Državni udar koji je u Venezueli započeo 23. siječnja još nije ušao u oružanu fazu, ali ne pokazuje ni naznake da će rezultirati kompromisom. Dapače, podrška smjeni režima zahuktava se unatoč tome što se svakodnevno pojavljuju novi dokazi da je ona orkestrirana iz Washingtona, kao i da međunarodna podrška samoproglašenom privremenom predsjedniku Juanu Guaidu ne bi bila tolika kada je američki vanjskopolitički jastrebovi ne bi iznuđivali zavrtanjem ruku političarima u zemljama regije i Evropske unije. Jednako tako, sve više eskalira i medijska dimenzija hibridnog rata protiv predsjednika Nicolasa Madura. U nedjelju je, primjerice, održan masovni skup podrške vladi povodom 20. godišnjice Bolivarske revolucije odnosno dolaska na vlast pokojnog Huga Chaveza. Unatoč tome što je taj skup zapremao ogromnu površinu centra Caracasa, vodeći mediji izvijestili su samo da se održao prosvjed opozicije, koji je također bio masovan iako manji od provladinog. Skup podrške vladi za ove se medije, međutim, nije niti dogodio.
U izjavi koja će vjerojatno ući u povijest, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u petak je na televiziji Fox News bez ikakve zadrške priznao što njegova zemlja radi u Venezueli: ‘Trenutno razgovaramo s velikim američkim kompanijama koje rade u Venezueli ili ovdje u SAD-u kao Citgo, i jasno je da pokušavamo doći do istog ishoda… Bit će velika stvar ako ostvarimo da američke naftne kompanije investiraju i proizvode u Venezueli, svima nam je važno da sve ispadne kako treba.’ Ova Boltonova izjava pokazala je da je američki imperijalizam ušao u novu fazu, onu u kojoj se, za razliku od prethodnih intervencija, njegove namjere više ni ne pokušavaju prikriti fabriciranim ‘dokazima’ protiv ciljanog režima, kao što je to bio slučaj s navodnim nuklearnim arsenalom Sadama Husseina u Iraku. Intervencije se ne pokušavaju ni međunarodno legitimirati makar i formalističkim provlačenjem kroz sustav međuvladinih institucija. Dapače, taj se sustav na očigled raspada do razine potpune irelevantnosti, pa su tako Ujedinjeni narodi odlučili da neće sudjelovati u pregovorima o Venezueli, a Evropska unija raskolila se na dva tabora, od kojih je onaj prointervencijski svakoga dana sve brojniji.
Među onima koji su se svrstali na stranu Guaida indikativan je primjer španjolskog premijera Sáncheza koji se među prvima javno usprotivio državnom udaru u Venezueli, da bi ga dva dana kasnije podržao
Na stranu EU članica koje podržavaju Guaida u ponedjeljak se svrstala i Hrvatska, a do sredine ovoga tjedna nakupilo se 19 EU zemalja koje podržavaju rat u Venezueli. Indikativan je primjer socijalističke vlade španjolskog premijera Pedra Sáncheza koji se među prvima javno usprotivio državnom udaru u Venezueli, da bi ga dva dana kasnije podržao. Španjolski dnevnik El País prenio je riječi vladinog izvora da je Sanchez bio pod ‘enormnim pritiscima Washingtona da Guaida prizna za predsjednika’. Pritiskalo ga se, piše list, i da ne sudjeluje u kontaktnoj skupini koja je formirana na inicijativu povjerenice za vanjske poslove EU Federice Mogherini, u nedostatku bilo kakvog postojećeg međunarodnog mehanizma koji bi se iskoristio za beskrvno razrješenje venezuelanske krize. Ta bi se skupina u četvrtak, dan prije zaključenja ovog broja Novosti, trebala okupiti u glavnom gradu Urugvaja Montevideu kako bi u roku od 90 dana ispregovarala ‘uvjete nužne za započinjanje mirnog političkog procesa koji će stanovnicima Venezuele omogućiti da sami odluče o svojoj budućnosti i održe slobodne izbore u skladu s ustavom’. U skupini će sudjelovati Njemačka, Španjolska, Francuska, Italija, Nizozemska, Portugal, Velika Britanija i Švedska te Meksiko, Bolivija, Kostarika, Ekvador i Urugvaj, a pregovore podržava Nicolas Maduro, ali ne i Juan Guaidó. On je, naime, izjavio da ‘sada nije vrijeme za pregovore’, jednako kao i američki potpredsjednik Mike Pence koji je iz Miamija poručio: ‘Sada nije vrijeme za dijalog, vrijeme je za akciju.’
Mediji su također izvijestili da je takozvana Grupa Lima, ad hoc tijelo sastavljeno od država s oba američka kontinenata zainteresiranih za smjenu režima u Venezueli, na sastanku koji se u ponedjeljak održao u kanadskoj Ottawi još jednom potvrdila da Guaida smatra jedinim legitimnim predsjednikom. Ta je odluka u medijima predstavljena kao pokazatelj da pučisti imaju podršku praktički cijelog latinoameričkog kontinenta, iako je Grupa Lima zapravo svojevrsna inačica iračke ‘koalicije voljnih’ koju su SAD i Kanada sklepale zato što nisu mogle dobiti podršku postojeće regionalne asocijacije, Organizacije Američkih Država (OAS). Naime, tri dana nakon početka puča 18 od 34 članice OAS-a odbacilo je prijedlog Argentine da organizacija prizna Juana Guaida, unatoč tome što je sastanak vodio američki državni tajnik Mike Pompeo i unatoč tome što je glavni tajnik OAS-a Luis Almagro najveći regionalni saveznik Donalda Trumpa. Almagro je, inače, prešao put od ministra vanjskih poslova u ljevičarskoj vladi bivšeg ‘siromašnog predsjednika’ Urugvaja Josea Mujice do najgorljivijeg intervencionista na kontinentu, zbog čega je krajem prošle godine i izbačen iz vlastite stranke. Zajednica karipskih država Caricom zadnjeg dana siječnja također se ogradila od Almagrove navade da ‘bez ovlaštenja članica OAS-a donosi odluke u njihovo ime’, pa tako i od one da prizna Juana Guaida.
Američka vlada je namjeru za smjenom režima u Venezueli počela razmatrati godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Maduro, a koji se sada koriste kao argument za izazivanje građanskog rata
Na sastanku o Ottawi odlučeno je i da će u Venezuelu biti dostavljeno 20 milijuna dolara humanitarne pomoći, a ta bi se operacija trebala realizirati na nekoliko lokacija od kojih je jedna kolumbijski grad Cúcuta uz granicu s Venezuelom. Taj je grad, međutim, svojevrsno sjedište desnih paravojnih skupina, pa se nagađa da bi upravo ova ‘humanitarna operacija’ trebala isprovocirati sukob s pograničnim policajcima Venezuele, nakon čega bi, u tom scenariju, eskalirao sukob koji bi poslužio kao povod za intervenciju. Vojska je zbog toga blokirala prolazak konvoja, unatoč tome što se u njemu, kako je najavljeno, prevoze lijekovi. Ministarstvo vanjskih poslova Kanade odbilo je dati akreditacije za praćenje sastanka Grupe Lima nizu ruskih medija, kao i latinoameričkoj televizijskoj kući Telesur sa sjedištem u Caracasu, dok je u četvrtak Twitter javio da je blokirao 2000 računa registriranih u Venezueli, uz obrazloženje kompanije da su isti bili upregnuti u ‘državnu kampanju za utjecanje na domaću publiku’.
Zanimljivo je da se vlada liberalnog kanadskog premijera Justina Trudeaua, koji se inače voli promovirati kao nastavljač tradicije mirotvorne i neutralne vanjske politike te zemlje, u cijeloj priči oko svrgavanja režima Nicolasa Madura prometnula u jednog od ključnih pokretača toga puča. Za razliku od svojih prethodnika, mlađahni Trudeau shvatio je, čini se, da bi i kanadske kompanije u Venezueli mogle omastiti brk, naročito kada je riječ o sektoru rudarstva. Kanadska rudarska industrija jedna je od najvećih u svijetu, štoviše, toliko velika da se na službenim stranicama tamošnje vlade 2013. mogao pronaći podatak da više od 50 posto svjetskih kompanija koje se bave rudarstvom sjedište imaju upravo u toj zemlji. Venezuela je, pak, jedna od mineralima najbogatijih zemalja svijeta, s nalazištima zlata koja je svrstavaju u sam svjetski vrh po zalihama toga resursa. Jedina kanadska kompanija koja je imala licencu za eksploataciju zlata u Venezueli je Crystallex, no ugovor s tom kompanijom raskinula je 2011. godine vlada Huga Chaveza, pa je Crystallex izgubio mogućnost eksploatacije u projektu Las Cristinas, ‘jednom od najvećih neiskorištenih nalazišta zlata uopće’. Kompanija je prošle godine na američkom sudu dobila parnicu u kojoj je tražila dozvolu da zaplijeni imovinu venezuelanske kompanije Citgo sa sjedištem u SAD-u, na ime kompenzacije za izgubljenu dobit procijenjenu na 1,4 milijarde dolara.
Istovremeno, posljednjih dana u javnost ponovno isplivavaju stari izvještaji koji pokazuju da je američka vlada svoju namjeru za smjenom režima u Venezueli počela razmatrati znatno ranije od kraja prošle godine, od kada datira izjava američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona o ‘tiraniji trojke’ na južnoameričkom kontinentu. Još početkom srpnja prošle godine agencija Associated Press izvijestila je da je Trump godinu dana ranije, dakle u ljeto 2017., počeo pritiskati svoje suradnike da se Venezuelu vojno napadne. Tadašnji državni tajnik Rex Tillerson i savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster tim su se prijedlogom navodno zgrozili i upozorili Trumpa da bi to bilo vrlo rizično. Spomenuta dvojica u međuvremenu su otišla sa svojih pozicija, a Trump je, piše AP, također u ljeto 2017. svoju ideju podijelio s kolumbijskim predsjednikom Juanom Manuelom Santosom. Sve to, podsjetimo, događalo se godinu dana prije osporavanih predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Maduro, a koji se sada koriste kao jedan od argumenata za izazivanje građanskog rata.
Govoreći o ‘tiraniji trojke’ u Miamiju u studenom prošle godine, Bolton je Venezuelu, Kubu i Nikaragvu nazvao ‘destruktivnim silama represije, socijalizma i totalitarizma’. ‘Ovaj trokut terora koji se proteže od Havane preko Caracasa do Manague uzrok je neopisive ljudske patnje, žarište enormne regionalne nestabilnosti i geneza odvratne koljevke komunizma na zapadnoj hemisferi’, grmio je Bolton uoči međuizbora u Americi, ne pokušavajući prikriti da je namjera Trumpove administracije iskorijeniti iz Latinske Amerike svaki trag socijalističkog eksperimentiranja.
U isto vrijeme kada je Bolton recitirao svoj ideološki pamflet, američka vlada donijela je novi set sankcija protiv Kube, preokrenuvši time politiku Baracka Obame koji je s Kubom bio uspostavio diplomatske odnose i time započeo proces ukidanja njezine izolacije dug pola stoljeća. Trump je 2017. potpisao memorandum u kojemu se nova politika prema Kubi definira ambicioznije od samog poništavanja Obamine politike i fokusira na jačanje pritiska na kubanski režim i aktivnije pružanje podrške njegovim protivnicima unutar i izvan zemlje. U Nikaragvi su se lani održavali nasilni protesti protiv vlade bivšeg gerilca Daniela Ortege, pa je državni tajnik najavio sankcije i za tu zemlju.
Prije nekoliko dana Wall Street Journal (WSJ) objavio je, pak, analizu prema kojoj je smjena režima u Venezueli tek ‘prvi korak u implementaciji nove politike preuzimanja kontrole nad regijom i smanjenja utjecaja Rusije i Kine’. Dio administracije, piše dalje WSJ, smatra da je Kuba ‘još i veća prijetnja nacionalnoj sigurnosti od Venezuele’ jer ‘njezina obavještajna mreža propagira antiameričku agendu u zemljama u okruženju’.
Mozak Trumpove strategije za Kubu je Mauricio Claver-Carone, jedan je od sijaseta tvrdolinijaša kubanskog porijekla koji su preuzeli američku vanjsku politiku prema Latinskoj Americi. Claver-Carone ujedno je i kreator američkih sankcija protiv vlade Venezuele, a prije dolaska na čelo odjela Poslova zapadne hemisfere u Vijeću za nacionalnu sigurnost obnašao je funkciju američkog izvršnog direktora u Međunarodnom monetarnom fondu.
