Dana 18. marta proći će točno 150 godina od početka Pariške komune. Iako je trajala samo 72 dana (od 18. 3. do 28. 5. 1871.), a Lenjin je brojao dane nakon Oktobarske revolucije, da se uvjeri kako će ona izdržati dulje od Pariške komune, ovome događaju pripada prvenstvo da je bio prvi, makar i na kratko vrijeme uspjeli pokušaj radničke klase da osvoji vlast u svoje ime i za svoje interese. Bila je to, ma kako kasnije neuspjela prva radnička država, ukupnost svih zbivanja u kojima proletarijat ostvaruje svoju klasnu bit, eksproprijaciju eksproprijatora i uspostavu komune, kao opreke buržoaskoj državi. Od ustanaka u Lyonu 1831. i 1834., junskog ustanka u Parizu 1848., društveni je razvitak u Francuskoj, riječima Friedricha Engelsa, vodio sve većoj diferencijaciji klasa, da je "Pariz zadnjih pedeset godina došao u takav položaj da tamo nije mogla izbiti nikakva revolucija, koja ne bi uzela proleterski karakter".
Savjet komune zamijenio je stajaću plaćenu vojsku s naoružanim narodom te proklamirao ravnopravnost žena i rastavu crkve od države, a tvornice predao u ruke radničkih udruženja
Povijesni kontekst je slijedeći: u julu 1870. Napoleon III. objavljuje rat Pruskoj koju vodi Bismarck, ali slabo naoružana i nedovoljno izvježbana francuska vojska, s nesposobnim i kapitulantski raspoloženim generalima, nije mogla zadržati prodiranje pruske vojne sile. Napoleon III. i veliki dio njegove vojske zarobljeni su, a na glas o kapitulaciji cara, mase u Parizu prodiru u parlament i prisiljavaju poslanike da svrgnu omraženog monarha, čime se ispunjava Marxovo predviđanje s kraja teksta "18. brumaire Louisa Bonapartea" da će mu vlastiti spomenik pasti na glavu. Proglašena je republika, no Thiers, Trochu i Favre, koji preuzimaju vlast, i dalje koketiraju s monarhistima, te iz straha pred naoružanim masama, sklapaju primirje s Nijemcima pod teškim i sramotnim uvjetima. Thiers naređuje razoružanje Nacionalne garde, koje generali ne mogu provesti, jer se dobrovoljački odredi bratime s narodom, te sve zapovjedi da se puca u revolucionarno raspoloženu masu, koja se prijeteći okuplja oko trga Bastille i na Montmarteu, ostaju neizvršene. Na dan 18. marta 1871., prije 150 godina, Nacionalna garda, Centralni komitet i proletarijat Pariza, koji vode do tada u politici gotovo nepoznata imena (Varlin, Dombrowski, Moreau Denis, Michel, Ranvier i drugi) stupaju u odlučnu akciju. Vlada bježi u Versailles. Ranvier u ime Centralnog komiteta 27. marta predaje vlast izabranoj Komuni. Kako piše u Enciklopediji leksikografskog zavoda, izdanoj u SFRJ, "svi korupcionaši, politikanti i generali, bogataši i aristokrati, okupljeni u Versaillesu, bili su zaprepašteni izvještajima svojih špijuna: 'Tu je zaista bio cijeli Pariz'".
Savjet komune, u kojem su bili kako blankisti, tako i prudonisti, zamijenio je stajaću plaćenu vojsku s naoružanim narodom, proklamirao je ravnopravnost žena i rastavu crkve od države, a pogone, koje su napustili vlasnici, predao u ruke radničkih udruženja. Versailles se nije skanjivao da sklopi savez s Prusima te su, nakon dugog opsjedanja i borbi, Thiersove trupe prodrle u grad. Pariz se lako ne predaje, on ne brani samo oslobođeni grad nego i proletarijat čitavog svijeta. U svakoj ulici i na svakom trgu niču barikade, komunari krvlju brane svaku stopu. Pariz je nakon herojskih dana obrane ipak morao podleći vojnički spremnijem i mnogo jačem protivniku. Tada su versajci izvršili nečuvena zvjerstva i masakre. U bijelom teroru nakon poraza revolucije u "krvavoj nedjelji" od 21. do 27. 5. ubijeno je preko 30.000 Parižana.
Komuna je ostavila možda najveći trag u kineskom i jugoslavenskom socijalizmu, gdje ideja samoupravljanja ne bi bila moguća i izvediva bez snažne inspiracije njenim iskustvom
Louis-Eugéne Varlin pisao je još tri godine prije, kao i u vrijeme Komune, da "kada je jedna klasa izgubila moralnu superiornost, koja je čini vodećom, ona se treba ukloniti ako ne želi biti svirepa, jer je svirepost jedini oslonac vlasti koja pada... Za radnike prethodno pitanje svake socijalne reforme jest organizacija revolucionarnih snaga rada." Tek su u julu 1872. represalije nad komunarima bile završene. Od 36.309 zarobljenika, ne računajući tu 5000 vojnika, koliko ih je Versailles priznao, 1179 umrlo je u rukama vlasti. Oslobođeno ih je 22.326, 10.488 izvedeno je pred ratne sudove, koji su osudili njih 8525. Gonjenja nisu prestajala. Po dolasku Mac Mahona na vlast 1873. godine, nastalo je pogoršanje. Prvog dana 1875. ukupni račun versajskog pravosuđa objavio je 10.137 presuda u nazočnosti pobunjenih i 3313 presuda u odsustvu.
Ovdje nismo u prilici ekstenzivnije citirati dokumente Komune, kao što su "Manifest federalnog vijeća pariških sekcija Prve internacionale", "Manifest Komune francuskom narodu" iz 19. aprila 1871., uvodnici raznih novina i časopisa i slični. U "Manifestu Komune" između ostaloga je zapisano: "Prava koja pripadaju Komuni jesu: Izglasavanje općinskog budžeta, prihoda i rashoda; utvrđivanje i razrezivanje poreza; uprava nad lokalnim ustanovama; organiziranje svojih sudova; svoje unutrašnje policije i nastave; uprava nad općinskim dobrima; postavljanje sudaca i općinskih činovnika izborom ili natječajem, uz stalno pravo opoziva i kontrole; apsolutna garancija individualne slobode, slobode savjesti i slobode rada; stalno interveniranje građana u poslovima komune slobodnim izražavanjem njihovih ideja i slobodnom obranom njihovih interesa."
Gotovo jednako zanimljivo, kao i sama Komuna, bilo je i reagiranje na nju. I to kako ono njenih suvremenika, poput Augustea Blanquija, Bakunjina i Marxa, tako i kasnije Lenjina u njegovoj knjizi "Država i revolucija" te Trockog i drugih sovjetskih revolucionara. Mogli bismo reći, bez da elaboriramo tvrdnju, kako je Pariška komuna ostavila možda najveći trag u dva povijesna socijalizma, svakome na svoj način. Jedan je bio onaj kineski, a drugi upravo jugoslavenski, gdje ideja socijalističkog samoupravljanja ne bi bila moguća i izvediva bez snažne inspiracije iskustvom Komune.
Moja generacija učila je još u srednjoj školi ekstenzivno lekciju o Pariškoj komuni te interpretacije Marxa i Lenjina, više no one od Bakunjina s anarhističke strane ili Trockog s boljševičke. Što ne znači da i te interpretacije nisu bile dostupne humanističkoj inteligenciji. Antologičar anarhizma, Daniel Guérin, koji je pokušao približiti, ako već ne i izmiriti marksističku i anarhističku interpretaciju Komune u tekstovima Bakunjina i Marxa, također je prevođen u Jugoslaviji. U svojoj "Adresi", poznatoj pod imenom "Građanski rat u Francuskoj", Marx je revidirao neke odlomke "Komunističkog manifesta" iz 1848. Pozivajući se na Marxa i Engelsa, Lenjin o tome kaže da je Komuna pružila dokaz da "radnička klasa ne može naprosto uzeti gotovu državnu mašinu i staviti je u pokret za svoje vlastite ciljeve". Dakle, jednu osnovnu i glavnu poruku Pariške komune Marx i Engels smatrali su tako izvanredno važnom, da su je unijeli kao bitan ispravak u "Komunistički manifest". Marxova misao sastoji se u tomu da radnička klasa mora razbiti, slomiti "gotovu državnu mašinu", a ne zadovoljiti se naprosto njezinim osvajanjem. Malo dalje Lenjin još piše, polemički spram svojih suvremenika: "Drugo, naročitu pozornost zaslužuje izvanredno duboka Marxova primjedba da je razaranje birokratsko-vojne državne mašine 'preduvjet svake stvarne narodne revolucije'. Ovaj pojam 'narodne' revolucije, izgleda čudan u Marxovim ustima, i ruski plehanovci i menjševici, ti sljedbenici Struvea, koji žele da budu smatrani marksistima, mogli bi možda objaviti da se Marxu ovaj izraz 'omakao'. Oni su marksizam sveli na tako bijedno liberalno izvrtanje da za njih ništa osim suprotstavljanja buržoaskoj i proleterskoj revolucije ne postoji – pa i to suprotstavljanje shvaćaju krajnje ukočeno." Zašto je to Lenjinu bilo važno? Pa, zbog revolucija 20. stoljeća. Zato on naglašava: "Na evropskom kontinentu nije proletarijat 1871. godine ni u jednoj zemlji činio većinu stanovništva. 'Narodna' revolucija, koja u pokret stvarno uvlači većinu, mogla je biti takvom samo ako obuhvati i proletarijat i seljaštvo. Obje su ove klase činile 'narod'. Obje su ove klase ujedinjene time što ih ugnjetava, davi, eksploatira, 'birokratsko-vojna državna mašina'. Razbiti tu mašinu, slomiti je, to je pravi interes 'naroda', njegove većine, radnika i većine seljaka, to je 'preduvjet' slobodnog saveza siromašnih seljaka i proletera, a bez takvog saveza nesigurna je i demokracija i nemoguć socijalistički preobražaj."
No, pustimo iskušenja Oktobarske revolucije, a da do njene aktualnosti za naše današnje stanje i za mogući socijalizam u 21. stoljeću nismo ni došli. Vratimo se značenju Pariške komune. Engels je u jednom kasnijem predgovoru Marxovom "Građanskom ratu u Francuskoj" nadopunio autora pa je uz potrebu uklanjanja cijele stare mašine ugnjetavanja naglasio i da se pobjedonosni proleteri moraju osigurati i "protiv svojih vlastitih predstavnika i činovnika, proglašavajući da svi oni, bez ikakvog izuzetka, mogu u svako doba biti smijenjeni." Komuna je na sva mjesta u upravi, sudstvu, prosvjeti, postavljala lica izabrana općim pravom glasa, s time da ta lica mogu njihovi birači opozvati u svako doba. Sastavljena od gradskih odbornika, izabranih u različitim okruzima Pariza, Komuna je bila prije svega radno tijelo, izvršno i zakonodavno u isto vrijeme. Policija, umjesto da i dalje bude oruđe centralne vlasti, odmah je lišena svih svojih političkih funkcija i pretvorena u odgovoran i u svako doba smjenljiv organ Komune. Isto se tako postupalo s činovnicima svih ostalih grana uprave. Svi odgojni zavodi bili su besplatno otvoreni narodu i lišeni svakog miješanja crkve.
Komuna je činila pogreške, od kojih se najčešće spominju slijedeće: nije se htjela miješati u poslove Francuske banke; nije imala jedinstveno rukovodstvo, nedovoljno je uspostavila veze s unutrašnjošću. Pa ipak ona je preživjela do današnjih dana kao primjer herojstva, samoprijegora i humanosti, ali i sposobnosti radničke klase da u praksi rješava sve probleme rukovođenja društvom i da sama upravlja svojom sudbinom. Lenjinovim riječima: "Uspomenu na borce Komune slave ne samo francuski radnici, nego i proletarijat cijeloga svijeta. Jer Komuna se nije borila za neki lokalni ili usko nacionalni zadatak, nego za oslobođenje čitavog čovječanstva, svih poniženih i uvrijeđenih. Zato djelo Komune nije umrlo: ono sve dosad živi u svakome od nas."
