Osvrnemo li se oko sebe, neće nam dugo trebati da u ‘suvremenoj Hrvatskoj’ uočimo neku tešku priču, vidimo bolesne ljude ili one na egzistencijalnom rubu, koji žive ispod razine dostojanstva. Proljetos smo posjetili Ruševicu, selo cetingradske općine na Kordunu, i u njoj pronašli Peru Rausavljevića, jednog od osiromašenih i onemoćalih pripadnika društva. Nepismeni čovjek živi u derutnoj prizemnici koju se teško može nazvati kućom: krov se dobrim dijelom urušio, pa kiša i druge oborine nesmetano cure kroz krovište niz unutarnje zidove. Ni u objektu ni u dvorištu nema izvora pitke vode, pa je stanar sam u bocama nosi od susjeda. Iako koristi pravo na socijalnu pomoć, teški uvjeti u prometno slabo izoliranom selu bez dućana, liječnika i opskrbno-administrativnog centra, čine njegovu svakodnevnicu zaista nepodnošljivom. Pored svega, Pero tvrdi da je izložen zlostavljanjima i grubim prijetnjama, no utemeljenost njegovih prijava policija iz nekog razloga ne želi temeljitije provjeravati. Dugo nakon prvog susreta nismo mogli zaboraviti očajno stanje koje ga okružuje, a onda nas je prije nedavno nazvao telefonom jer smo, kako je rekao, jedini koji su iskazali volju da mu pomognu olakšati život: zima stiže, s njome i hladnoće, osim nas nitko ga nije obišao, a kamoli ga podržao u namjeri da bar problem s pitkom vodom riješi.
Čini se da će uzroke njegovim svakodnevnim poteškoćama teško otkloniti i država, odnosno njezin administrativni sustav. Potleušica u kojoj obitava formalno je u vlasništvu njegova brata koji živi u Srbiji i koji ga već deset godina nije posjetio, a bez njega i njegove privole sporno je svako ulaganje u građevinske radove kojima bi se otklonila vlaga i spriječilo daljnje propadanje ionako oronulog objekta. U kući nema najosnovnijeg namještaja, a kamoli sistema zagrijavanja – tu je tek stara peć u raspadu, rasklimani željezni krevet s jednim, uslijed vlage i vremena, pocrnjelim i trulim prekrivačem. Pero živi bez stola za kojim bi objedovao i prikladnog posuđa, iako su mu mnogi u više navrata obećavali popraviti krov, okrečiti zidove, postaviti podne obloge i pomoći u nabavci najosnovnijega. Ali do danas – nije se ostvarilo ništa.
Štoviše, iz nadležnog su nas centra za socijalnu skrb prije par mjeseci prilično ravnodušno obavijestili da je, po njihovoj procjeni, ‘Pero Rausavljević osoba s ispodprosječnim intelektualnim sposobnostima’. Sam priznaje da je jaje jedino što znade skuhati te da se radi toga najede samo kad svrati do ‘svoje prve komšinice, ali to doista nije opravdanje za izbjegavanje vlastite odgovornosti za čovjeka kojeg bi sustav i njegovi djelatnici najradije smjestili u jedan od privatnih staračkih domova na Kordunu. No Pero ne pristaje napustiti kuću u kojoj se rodio te tvrdi da još ima snage, pa i one fizičke, samostalno obrađivati vrt. Kako bilo, nije čudno što ga sve više opsjedaju misli da se cijeli svijet urotio protiv njega; neosporna je činjenica da empatija ‘običnih’ ljudi i socijalna osjetljivost sustava ustrojenog da brine o svim svojim građanima, kopne sve većom brzinom naočigled sviju nas.
- Doživljavam razna zlostavljanja svaki dan. Napadaju me, psuju i ruže, prijete da će me ubiti i istjerati iz kuće, da nemam pravo ovdje živjeti i da idem za Srbiju, jer tu ništa nije moje. Kako nije, ja sam se tu rodio i moram imati neko pravo. Ne znam gdje bih to bio nego ovdje. A kad nešto posijem u bašti, komšija pusti ovce i one mi sve pojedu. Pušta ovce i na kućni prag, zastrašuje me. Policija me ne štiti, samo se sa mnom sprdaju, ne znaju što bi drugo. Bojim se kamo ću, ne znam gdje mogu završiti. Znam samo da iz svoje kuće nikamo ne idem. Policija od mene traži potvrdu o tome da imam pravo ovdje živjeti, a ja sam tu rođen, iako te potvrde nemam i ništa nije moje jer je brat nakon ostavinske rasprave sve prepisao na sebe - priča Pero o nepravdama koje mu je, kako blagonaklono kaže, nanio život. Na te su se nepravde nakalemile i bolesti, ali o njima ne priča jer ne obilazi baš doktore: nema ni s kime ni s čime, kaže.
- Nemam vode za piće. U bunaru je ima, ali je prljava. Nemam drva za ogrjev, jer dobijem 950 kuna za to, ali drva treba dovesti, ispilati i iscijepati, a tko sam ja da mi to netko džabe uradi? Osim toga, ta tri metra koliko mogu kupiti za niti tisuću kuna, nisu dovoljna da me griju cijele zime. Strah me i strujnog udara, jer se kiša slijeva niz unutarnje zidove, pa zato tada isključujem struju – nabraja nam Rausavljević tek neke od gomile svojih problema.
Načelnica Cetingrada Marina Kalić obećala je ovog proljeća da će općinske komunalne službe pomoći Peri, istaknuvši u izjavi za Novosti da su mu njezina vrata uvijek otvorena. Stoga smo je sada ponovno kontaktirali, kako bismo provjerili je li se barem s te adrese pokušalo nekako olakšati život čovjeku s ozbiljnim potrebama: zatekli smo je svojim pitanjem, ali nam je otvoreno priznala da u međuvremenu Peru Rausavljevića nije uspjela ni posjetiti.
- Pokušat ću preko svojih službi pomoći, iako je vrlo teško pronaći načina da mu se pomogne, s obzirom na njegovo stanje i situaciju u selu – ponovila je općinska načelnica obećanje.
Ponovimo i mi priču, jer Pero doista ne traži puno, ni obnovu ni opremanje kuće: samo pitku vodu u dvorišnom bunaru i popravak krova u mjeri da mu snijeg i kiša baš ne padaju na glavu.
- Dalje ću nastaviti sam kako znam i umijem, kao i dosad. Ne želim nikome smetati i nikad nisam smetao, ali izgleda da mi samo još Bog nije okrenuo leđa: svatko drugi tko po službi do mene dođe, brzo se okrene, ode i više se ne vrati. A živ u grob ipak ne mogu, jer nema smrti bez sudnjeg dana. Nitko od nas ne zna što će ga dočekati u starosti - zaključuje Pero naglas, premda ui sam sebe sve slabije čuje. Svejedno, još bi – da je malo više mogućnosti, sugovornika, njihove dobre volje i posljedične koristi – puno toga mogao ispričati i podijeliti. Ovako se tek miri s vlastitom nevidljivošću i nebitnošću za sustav koji bi (i) o njemu trebao brinuti.
