Sredinom siječnja, po povratku iz Berlina gdje je pet mjeseci proveo u bolnici liječeći se od pokušaja trovanja, ruski opozicijski političar Aleksej Navaljni uhapšen je na moskovskom aerodromu i odveden u pritvor zbog kršenja uvjetne kazne. Naime, Navaljnome i njegovom bratu već je 2014. razrezana kazna od 3,5 godina zatvora zbog financijskih malverzacija, a prema presudi osuđenici su se vlastima trebali javljati svakih dva mjeseca. No Navaljni je izbivao pet mjeseci zato što mu je u kolovozu pozlilo u avionu, nakon čega je hitno prebačen u berlinsku bolnicu gdje je ustanovljeno da je otrovan novičokom, nervnim otrovom koji se za potrebe vojske proizvodi još od vremena Sovjetskog Saveza. Spomenuta uvjetna presuda u međuvremenu je na Evropskom sudu za ljudska prava proglašena nezakonitom, dok je i sam pritvor nakon povratka u Rusiju rezultat kafkijanske zloupotrebe zakona – od toga da mu se koma u kojoj se nalazio zbog trovanja ne uzima kao validan razlog za nejavljanje vlastima, pa do činjenice da je prvo saslušanje održano bez prisustva odvjetnika. Unatoč svemu tome, Navaljnome je sud u utorak, 2. veljače razrezao kaznu od dvije godine i osam mjeseci zatvora zbog kršenja uvjetne kazne, čime je ova presuda u zapadnim medijima proglašena jednom od najvažnijih otkad je 2005. na devetogodišnju robiju osuđen Mihail Hodorkovski. No Hodorkovski je bio najbogatiji čovjek Rusije, oligarh koji se obogatio na privatizaciji naftne kompanije Jukos, dok je Navaljni samo političar, a sada i najpoznatiji politički zatvorenik u povijesti Putinove Rusije. Čim je pritvoren, Navaljnijeva kampanja pozvala je na masovne proteste koji su se održali u dva navrata, drugi put prošlu nedjelju, kada su u stotinjak ruskih gradova na ulice izašli deseci tisuća ljudi, a pritvoreno je njih čak 5.000.
Navaljni je ideološku retoriku mijenjao oportuno. U počecima političkog djelovanja ranih 2000-ih njegovi su govori bili izrazito nacionalistički, pa i rasistički obojeni, a službena propaganda prema kojoj ga podržava zapad nije u potpunosti kriva
Iako su te brojke u odnosu na rusku populaciju mizerne, Navaljni je ovime još jednom pokazao da je doslovno jedini opozicijski političar u zemlji koji je predsjedniku Vladimiru Putinu u stanju zadati makar kratkoročne glavobolje, tim više što tamošnji mediji koji operiraju na necenzuriranom internetu neprekidno prenose sve što s njim ima veze. Dok nije završila kaznom zatvora, recentna partija šaha Navaljnog s režimom odvijala se osam mjeseci prije parlamentarnih izbora na kojima je on sa svojom kampanjom mogao ugroziti supervećinu koju od prošlih izbora drži Putinova stranka Jedinstvena Rusija. Teže je, doduše, mogao ugroziti samog Putina, jer je ta supervećina lani izglasala ustavne promjene koje mu omogućavaju da se za predsjednika kandidira još dva puta i tako ostane na vlasti do 2036. Unatoč tome, na protestima je bilo posve evidentno da se ruski režim masovnih prosvjeda boji. To je jasno uzimajući u obzir prije svega zakonsku represiju i policijsku brutalnost, zbog kojih u pritvoru završavaju disproporcionalno velike brojke prosvjednika. U videu koji je priredio Navaljnijev kolega Ilja Jašin iz liberalnog pokreta Solidarnost, pod naslovom "Kako očistiti policiju od sadista i bandita" navodi se da Rusija, iako s gotovo 900 tisuća policajaca, ima najvišu stopu ubojstava u Evropi. U prilogu se objašnjava i kako su, korak po korak, od masovnih protesta 2011. koje je predvodio kasnije ubijeni opozicijski političar Boris Njemcov, protesti praktički zabranjeni kompliciranjem zakonske procedure i astronomskim rastom globi, dok Navaljnijeva ekipa u pravilu ne dobiva dozvole za održavanje skupova.
Pretjerana reakcija režima na proteste uglavnom se objašnjava Putinovim strahom od "obojenih revolucija" koje se posljednjih desetljeća u ruskom okruženju događaju pod patronatom zapada, tim više što je Navaljnome zahvaljujući uskom fokusiranju na korumpiranost režima i odsustvo vladavine prava pošlo za rukom privući ideološki heterogene skupine ljudi ujedinjene u preziru prema političkoj eliti. Također, može se primijetiti da ruska opozicija u svojim osvrtima o policijskoj brutalnosti aludira na strane pokrete koji se bave istom problematikom, primjerice na američki Black Lives Matter, što zajedno s nekim drugim elementima pokazuje da se radi o pomno promišljenoj kampanji s ciljem da ona čim više rezonira s liberalnim vrijednostima zapada. Komentirajući proteste u Rusiji, upućeni napominju da oni još uvijek, unatoč medijskoj podršci, privlače vrlo malo ljudi, te da se uglavnom radi u pripadnicima srednje klase u većim gradovima. Istovremeno su žitelji provincijskih krajeva izloženi propagandi režimskih medija koji su ih, primjerice, uvjerili da je trovanje Navaljnoga provokacija zapadnih tajnih službi. No ove analize slabog pohođenja protesta ne uzimaju u obzir spomenutu policijsku represiju i drakonske globe za nezakonito protestiranje, koje maksimalno mogu dosegnuti i 300 tisuća rublji odnosno nekoliko prosječnih plaća. Također, unatoč tome što je Putin na predsjedničkim izborima 2018. ostvario najbolji ikada rezultat od 76,7 posto glasova, podrška vladajućima ipak se posljednjih godina smanjila, ponajviše zbog posljedica ekonomskih sankcija koje su zapadne zemlje uvele još 2014. zbog rata u Ukrajini. Financijska stagnacija do koje je dovela i višegodišnja niska cijena nafte prisilila je Kremlj da uvede neke mjere štednje, poput povećanja dobi za umirovljenje, a uslijed inflacije za desetak posto su se smanjile plaće u odnosu na razdoblje prije ukrajinske krize. Upravo su pak stanovnici gradova, naročito mladi, najviše pogođeni lošim ekonomskim stanjem i nemogućnošću zapošljavanja, dok stariji ljudi i oni na selu ipak žive u kakvoj-takovoj ekonomskoj stabilnosti.
Režim je procesom protiv Navaljnog još jednom demonstrirao da je spreman zgaziti svakoga tko ojača dovoljno da mu predstavlja ikakvu, pa i najmanju realnu prijetnju
Američki New York Times objavio je nedavno zanimljivu reportažu o ruskim protestima koja zorno ilustrira heterogenost ljudi koje Navaljni oko sebe okuplja. List je razgovarao s četvero prosvjednika, među kojima je bila i feministička aktivistkinja Zalina Maršenkulova, unatoč tome što je Navaljni ranije znao dobivati packe zbog seksizma. "Ludilo i bezakonje dosegnuli su kolosalne razmjere", rekla je Maršenkulova i zaključila da je "teško govoriti o ženskim pravima dok se ne poštuju ni osnovna ljudska prava". Deklarirani socijalist Aleksandr Pasečnik, koji je pozdravio rusku aneksiju Krima, i Putina i Navaljnog smatra taocima kapitalističkog zapada no svejedno se protivi sudskom progonu Navaljnog, dok Mihail Svetov iz Libertarijanske stranke Rusije Putina ne voli zato što dozvoljava imigraciju islamskog stanovništva iz zemalja centralne Azije.
Jednim od glavnih razloga širenja baze Navaljnijevih pristaša svakako se može smatrati i istraživanje koje je proveo njegov Fond za borbu protiv korupcije, a koje je pod naslovom "Putinova palača" na YouTubeu objavljeno sredinom siječnja, otkad ga je pogledalo 107 milijuna ljudi. U impresivnom dokumentarcu od skoro dva sata Navaljnijeva ekipa uspjela je, kako tvrdi, rekonstruirati Putinov crni fond u koji odabrani oligarsi u zamjenu za nesmetano poslovanje uplaćuju goleme iznose novca. Njime kroz paravanske tvrtke upravljaju Putinovi rođaci i jataci, neki od njih još iz doba kad je kao KGB-ovac radio u Dresdenu. Tim se novcem, tvrdi se u istraživanju, za Putina izgradilo golemo zdanje u zaljevu Gelendžik na Crnom moru, a čitavo imanje na kojem se palača nalazi je "39 površina Monaka". Uz pomoć snimki dronom, arhitektonskog nacrta i digitalne rekonstrukcije u filmu se prikazuje kompleks koji se sastoji od palače, kazališta, kazina, elektrane, vinograda i vinarija. Narator Navaljni Putina pritom cijelo vrijeme naziva "najbogatijim čovjekom na svijetu", "psihički bolesnim od opijenosti novcem i luksuzom", zbog čega mu jedna četka za WC u dvorcu košta 700 eura, više nego što iznosi prosječna plaća.
"Putinova palača" – Navaljnijev tim tvrdi da je zdanje na Crnom moru izgrađeno za ruskog predsjednika (Foto: Georgij Aljburov/palace.navalny.com/Wikimedia Commons)
Može se zaključiti da je ovim filmom, zajedno s ideološki sterilnim diskursom fokusiranim na korupciju, Navaljni htio poručiti da je Putinova Rusija svojevrsni nastavak 1990-ih, perioda masovne privatizacije golemih državnih resursa i uspona oligarha. Time se nastoji razotkriti kao laž Putinovo predstavljanje samoga sebe kao vladara koji je zaustavio privatizacijsku pljačku i koji jedini može spriječiti da se ona ponovno dogodi. Navaljni se, međutim, nije uvijek koristio ideološki sterilnom retorikom već ju je mijenjao oportuno, u ovisnosti od vlastite procjene o tome koja bi bila najbolja za potrebe trenutne strategije. U počecima političkog djelovanja ranih 2000-ih njegovi su govori bili izrazito nacionalistički, pa i rasistički obojeni. U to je doba pozivao na deportacije ilegalnih imigranata iz muslimanskih zemalja i uspoređivao ih sa žoharima, pohodio je ultranacionalistički Ruski marš i podržao rusku intervenciju u Gruziji 2008, a godinu ranije izbačen je iz liberalne stranke Jabloko upravo zbog "nacionalističkih aktivnosti". Kasnije se zbog svega toga ispričao i u potpunosti fokusirao na borbu protiv korupcije kao forte svoje kampanje, te tako umiven dobio podršku zapada.
Službena ruska propaganda prema kojoj Navaljnoga podržava zapad stoga nije ni u potpunosti kriva, niti se radi o naročitoj mistifikaciji jer on tu podršku otvoreno dobiva i na simboličkoj i na stvarnoj razini. Za razliku od utamničenja nekih drugih disidenata, na ono Navaljnog službenim su notama reagirali i njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i obje američke administracije, dok je britanska organizacija Amnesty International i Navaljnog i ruski kolektiv Pussy Riot još u počecima njihovog političkog djelovanja proglasila "političkim zatvorenicima", dok to isto nikada nije učinila u slučajevima Juliana Assangea i američke zviždačice Chelsea Manning. Isto tako, "istraživački kolektiv" Bellingcat s Navaljnim je proveo istragu koja je dovela do indicija da je njegovo trovanje organizirala ruska tajna služba FSB. No Bellingcat nije neovisna novinarska organizacija kakvom se predstavlja, već je povezana s američkim think tankom The Atlantic Council, čiji se članovi rutinski rotiraju na različitim funkcijama u američkoj administraciji. Za razliku od, primjerice, kolektiva Forensic Architecture, koji istom metodologijom istražuje kršenja ljudskih prava Palestinaca ili protjerivanje izbjeglica u Grčkoj, praktički sva bitna istraživanja Bellingcata bave se upravo Putinovom Rusijom, bilo da je u pitanju rat u Siriji, rušenje malezijskog aviona u Ukrajini ili pak trovanje protivnika režima.
Sve ove činjenice, međutim, teško mogu prikriti diktatorske impulse tog režima, koji je drakonskim montiranim procesom protiv Navaljnog još jednom demonstrirao da je spreman zgaziti svakoga tko ojača dovoljno da mu predstavlja ikakvu, pa i najmanju realnu prijetnju.
