Politički pokreti su, navode udžbenici, društveni pokreti koji su kolektivna, javna, dobrovoljna, masovna, manje ili više spontana akcija koja izrasta iz nezadovoljenih potreba, odraz su određenih sukoba interesa, a pokreću rješavanje važnih društvenih pitanja i streme manjim ili većim društvenim promjenama. Jedan od takvih pokreta jest i onaj radnički, koji su brojni teoretičari zadnjih desetljeća proglasili "starim", prevaziđenim pokretom, koji su nadomjestili "novi", kao što su studentski, ekološki, feministički, mirovni itd. No mogu li oni sa scene potisnuti ovaj stari, koji je u osnovi borbe rada i kapitala i njoj pripadajućih klasa? Naš odgovor je niječan, iako priznajemo postojanje krize radničkog pokreta, izazvane navalom neoliberalnog kapitalizma. Neosporno je da se radnici sve vrijeme bore provodeći "mikropolitike" na svom radnom mjestu, no mnogo manje uspješno u širem solidarnom pokretu za svoja prava, pa i u ambicioznijem smislu za ofenzivu utjecaja u društvu kakvo je danas. Mnogo je razloga tome, a jedan od najvažnijih je poraz socijalističkih pokreta koji su, još do prije nekoliko desetljeća, bili moćan faktor društvenih uređenja u svijetu. O toj problematici razgovarali smo s trojicom sugovornika. Prvi je politolog Stevo Đurašković, drugi član lijeve stranke Radničke fronte (RF), ekonomist po obrazovanju Hrvoje Štefan, a treći sindikalni aktivist, predsjednik Novog sindikata Mario Iveković.

Morate izgraditi masovnu stranku i krvavim terenskim radom ljude pridobiti politikom da su zastava i grb sami po sebi ništa ako nemate posao od kojeg možete dostojno živjeti. To je smisao socijalističkog patriotizma – ističe Stevo Đurašković

Radnički pokret pojavio se u povijesti samostalno, a onda je poprimio i organizacijske forme sindikata, radničkih partija, pa i država koje su se pozivale na vlast radničke klase. Sindikat je danas gotovo jedina organizacija koja otvoreno zastupa interese radničke klase, bez obzira na to što možemo uputiti kritiku birokratiziranom vodstvu, pogrešnim politikama i slabostima na razjedinjenoj sindikalnoj sceni. Drugi su subjekt radničke partije, što u nekom smislu u Hrvatskoj danas jesu RF, Nova ljevica, Orah, Zagreb je naš! i Za grad, koje zajedno čine platformu Možemo!

Stevo Đurašković (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)

S tim u vezi politolog Stevo Đurašković odbacio bi i sam koncept radničkog pokreta.

- Vrijeme kada su industrijski radnici bili u velikom broju, dijelili iste kombinezone, istu tvornicu, isti kvart i išli u iste kafiće je prošlo, nažalost. Možda ne skroz u Njemačkoj, ali kod nas svakako, jer smo respektabilnu industriju ubili prije nekih 30 godina. Budući da imamo gomilu raznoraznih vrsta rada, od kojih su neki online, društvo u socijalnom smislu možemo dijeliti na one koji imaju i one koji nemaju - govori Đurašković.

No trebamo li se složiti s tom tezom? Jer povijest radničkog pokreta nije svodiva na pitanje bogatstva, odnosno siromaštva, već je u njoj, kada je bio organiziran, aktualno bilo i pitanje budućnosti uređenja društva i države, u smislu osnovnog sukoba rada i kapitala. Jesu li to samo tvornički radnici ili oni zaposleni u poljoprivredi, koja je postala svojevrsnom industrijom, ili u turizmu? Đurašković bi pojam radničkog pokreta zamijenio nekim širim, što bi za njega bio pučki pokret. I teoretičar Darko Suvin zalaže se za neku vrstu plebejskog pokreta, a obojica na osnovi povijesnih iskustava.

Političke stranke koje se žele prikazati promicateljima radničkih interesa gotovo su u cijelosti pod utjecajem neoliberalnih stavova o tržištu. Najteža razdoblja za sindikate u Hrvatskoj bila su ona u kojima je vladajuću poziciju zauzimao SDP – kaže Mario Iveković

- Đuro Cvijić politiku narodne fronte iz 1930-ih zove pučkom frontom, upravo da bi joj naglasio klasnu dimenziju te je odvojio od nacionalizma koji izraz narodni može implicirati. Tu bi bilo važno riječ "pučki" ponovno prisvojiti za ljevicu, tj. otrgnuti je od isključive okupacije desnice, što je slučaj danas - kaže Đurašković.

Njegovo je mišljenje da tako shvaćen pučki pokret jedino mogu stvoriti stranke, a ne samo sindikati. One su, po njemu, organizacije za stvaranje masovnog pokreta kao trajnog.

- Mislim da je stvar puno jednostavnija: ako hoćete uspjeti u politici, morate izgraditi masovnu stranku i krvavim terenskim radom ljude pridobiti politikom da su zastava i grb sami po sebi ništa ako nemate posao od kojeg možete dostojno živjeti i ako niste ekonomski dovoljno jaki da vas veliki ne koriste kao monetu za potkusurivanje. To je smisao socijalističkog patriotizma ili socijalističkog nacionalnog ponosa, ponosa na postignuća moje zajednice, a ne u tlapnji o stoljeću sedmom i zapadnoeuropskoj uljudbi - ističe Đurašković.

Što se tiče sindikata, on im istovremeno upućuje kritiku i apologiju.

- Po meni, tu se situacija drastično popravila zadnjih godina. Mladen Novosel, pa i Vilim Ribić i Branimir Mihalinec, iako pokušavaju zadržati image političke neutralnosti, zapravo su jedini akteri političkog procesa koji polučuju rezultate u borbi protiv neoliberalne, odnosno neokonzervativne ekonomske politike, pa su po mom sudu oni najljeviji učesnici politike, ako pođemo od toga da je ljevici klasno pitanje jezgreno - zaključuje Đurašković.

Hrvoje Štefan (Izvor: Twitter)

Hrvoje Štefan, član RF-a i ekonomist po obrazovanju, govori iz vizure svoje stranke.

- Radnički pokret u RF-u shvaćamo kao pokretanje kojim se nadilazi podijeljenost i konkurencija među radništvom, gdje se kroz kolektivnu borbu odvija proces samopromjene ljudi angažiranih u toj borbi i proizvode ljudi i radnici za koje jedinstvo postaje cilj, a ne samo sredstvo. Naime, bez radničkog pokreta nemoguće je prevladavanje dominacije kapitala i njegovih strukturnih imperativa što stoje u suprotnosti s potrebom radne većine za punim i svestranim razvojem - govori Štefan.

S obzirom na to da je kapital protivnik radničkog pokreta, on nastavlja:

- Radnički pokret razumijemo kao proces kolektivne borbe protiv kapitala kao posrednika između radništva koji sistemski proizvodi njihovu podijeljenost i time kao proces umanjivanja te razdvojenosti odnosno proces proizvodnje radničke klase kao jedinstvene i ujedinjene. Teza da radnički pokret više ne postoji uvjerljivost zasigurno crpi iz činjenice da su zadnjih desetljeća, posebno s porazom realsocijalizama i nastupom neoliberalizma, radničke borbe isključivo defenzivne i partikularne, za očuvanje nekih povijesno izborenih dosega, gdje je kapital u tim borbama dominirao i rezao radnička i socijalna prava tako što je uspijevao održati ili povećati razdvojenost među radništvom.

On jednako tako kritizira sindikate i njihov domet.

- Kada je riječ o sindikatima i njihovom odnosu s radničkim pokretom, generalni problem leži u njihovoj praksi suprotstavljanja specifičnim i pojedinačnim kapitalima, dok je moć s kojom se treba suočiti moć kapitala kao totaliteta. U odsustvu takvog totalnog suprotstavljanja, sindikati se bore protiv negativnih učinaka na tržištu rada i na radnom mjestu, ali ne i protiv uzroka tih učinaka - ističe Štefan.

Da je to granica sindikalizma, puno je primjera njihove dijalektičke kritike u povijesti lijevih pokreta, od Lenjina do danas. No što je s lijevim strankama? Zašto one ne mogu masovnije mobilizirati radništvo?

- Što se tiče lijevih političkih partija, one također trebaju pomagati u organiziranju radnika i radnica pri čemu bi jedan od ključnih doprinosa tom organiziranju trebalo biti znanje odnosno ispravna teorija kojom se prevladavaju mistifikacije kapitala. Dakle, zadatak lijevih političkih partija je da radnici usvoje ispravnu teoriju i da takva teorija postane materijalna sila društvene promjene. U suprotnom, kapitalistička ideologija koja radnike okreće jedne protiv drugih i podređuje interesima kapitala ostaje dominantna materijalna sila i osigurava zadržavanje kapitala kao posrednika koji stoji između i iznad radnika - govori Hrvoje Štefan.

On smatra da bi modaliteti i organizacijske forme putem kojih lijeve partije trebaju raditi na ispunjenju tih ciljeva danas trebali biti drugačiji u odnosu na prakse lijevih partija iz dvadesetog stoljeća.

- Jedna od ključnih razlika jest poticanje političke mobilizacije i organiziranja na principima demokratskog protagonizma i razvoj kolektivnih kapaciteta za prevladavanje društvenih odnosa dominacije i eksploatacije. Drugim riječima, ukoliko je borba radništva institucionalizirana i sastoji se od nekritičkog usvajanja stavova i odluka partijske i sindikalne "avangarde", proizvod takve borbe nisu radnici s novim poimanjem sebe samih, već "žaljenja dostojan, tup, manje-više dobro hranjeni instrument proizvodnje". Ili, da parafraziram Rosu Luxemburg: pogreške koje napravi uistinu revolucionarni radnički pokret historijski su neizmjerno plodnije od nepogrešivosti najboljeg partijskog i sindikalnog rukovodstva - ističe Štefan.

On tvrdi da se RF pokušava boriti protiv takvih zastranjivanja.

- U to se svakako uklapaju naša nastojanja da se povežemo s radnicima u preostalim industrijskim sektorima poput brodogradnje, koje se desetljećima sistematski uništava. Kada su tri velika brodogradilišta – pulski Uljanik i riječki Treći maj, a zatim i trogirski Brodotrogir – dovedena u terminalnu krizu i situaciju da im prijeti stečaj, RF se na terenu povezao ili pokušao povezati s radnicima i njihovim predstavnicima koji su organizirali prosvjede. Nastojali smo ih s jedne strane uvjeriti kako će njihova borba biti uspješnija ukoliko vlastitu poziciju shvate kao zajednički problem radnika u sva tri brodogradilišta i da će njihov pritisak prema državi biti učinkovitiji ukoliko bude koordiniran i jedinstven, a s druge strane obrazlagali smo zašto je važno da radnici izaberu predstavnike koji će neposredno preuzeti kontrolne i upravljačke poluge unutar pojedinačnih brodogradilišta. Pored toga, u brojnim navratima nastupali smo u javnom prostoru i medijima i upozoravali na važnost brodogradnje kao strateške grane i na razloge zašto je taj industrijski sektor pogubno gasiti te što bi država trebala učiniti da brodogradnja ne samo opstane nego da bude motor razvoja drugih privrednih sektora. Pored sektora brodogradnje, na sličan način nastojali smo intervenirati i prema drugim poduzećima u krizi poput Đure Đakovića, ITAS-a, Rafinerije Sisak itd. Bez obzira na ograničene kadrovske, materijalne i organizacijske mogućnosti, bilo nam je važno stupiti u kontakt s radnicima i biti njihov glas u javnosti, posebno otkada imamo zastupnicu u Hrvatskom saboru - zaključuje Štefan.

Mario Iveković (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)

Ako postoji radnička borba na nivou pojedinih poduzeća, ali ta borba slabo prerasta u pokret, što nam je činiti? Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata poznatog po nizu borbenih akcija u krizama pojedinih poduzeća, o tome kaže:

- Radnički pokret naravno postoji i danas, ali je vrlo slab i nedovoljno prepoznatljiv. I nije problem u nestajanju industrijskih radnika. Nedvojbeno je da je tržište rada bitno promijenjeno u posljednjih nekoliko desetljeća, što je dovelo do potpuno novih potreba radništva. Ali je ostala nepromijenjena potreba za organiziranjem zastupanja radničkih interesa u politici i prema poslodavcima.

On problem vidi u organizacijama, odnosno dionicima radničkog pokreta.

- Sindikati se nalaze u krizi identiteta. Nova situacija "demokratskog društva" nudi sindikatima poziciju koja je bitno drugačija od one koja je bila u socijalizmu, ali traži od njih mnogo više aktivnosti i samoodređenosti. Nažalost, svjedoci smo da je većini sindikalnih organizacija danas važnije pozicioniranje u društvu i medijima od stvarnog utjecaja i mogućnosti rješavanja brojnih problema radništva. Jak udarac radničkom pokretu zadan je Zakonom o reprezentativnosti, koji broj članova utvrđuje važnijim od sadržaja. Time se potiče npr. što bolje organiziranje trgovačkih aktivnosti sindikata i kreditiranje članova, jer se tako lakše dosiže broj, dok se broj sklopljenih kolektivnih ugovora, posebno onih za čije su se sklapanje morale organizirati industrijske akcije, uključujući štrajk, smatra potpuno nebitnim. Tako se i stvorio današnji mainstream sindikalizma, koji je sveprisutan i u tzv. mainstream medijima, a u velikoj je mjeri zaslužan za načelni gubitak povjerenja radništva u sindikate uopće. Problemi širih slojeva od aktivno radničkih – nezaposlenih, penzionera, beskućnika, studenata... – oduvijek spadaju u područje djelovanja sindikata. No mali se broj sindikata ozbiljno bavi problemima tih skupina. Neki zato što ne razumiju stvarnu ulogu sindikata u društvu, a neki zbog nedostatka kapaciteta - govori Iveković.

Pitali smo ga i što misli o starim i novim lijevim strankama koje djeluju na pozornici.

- Političke stranke koje se žele prikazati promicateljima radničkih interesa gotovo su u cijelosti pod utjecajem neoliberalnih stavova o tržištu. Treba napomenuti i da su najteža razdoblja za sindikate u Hrvatskoj ona u kojima je vladajuću poziciju zauzimao SDP. Nekoliko je novih lijevih stranaka, no problem je što položaj radnika ne vide kao prioritet u svojem djelovanju pa su nedovoljno atraktivne samim radnicima, koji se ne osjećaju dovoljno motiviranima da se u njih uključe. U vrijeme prosvjeda pirotehničara, koji smo organizirali prošli mjesec, iz lijevog spektra jedino je zastupnica RF-a Katarina Peović pokazala razumijevanje problema radnika i ponudila pomoć - ističe Iveković.

Tko bi onda trebao voditi radnički pokret danas, kada je ideja jedne komunističke partije u krizi?

- Što se tiče vođenja radničkog pokreta, brojne stranke pokazuju pretenzije. No čelno mjesto radničkog pokreta ne može se dobiti vlastitom odlukom ili željom. Potrebno je svojim radom i zalaganjem dokazati da se stvarno zastupaju interesi radnika, koji će onda to prepoznati i prihvatiti - zaključuje Iveković.