Tjednima je pozornost političara i analitičara usmjerena na južnu Ukrajinu, odnosno okupirane djelove regija Herson i Zaporižje. Procjene kažu da će (ne)uspjeh najavljivane ukrajinske ofenzive na ovom dijelu fronta presudno odrediti tijek rata u narednom periodu, a moguće i sam njegov ishod. Manje pozornosti poklanja se političkim i društvenim promjenama unutar zaraćenih zemalja, mimo površinskih priča o represiji u Rusiji te jedinstvu pred neprijateljem i masovno-spontanoj derusifikaciji Ukrajine. Ukrajinski sociolog Volodimir Iščenko nedavno je dao vrlo zanimljiv intervju za portal crossbordertalks.eu, iz kojeg zbog dužine razgovora donosimo tek manji dio. Ponovio je teze o izglednoj fundamentalnoj transformaciji ruskog režima: suočene s ogromnom cijenom rata, kako bi sačuvale stabilnost poretka, političke elite koje su do sada sustavno nametale pasivizaciju društva, morat će posegnuti za mobilizacijom i ideologizacijom, ali i za ekonomskom redistribucijom. Sociolog upozorava da bi taj proces mogao izmaknuti kontroli - mase bi mogle ozbiljno uzeti obećanja režima, koji bi se dugoročno mogao urušiti ukoliko ih ne bude ispunjavao. Ruska invazija po Iščenku nije motivirana fanatizmom, a - službenoj retorici unatoč - ni imperijalističkom ideologijom. Za postsovjetski prostor tipičan je izostanak ikakve ideologije, pa sociolog smatra da se i ovaj rat vodi u ime pragmatičnih interesa i opstanka vladajuće klase ruskih političkih kapitalista - što se, naravno, predstavlja kao rat za opstanak Rusije. Njihova glavna kompetitivna prednost je kontrola državnog aparata – "mnogi to nazivaju 'korupcijom'", napominje Iščenko. Ta klasa obogatila se zahvaljujući pljački i monopolu nad državnim resursima, a njena opsjednutost "suverenitetom" proizlazi iz fakta da monopol ne žele dijeliti s drugim frakcijama domaćeg, a niti transnacionalnog kapitala. Antikorupcijski programi, podsjeća Iščenko, ključni su dio zapadne agende u post-sovjetskim zemljama, utjelovljeni u prozapadnim NGO-iziranim civilnim društvima. "'Transparentnost' znači pravila koja pogoduju snažnijem transnacionalnom kapitalu u odnosu na domaći kapital", a ta agenda znači eliminaciju političkih kapitalista kao klase ili barem njihovo prisiljavanje da prihvate inferiornu poziciju. Kao i sve bonapartističke režime, i ruski muči izvjesna kriza sukcesije nakon Putinovog odlaska, što može izazvati sukob unutar elita ili masovne prosvjede, kao u Bjelorusiji ili Kazahstanu.
"Ovim ratom ruski politički kapitalisti nastoje eliminirati egzistencijalne prijetnje i iskoristiti priliku da konsolidiraju svoju vlast u obliku ideološki više artikuliranog i mobilizacijskog političkog režima. Sada je na kocki egzistencija suverenog središta akumulacije kapitala u post-sovjetskom prostoru", dodaje sociolog.
Ukrajinska je sovjetska nomenklatura, pak, kako bi legitimirala svoju vlast 1990-ih ušla u savez s nacionalističkom inteligencijom. Međutim, ukrajinski politički kapitalisti nisu uspjeli konsolidirati režim tako da provode politike u korist čitave klase oligarha. Umjesto toga Ukrajina je unutar petnaestak godina iskusila tri revolucije. Tijekom zadnje - "Euromajdana" - iskristalizirale su se dvije frakcije vladajuće klase. Prva je nastojala mobilizirati javnost protiv zapadno financiranih NGO-ova s "antikorupcijskom" agendom (navodnici su u izvornom tekstu, op. a.), koja bi vodila većoj zavisnosti od zapadnih sila i njihovom utjecaju.
"Nacionalističko civilno društvo obično je napadalo ovaj dio ukrajinske oligarhije kao 'pro-ruski' iako su oni zapravo apelirali na obnavljanje ukrajinske suverenosti u pokušaju legitimacije slijeđenja vlastitih interesa, istovremeno balansirajući između zapadnih i ruskih vladajućih klasa – to je vanjska politika koju je Ukrajina vodila većinu vremena prije Euromajdana", kaže Iščenko. Zapadni analitičari i novinari automatski su od ukrajinskih nacionalista preuzeli etiketiranje ove frakcije kao "proruske", iako "niti jedna važnija figura iz ovog spektra nije pozdravila rusku invaziju". To ne čudi, većina njihovih investicija nalazi se u Ukrajini i na zapadu, a oni nisu zastupali ruske, nego vlastite interese i politički su nastojali predstavljati veliki dio društva.
"Ti Ukrajinci su imali mnogo dobrih razloga da budu skeptični prema nacionalističkim i neoliberalnim ideologijama srednjoklasnog civilnog društva", ističe sociolog. Uslijed ruskog napada spomenuta je sekcija ukrajinskih oligarha dramatično izgubila pozicije u korist one koja je prihvatila prilagođavanje transnacionalnom kapitalu i koja je, predstavljajući se kao neophodna u borbi protiv Putina (s tezom da bi, recimo, destabilizacija Zelenskog izravno koristila Moskvi) ishodila određene "popuste" u vlastitu korist pred zapadnom "anti-korupcijskom" agendom.
"Nitko čak ni ne spominje Pandorine papire, objavljene samo nekoliko mjesei prije invazije, koji su identificirali Zelenskijeve offshore tvrtke i njegove mutne poslove s Igorom Kolomojskim, jednim od najnotornijih ukrajinskih oligarha. Nitko nije ozbiljno propitivao autoritarne i represivne tendencije, s vrlo neuvjerljivom legalnom osnovom, koje su u Zelenskijevom upravljanju započele i prilično prije invazije", objašnjava Iščenko.
Uvjet za ulazak Ukrajine u Europsku uniju svakako će biti uklanjanje vladajuće klase koja je do sada dominirala ukrajinskom ekonomijom. Naravno, zamišljeno je da ispražnjeni prostor "ispuni transnacionalni kapital, a ne ukrajinski radnici", pri čemu će uloga stranog kapitala biti značajna u obnovi Ukrajine. Vrhovna rada je sredinom srpnja drastično skresala radnička prava te liberalizirala tržište rada - "vladajuća klasa koristi ratnu situaciju za ono što je htjela provesti već mnogo godina", ali joj do sada nije pošlo za rukom. Što se poratne Ukrajine tiče, sociolog nagađa da će se nacionalističke snage staviti na čelo gubitnika ulaska transnacionalnog kapitala i forsirati narativ o zapadnoj "izdaji". Prognoza je - doduše vrlo uvjetna - da će nezadovoljstvo dovesti do nacionalističko-konzervativne konsolidacije, slično Mađarskoj, dok ljevici "možda uopće neće biti dozvoljeno da postoji". Ističe se da je država zabranila čitav spektar takozvanih proruskih stranaka, "koje nisu predstavljale nikakvu ozbiljnu prijetnju", što znači da je 18 posto glasača na izborima 2019. ostalo bez političkih predstavnika - ne uključujući okupirani Donbas i Krim. Kao i u slučaju radnog zakonodavstva, vlast rat koristi za uklanjanje opozicije. Derusifikacija nije samo spontani trend, nego široko postavljena i forsirana državna agenda. U nekim regijama je, primjerice, zabranjeno učenje ruskog jezika u srednjim školama, makar i kao izbornog predmeta. Rusofoni Ukrajinci tako su stješnjeni između nation-building projekta ukrajinskog civilnog društva i Putinovog projekta "jedinstvenog naroda". Iščenko smatra da bi ulazak u EU ipak poboljšao stanje ljudskih i jezičnih prava, s obzirom da je Venecijanska komisija oštro kritizirala zakonske promjene koje se odnose na jezik. Istovremeno to "nije panaceja (…) Europska unija je uvijek tolerirala prilično eksplicitnu diskriminaciju takozvanih ne-građana u baltičkim državama".
