da ponovno postavimo kulturni identitet zemlje.

U Argentini se danas može otvoreno govoriti o vremenu diktature?

Danas ljudi u Argentini neprestano pričaju o svemu što se događalo prije 30 ili 40 godina, ne prestaju govoriti o tome. To postaje kulturnom misijom, da se ne gleda samo u budućnost i zaboravi sve one koji su stradali u diktaturi. I tako dolazimo do predstave ‘#radninaslovantigona’: Antigona mora otkopati istinu iz prošlosti jer je to je jedini način da se krene naprijed. Bilo je mnogo sudskih postupaka za zločine u diktaturi i taj proces uopće nije bio lagan. Sličan problem suočavanja s vlastitom prošlošću danas se događa u Hrvatskoj; čini mi se kao da neki ljudi ne žele pogledati nimalo lijevo ili desno u odnosu na ono u što slijepo vjeruju. Ja sam strankinja i kada želim pitati ono što mi nije jasno, uvijek mi zatvore usta rečenicom: ‘Nisi ti bila ovdje 1991.’

Kako zapravo vidite ono što se naziva hrvatskim suočavanjem s prošlošću?

Kada sam došla u Hrvatsku, moja prva lekcija je bila da ljudi o prošlosti prvo moraju dobro razmisliti, pa tek onda otvoriti usta. Želim poštovati državu u koju sam došla, ali sam u delikatnoj situaciji da informacije o njenoj prošlosti saznajem selektivno i dozirano. Vidim da ljudi u različitim sredinama o onome što se ovdje događalo misle drugačije i da je malo mogućnosti za dijalog. Jedni misle da je taj rat bio herojski, drugi da je u njemu bilo i zločina: morate iskopati cijelu istinu o onome što se dogodilo da biste išli dalje. Otvorite sve arhive i razgovarajte o svemu što se dogodilo. Primjerice, postoji dokumentarni film o tome što se događalo iza zavjese pobjede nogometne reprezentacije Argentine u finalu Svjetskog prvenstva 1978. godine. Dok je nacija slavila, mnogi su umirali. Svjedočanstvo o tome olakšalo nam je strašan teret.

Izvan američkog zagrljaja

Predstava ‘#radninaslovantigona’ prvotno je pisana za argentinsko suočavanje s prošlošću?

Mislim da su rat u Hrvatskoj i diktatura u Argentini simptomi iste bolesti. Po mom dubokom uvjerenju, ta se bolest zove neoliberalizam. Za vrijeme diktature u Argentini bojali smo se ideološkog pritiska, ali se u stvarnosti rasprodavala zemlja. Iza vojnih i policijskih akcija krila se financijska operacija preobrazbe zemlje. To je i hrvatska stvarnost. Evo vam kazališnog dokaza: argentinski dramatičari pisali su tekst o Antigoni misleći na argentinsku diktaturu, a hrvatski glumci, kada su pročitali taj tekst, u isti su glas uzviknuli: ‘Kako ste pogodili našu situaciju?!’ Zato mislim da u svakom dobrom kazalištu postoji nešto od tog nerva, da ono jest alat revolucije: to nije mrtva drama koja se izvodi onako kako je napisana i onda se nikoga ne tiče, nego je kazalište živo biće koje reagira na stvarnost.

Kako je u Argentini razriješena ekonomska kriza 2000-ih, nastala neoliberalnim osiromašivanjem resursa?

Bila je to stvarna kriza u kojoj majke nisu mogle kupiti djeci mlijeko, kada je 70 posto stanovništva bilo ispod donje granice siromaštva. Majke su se udruživale u akcijama provaljivanja u velika samoposluživanja kako bi iz njih uzele kruh i mlijeko. Protest je kasnije eskalirao u sukobe s policijom i vojskom, u njega su se uključili i kriminalci, bilo je pljački i mrtvih i to je prava slika krize. Hrvatska još nije došla u tu fazu, ali ja na takvu situaciju gledam optimističnim očima. Kriza u Argentini naučila me da dotaknuti dno znači određenu mogućnost; tada sve maske padaju, ljudi se bore za nešto bolje, a kultura počinje dobivati socijalnu funkciju. Tada se umjetnost počinje zalagati za neku ideju, a ne za honorar.

Ipak, čini se da svjetski neoliberalni kapitalizam danas pobjeđuje na svim frontama?

Osim u Latinskoj Americi! Problem je i u tome da nećete znati za drugačije načine organizacije društva dok veliki monopoli kontroliraju informacije. Argentina se izmaknula utjecaju Međunarodnog monetarnog fonda i usmjerila na solidarnost i pomoć koje nam daju druge latinskoameričke zemlje, pogotovo Venecuela. Ta promjena je revolucionarna, ali vi je ne poznajete jer ste unutar sistema manipuliranih informacija. U devedesetima se privatizirala čitava Argentina, uključujući prirodna bogatstva, donoseći sa sobom enormnu korupciju. Posljednjih godina sve su velike tvrtke vraćene u vlasništvo države. Južna Amerika, osim Čilea, izvukla se iz američkog zagrljaja.

U jednom ste razgovoru rekli da u Hrvatskoj još doživljavate kulturološki šok?

Mogu zamisliti simpatije prema papi Franji zbog njegovih liberalnih stavova i pomirljivog odnosa prema homoseksualcima, ali dok svojim papinskim autoritetom ne naredi argentinskoj crkvi da objavi registar nestalih i poginulih, popis djece rođene u zatvorima, sve što ta crkva ima i drži u tajnosti… ne mogu mu vjerovati

Argentina je imala i danas ima svojih problema, no ona je izrasla na migracijama, neprestano je privlačila doseljenike i bila je najjača kada bi se svi ti ljudi udružili. U Hrvatskoj vidim razliku između Hrvata i ostalih građana – postoji tendencija da zemlja bude što više etnički čista. Vidim potpuno drugačije poimanje povijesti između moje stare i nove domovine. Sedam sam godina ovdje i ne razumijem zašto postoji toliki otpor prema različitostima i prema strancima. Mogu razumjeti da ste se u povijesti neprestano borili za svoj identitet, ali mislim da se morate iskreno pogledati u ogledalo i reći sami sebi tko ste, tko su vaša braća i koji je vaš jezik. U ZeKaeM-ovoj ‘Antigoni’ ima rečenica koja kaže da su mrtvi oni koji se stalno vraćaju; vi ne želite razgovarati o svojoj povijesti, ali ona vam se iznova vraća.

Bitno je da postoji Frljić

Redatelj Oliver Frljić možda najsnažnije u Hrvatskoj povezuje kazalište i politiku. Kakvo je vaše mišljenje o njemu?

Vidim da ima puno protivnika, ali čini mi se da to neprijateljstvo služi kao hrana mnogim ljudima. Mislim da nije fer u negativnom kontekstu govoriti da Frljić povezuje politiku i kazalište, jer većina ljudi povezuje mnoge stvari s politikom, samo na drugačiji način i neku drugu politiku. Bitno je da postoji redatelj kao Frljić – ako se netko s njim ne slaže, neka mu odgovori na sceni. Hajde, neka se uspostavi kreativni, scenski i intelektualni dijalog, umjesto uvreda koje stižu na njegov račun putem društvenih mreža.

I Argentina i Hrvatska za sebe kažu da su katoličke zemlje i to u trenutku kada se na globalnom nivou čini da je religija vrlo ispolitizirana?

Prvo, imam duboko poštovanje prema istinskim vjernicima, čak im kao ateistica pomalo zavidim, jer imaju nešto što ja nemam. Ali u crkvu kao instituciju ne samo da ne vjerujem, nego mi se ona gadi. Ne mogu imati poštovanje prema instituciji koja je bila desna ruka diktatorskom režimu u mojoj zemlji. Moji roditelji su bili svjedoci bolesnog zagrljaja crkve i države. Bilo je dosta svećenika koji su bili protiv diktature, ali oni su danas mrtvi. Broj ljudi koji odlaze u crkvu u Argentini i Latinskoj Americi enormno je pao nakon diktature. Moja porodica i dosta argentinskih obitelji izgubile su zbog toga vjeru u bilo kakvu instituciju. Moji roditelji, kao i svi od mojih šestoro braće i sestara, nisu se vjenčali ni u crkvi ni u općini. Tek kada sam došla u Hrvatsku morala sam se službeno vjenčati s Deanom, jer su ovdašnji imigracijski zakoni jako strogi…

Što mislite o papi Franji, svom sunarodnjaku?

Mnogo mi je ljudi čestitalo na izboru pape Bergolja, kao da sam ja u tome sudjelovala. Mogu zamisliti simpatije prema njemu zbog njegovih liberalnih stavova i pomirljivog odnosa prema homoseksualcima, ali dok svojim papinskim autoritetom ne naredi argentinskoj crkvi da objavi registar nestalih i poginulih, mjesta na kojima su nestajali, popis djece rođene u zatvorima, sve što ta crkva ima i drži u tajnosti… ne mogu mu vjerovati. Crkva ne želi otvoriti taj registar. Ako čitaš argentinska mejnstrim glasila, bit ćeš ponosan na Bergolja… Istina je ipak negdje drugdje.

Vaše kazališne teme istodobno su i kritički intonirane i pune topline. Kakva je vaša poetika?

Namjerno pravim tople i pomalo sladunjave predstave kako bih na taj način kupila publiku i ispričala joj ono što želim. Kazalište danas umire pred televizijom i sapunicama i ja koristim oružje protiv kakvog se borim. Želim biti blizu običnih ljudi kako bih im uopće išta rekla. Osim toga, meni su emocije važne i čudno mi je da se ljudi ovdje zgražaju nad patetikom na sceni. Što je čovjek bez emocija? U zagrebačkoj ‘Antigoni’, ali i u svakoj svojoj predstavi, ostavljam glumcima prostor da predstavu mijese kao neku vrstu gline, jer mi je važno da i oni izraze svoje osjećaje i stavove. Kada bih željela glumce svrstavati u neki svoj koncept, imala bih osjećaj da mi kazalište umire na rukama…

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više