‘U redu, riješili smo se vojnog udara, ali tko će nas štititi od policijske države? U redu, sigurni smo od ‘zlobe obrazovanih’, ali tko će nas braniti od neznanja? Poslali smo vojsku nazad u kasarne, ali kako ćemo spasiti politiku ako je ona utjerana u džamije?’ napisao je nedavno glavni urednik dnevnika Cumhuriyet Can Dündar, koji je krajem prošle godine uhapšen jer je objavio reportažu u kojoj se tvrdi da turska obavještajna služba sirijske pobunjenike opskrbljuje oružjem. U drugoj rečenici Dündar se referira na molitvu, kojoj je prisustvovao i predsjednik Recep Tayyip Erdogan, tijekom koje je imam zamolio boga da Turke ‘spasi od zlobe, naročito zlobe obrazovanih’.
‘Narod traži da ponovno uvedemo smrtnu kaznu’, poručio je Erdogan preko CNN-a par dana nakon što su građani, koje je pozvao da na ulicama obrane njegovu vlast, izvikivali ‘Alahu Akbar!’ i ‘Hoćemo egzekucije!’ Za to vrijeme, na istambulskom trgu Taksim vijorila se zastava s porukom izbjeglom kleriku Fetuli Gulenu: ‘Objesit ćemo tebe i tvoje pse za vaše vlastite uzice’. ‘Izađite na ulice i trgove kako bi obranili demokraciju’, koče se iz dana u dan Erdoganove poruke na svakom turskom pametnom telefonu, ‘jer izdajniku i teroristu treba dati lekciju’. Canu Dündaru stoga se nameće jedini mogući zaključak: ‘Vojska se u Turskoj uvijek predstavljala kao čuvar modernosti ali je, paradoksalno, nakon svakog vojnog udara jačao radikalni islam, a stradala demokracija’. Turska politika, piše on, uvijek je bila ‘klatno koje se ljulja između kasarne i džamije’. Klatno se sada zaljuljalo prema džamiji, pa je to ljuljanje tek ciklus stoljetne oscilacije, ali ovog puta taj se ciklus ‘ispostavlja kao jedan od najgorih’.
Pretprošle nedjelje ujutro, nepuna dva dana nakon neuspjelog vojnog udara u kojemu je poginulo 246 ljudi, Dündar je svoje ime vidio na vrhu liste od 73 novinara za odstrel. U to vrijeme dvadesetak portala bilo je ugašeno, po novinskim redakcijama provodile su se racije, a radio i TV stanicama oduzimale su se licence.
‘Turska politika uvijek je bila klatno koje se ljulja između kasarne i džamije’, napisao je turski novinar Can Dündar, no ovaj se ciklus te stoljetne oscilacije ‘ispostavlja kao jedan od najgorih’
U nadolazećim danima, Erdoganova vlast pokrenula je ‘najveću čistku u povijesti republike’. Uhapšeno je gotovo 60.000 ljudi, među njima 10.000 policajaca, 3000 sudaca i 15.000 prosvjetnih radnika. Zatvoreno je više od 600 privatnih obrazovnih institucija, otpušteni su dekani svih sveučilišta, a akademskim radnicima zabranjeno je putovati u inozemstvo. Više od 1000 vojnih dužnosnika optuženo je za organiziranje puča, a raspuštena je i Predsjednička garda. Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) objavila je tromjesečno izvanredno stanje koje izvršnoj vlasti omogućava da mimo parlamenta donosi uredbe kojima se ograničavaju ljudska prava i slobode. Zamjenik premijera Mehmet Simsek najavio je, pak, da će vlada osnovati političko tijelo koje će, umjesto sudova, odlučivati o krivnji osumnjičenih za organiziranje puča.
U prvim danima nakon puča rečenica koja se u javnosti najčešće mogla čuti bila je ona da je dobro da je puč propao jer je time ‘spašena demokracija’. Jer Erdogan je ipak pobijedio na izborima većinom glasova birača. No svatko iole upućen u lik i djelo toga diktatora znao je da je činjenica izbora jedino što njegovu vlast čini demokratskom. Danas više nema nikakve dvojbe da je pučem, kako je napisao Can Dündar, demokracija uništena i da je njezin grobar predsjednik Erdogan.
Kada se čistka zahuktala, mnogi su se zapitali kako su vlasti takvom brzinom mogle identificirati toliki broj ‘krivaca’. Turski dužnosnici odgovorili su im da su inkriminirajuće informacije o tim ljudima ‘imali godinama, ali nisu imali dokaze’. Uskoro se ispostavilo da je velika čistka u vojsci bila planirana i prije pokušaja vojnog udara, štoviše, ona je bila njegov glavni razlog.
Na putu mu neće stajati EU, ucijenjena položajem Turske kao predziđa koje je štiti od bliskoistočnog kaosa. A neće ni NATO niti SAD, čije su nuklearne bombe pohranjene u bazi Incirlik
Naime, mnogi turski analitičari početak puča smještaju u početak srpnja, kada je u slučaju navodne špijunaže gulenista u vojnoj bazi u Izmiru uhapšeno sedmero pripadnika vojske, nakon čega su se masovna hapšenja trebala nastaviti. Također, turska obavještajna služba navodno je još početkom godine presrela komunikaciju o desecima tisuća gulenista infiltriranih u institucijama, pa sastavila listu imena od oko 600 vojnih dužnosnika koje treba ukloniti. Sve to trebalo se dogoditi uoči sjednice Vrhovnog vojnog vijeća zakazane za početak kolovoza, na kojoj se trebalo odlučivati o novoj rundi imenovanja i unaprjeđivanja. Ugroženi oficiri čistku su namjeravali spriječiti pučem, ali nešto kasnije, pa su hapšenja ubrzala njihovu odluku, a ta brzina smatra se jednim od razloga zbog kojih puč nije uspio.
Erdogan je, dakle, radio ono što radi već godinama, pa ga se, osim kao odgovornog za današnje ubijanje demokracije, može smatrati indirektno odgovornim i za pokušaj puča. Jer otkad je prije 13 godina došao na vlast njegovo političko djelovanje neprekinuti je niz čistki vojske, sudstva i svih sekularnih institucija. U ranim danima desna mu je ruka bio upravo Fetula Gulen, isti onaj kojega sada optužuje da je povlačio konce puča. Njih su dvojica, ujedinjeni u viziji uspostave islamističke verzije demokracije, nasrnuli na institucionalne bastione kemalističkog sekularizma, pa u seriji spektakularnih suđenja krenuli rasturati sve što im se našlo na putu.
U suđenjima ‘Ergenekon’ i ‘Malj’ uz pomoć fabriciranih dokaza i lažnih svjedoka osuđeno je oko 400 oficira, od čega 37 generala i admirala. Suci i tužitelji bili su Gulenovi ljudi, a njegovi ljudi ovladali su i medijima. No kada su se tom sufijskom mistiku prestale sviđati autoritarne tendencije i korupcija vladajuće stranke, bivši saveznici postali su najljući neprijatelji. Erdogan se proteklih godina uspješno obračunao s ‘gulenovim medijima’ šaljući na redakcije specijalnu policiju oboružanu suzavcem i vodenim topovima. Budući da je s njim radio na preuzimanju kontrole nad državom, Erdogan dobro zna kako Gulen operira. No njegove evidentne paranoje potkrepljuje i činjenica da su gulenisti više sekta nego organizacija, kojoj se pripadnost ne objavljuje javno i kojoj razgranata mreža škola i dobrotvornih organizacija služi za podizanje cijele nove generacije mladih Turaka obrazovanih u znanosti a ukorijenjenih u islamskoj etici.
Polovica generala koji su ovih dana uhapšeni zbog organiziranja puča unaprijeđena je upravo nakon spomenutih čistki koje su Erdogan i Gulen provodili zajedno. No iako većina analitičara smatra da ‘mozak i kičma’ pokušaja preuzimanja vlasti jesu bili gulenisti, 124 uhapšena generala i admirala čine više od trećine najvišeg oficirskog kadra, što ukazuje da pučisti nisu baš takva manjina kakvom je Erodgan predstavlja.
Budući da je Gulenova organizacija proglašena terorističkom, a svi uhapšeni osumnjičeni da su članovi te organizacije, ne treba sumnjati da će im se suditi za najteža djela. Štoviše, Erdogan se toliko osilio da je od američkog predsjednika Baracka Obame ultimativno zatražio da mu izruči Fetulu Gulena, budući da ovaj od 1999. povučeno živi na farmi u Pennsylvaniji. Obama mu je odgovorio da on s tim nema ništa jer u Americi o izručivanju odlučuju sudovi a ne predsjednik, no Erdoganovi ljudi išli su korak dalje, pa Ameriku optužili da je sudjelovala u puču. Te optužbe ukorijenjene su u činjenici da je Gulenu zelenu kartu sredio bivši agent CIA-e stacioniran u Istanbulu, navodno na svoju ruku, a ne u ime američke vlade. Stoga se može pretpostaviti da će se u nadolazećem razdoblju nastaviti ionako loši odnosi Erdogana s SAD-om i Evropskom Unijom, dok neki analitičari predviđaju njegovo približavanje Rusiji i Iranu, što bi se trebalo odraziti i na njegov odnos prema sirijskom režimu Bašara Al Asada, čiju je propast Erdogan dosad zdušno podupirao.
Na unutrašnjem planu, Erdoganovo preuređivanje turske države iz temelja neki su analitičari već usporedili s Maovom kulturnom i Homeinijevom vjerskom revolucijom, sugerirajući time da on cilja na potpuno iskorjenjivanje duha i naslijeđa kemalizma. U tome mu na putu neće stajati Evropska Unija, ucijenjena geostrateškim položajem Turske kao predziđa koje je štiti od bliskoistočnog kaosa i tamošnjih izbjeglica. A neće mu stajati na putu ni NATO savez niti SAD, čijih je nekoliko desetaka nuklearnih bombi pohranjeno u bazi Incirlik. Tako je bilo i kada su u Turskoj uspijevali vojni udari, dovoljno je bilo da nedemokratska hunta obznani svoj proamerički, a antisovjetski smjer. Američki vojni analitičari već su apelirali na svoju vladu da Tursku snažno podrži i pomogne joj u borbi protiv radikalnih kurdskih skupina, ako treba i izruči Fetulu Gulena. Ni Evropa ni Amerika, tvrde ovi analitičari, ionako nemaju plan B.
