Ostavimo li po strani sustavno kršenje ljudskih prava, autoritarno vođenje države, etničko čišćenje po javnim institucijama i provođenje brojnih drugih svjetonazorskih ekstremizama čiji se posljedice osjećaju do danas, HDZ Franje Tuđmana bio je konspirator i egzekutor najvećeg ekonomskog zločina u povijesti neovisne Hrvatske.
Uvjeren sam, a imam i dokaze, da je predsjednik Tuđman odigrao negativnu ulogu u drugoj fazi svog političkog djelovanja – pisao je Hrvoje Šarinić, koji se s Tuđmanom razišao zbog Kutle i Pašalića
Ova neosporna činjenica, koja zbog političke nevoljkosti do danas nije adekvatno pravosudno sankcionirana, odnedavno se revidira i u popratnim prostorijama Hrvatskog sabora. To sugerira dosadašnji tijek saslušanja predstavnika izvršne vlasti tijekom devedesetih godina na saborskom Istražnom povjerenstvu za Agrokor. Prije dva i pol desetljeća Todoriću je u brojnim slučajevima HDZ-ova politika ustupala prostor za nestvarno i dijelom nezakonito bogaćenje prisvajanjem dojučerašnje društvene imovine. U posljednjih nekoliko tjedana Tuđmanovi politički i ekonomski egzekutori, najodgovorniji za tijek pretvorbe i privatizacije, redaju se pred Istražnim povjerenstvom, a u medije izlaze izgovori o tome da su fantomski ‘komunistički direktori’ i bankari odgovorni za moguće nezakonitosti, da Tuđman nije utjecao na distribuciju nekad uspješnih društvenih poduzeća podobnim tajkunima i da HDZ, ukratko, nije imao neke naročite veze s omasovljenim kriminalom pretvorbe i privatizacije. Ako je vjerovati odgovorima ratnih premijera i šefova institucija koje su radile na pretvorbi i privatizaciji, nekih loših stvari bilo je u samom procesu, ali nije naročito poznato tko je za njih odgovoran.
Ivan Penić i Milan Kovač, koji su se kao HDZ-ovci izmjenjivali na čelnoj poziciji Fonda za privatizaciju, strateške ustanove koja je bila ključna za prelazak društvene imovine u privatne ruke, ne sjećaju se, kao i tadašnji premijer Franjo Gregurić, okolnosti koje se tiču prodaje firmi Ivici Todoriću, ali su sigurni da su općenito obavljali posao bez pritiska HDZ-ovog političkog vrha. Negiraju pritom da su imali ikakvu odgovornost prema spornim epizodama s Agrokorom, dok je ime Franje Tuđmana nešto konkretnije spomenuto tek u svjedočenju Stipe Mesića, koji se osvrnuo na dodjelu povlaštenih kredita, zahvaljujući upravo HDZ-u i Tuđmanu. Članovi povjerenstva zasad pak izbjegavaju postavljati pitanja koja imaju veze s prvim predsjednikom i HDZ-ovom politikom.
U razdoblju kad se zahuktavala priča oko Istražnog povjerenstva Jutarnji list objavio je transkript razgovora Tuđmana i šefa njegova Ureda Hrvoja Šarinića iz 1998. godine. Razgovor je inicirao Šarinić, najavljujući Tuđmanu da napušta mjesto njegova savjetnika zbog sukoba s Ivićem Pašalićem. Šarinić je optužio tog Tuđmanovog savjetnika za ovladavanje medijima, bankarskim sektorom i procesom privatizacije, ističući kako baš Pašalić stoji iza kriminalne hobotnice čije krakove na terenu predstavljaju pojedinci poput Miroslava Kutle. Iako Šarinić ističe da je ‘napravljen jedan gangsterski sustav s Kutlom na čelu’ koji ima 35 tvrtki te upozorava na kriminalne radnje u Dubrovačkoj banci, Tuđman mu na koncu kaže da nije istina da je Kutle najveći bogatun i da, uostalom, ‘bez Pašalića ne bi bilo HDZ-a i Hrvatske’.
U 70 posto društava smanjena je vrijednost kapitala, dok je broj radnika sa 635.373 smanjen na 248.698 zaposlenih. Svaka četvrta tvrtka propala je nakon privatizacije, a iz njih je izvučeno oko četiri milijarde kuna
Iako potvrđuje očigledno, ovaj dokument više od bilo čega ukazuje na kriminalnu dinamiku kojom je HDZ kreirao društveno-političku elitu početkom devedesetih godina. Kutle je, kao što je poznato, pobjegao inertnim pravosudnim tijelima u susjednu BiH, odakle na slobodi promatra rasplet tri sudska postupka: za Dubrovačku banku, Dionu i Gradski podrum. U njima ga se tereti da je opljačkao više od 150 milijuna kuna i posredno uništio više od 20 poduzeća. Ivicu Todorića, kojeg je Šarinić, zajedno s Lukom Rajićem, predlagao kao alternativu Pašalićevim tajkunima, odnedavno prati slična sudbina.
Nedugo nakon odlaska iz Tuđmanovog ureda, ovako će Šarinić opisati razloge koji su ga ponukali na taj čin: ‘Uvjeren sam, a imam i dokaze, da je predsjednik Tuđman odigrao negativnu ulogu u drugoj fazi svog političkog djelovanja. Pritom mislim na razdoblje nakon stvaranja samostalne države Hrvatske što će ostati najpozitivniji element u njegovoj političkoj biografiji. Sigurno je da se sve te negativnosti ne bi mogle razviti da iza njih nije stajao predsjednik Tuđman. Napokon, on je o svemu odlučivao i sva snaga je bila koncentrirana u njemu… Kad sam u emisiji TV parlament rekao kako se počeo otvarati problem Dubrovačke banke, drugi dan predsjednik mi je rekao: ‘Zašto bi otvarao problem Dubrovačke banke?’ Rekao mi je također: ‘Nisi to smio otvarati’! Veoma oštro sam reagirao i rekao: ‘Mislite li da se takva afera, najveća od nastanka Hrvatske, može gurnuti pod tepih?’ Odgovorio mi je: ‘Tko je protiv Kutle taj je protiv Pašalića, a tko je protiv Pašalića taj je protiv mene.’ Rekao sam mu: ‘Predsjedniče, u toj vertikali za mene mjesta nema.’ Tu je počeo naš razlaz.’
Premda će se možda ovakve izjave pripisati tadašnjem Šarinićevom političkom oponiranju HDZ-u, rasplet pretvorbe i privatizacije potvrđuju zadani politički okvir. Izvješće Državne revizije iz 2004. godine, koje je obuhvatilo pretvorbu i privatizaciju ukupno 1556 društvenih poduzeća, pokazuje da je nakon ovih procesa u 70 posto društava smanjena vrijednost kapitala, dok je broj radnika sa 635.373 smanjen na 248.698 zaposlenih. Svaka četvrta tvrtka propala je nakon privatizacije, dok je kroz umanjivanje procijenjene vrijednosti iz tvrtki izvučeno oko četiri milijarde kuna. U čak 98 posto poduzeća otkrivene su nepravilnosti, a samo je 75 tvrtki pretvoreno i privatizirano po tadašnjim zakonima. Zbog stupanja na snagu naknadnih zakonskih okvira i zastare velik dio kriminala nije mogao biti procesuiran.
U jednom od zaključaka studije o pretvorbi i privatizaciji, koju su 2005. objavili Domagoj Račić i Vladimir Cvijanović, stoji da je ‘državno rukovođenje privatizacije podrazumijevalo izražene diskrecijske odluke, stalne promjene regulacija, administrativno preopterećenje kombinirano nedovoljnim profesionalnim kompetencijama. Nezakonitosti su započinjale s pristranim ocjenjivanjem vrijednosti kompanija i odabirom novih vlasnika i menadžera na temelju političkih veza i(li) nepotizma’, uz dodatak da se kao efekt privatizacije navodi redistribucija vlasništva u ruke politike i malog broja pojedinaca koje je devedesetih privilegirala dominantna opcija, odnosno HDZ.
Iz takvog tranzicijskog procesa, koji su vodili ljudi iz vladajuće stranke, Šarinićev tajkunski favorit Todorić će izaći kao najbogatiji čovjek u Hrvatskoj. Njegove početke u neovisnoj Hrvatskoj u nedavno objavljenoj knjizi obradio je novinar Ratko Bošković, podsjećajući da je Zagrebačka banka, u tom trenutku pod političkim tutorstvom HDZ-a, Todoriću odobrila povlašten kredit za izvoz u vrijednosti od 16 milijuna njemačkih maraka. Iako je 80 posto kredita potrošeno nenamjenski i protupravno, krivična prijava protiv Agrokora i Zagrebačke banke ostala je bez ikakvog epiloga.
Posljedice su izostale i u slučaju državne prodaje sto tisuća tona pšenice iz robnih zaliha ispod cijene te krađe dodatnih 50 tisuća tona pšenice iz robnih zaliha bez natječaja i pisane odluke vlade. Potpredsjednik Vlade Borislav Škegro izjavio je tada novinarima da nikakvog izvoza nije ni bilo i da su ‘zapravo putovali samo papiri, kako bi se zaradilo na trenutnom porastu cijena pšenice na svjetskom tržištu, dok je roba ostajala na istom mjestu’.
Agrokor je demantirao Škegru, a saborsko povjerenstvo, rukovođeno Vladimirom Šeksom, nikoga nije inkriminiralo, iako je šef robnih zaliha Krešimir Beno rekao da ništa nije poduzimao bez usmene suglasnosti tadašnjeg premijera Nikice Valentića, inače kućnog Todorićevog prijatelja. Bio je to početak nezakonite političke promocije Todorića u državnog tajkuna, nakon čega će uslijediti akumulacija kapitala kroz prodaju dojučerašnjih društvenih kompanija.
Dario Juričan, koji je u dokumentarcu ‘Gazda’ problematizirao i ove afere, uskoro će završiti novi film o razdoblju privatizacije i pretvorbe, s fokusom na Miroslava Kutlu. Istraživanje koje je proveo, kaže, potvrđuje da je ‘prodaja velikih tvrtki bio kontrolirani potez i da nije bilo tko mogao ući u sistem ako to nije bilo odobreno s vrha, bilo da je riječ o tvornicama ili medijima’.
- Da je postojala ideja od 200 obitelji, mi bismo bili sretna zemlja! Ne mogu uopće zamisliti ekipu iz devedesetih s preciznim planom o tome. Resursi su se uglavnom dijelili po stranačkoj i zaslužničkoj liniji, bez neke naročite strategije - veli Juričan, dodajući da radnici u takvoj konstelaciji jednostavno nisu imali šanse.
- To mi je postalo savršeno jasno na primjeru Jadrantekstila. Pitao sam ih što bi danas promijenili u svojoj borbi. Rekli su mi: ‘Pa sve smo učinili! Imali smo odvjetnika, napisali kaznene prijave, alarmirali medije, slali sve policiji i DORH-u te strankama, ali uzalud’ - prepričava Juričan, dodajući da je razmjer kriminala bio ogroman i bolan.
Upravo su radnici Jadrantekstila, zajedno s onima iz desetak tvrtki pod Kutlinom upravom, 2001. godine održali prosvjed u Splitu, zatraživši od DORH-a da procesuira odgovorne za omasovljenu pljačku.
- Istražujući kriminalna djela u splitskim tvrtkama, može se uočiti kako se radi o otprilike istoj skupini ljudi. Žarište iz kojeg su stizali svi nalozi je bio Hrvatski fond za privatizaciju, kojem je u to vrijeme na čelu bio Ivan Penić, a poslije Milan Kovač - poručuje predsjednik Udruge malih dioničara hotela Split Branko Ivkošić.
Dodaje kako su u pljačkama svoj dio posla odradili Splitska banka, direktori poduzeća i sudstvo, pa nije ni čudo da su mali dioničari na koncu bili ismijani, ostali bez prava i zaštite, a ono što su godinama stvarali opljačkano je do temelja.
Kovač i Penić u međuvremenu će napredovati u političkom životu. Penić, koji je 1996. godine postao ministar policije, nakon promjene vlasti 2001. javnosti je tjednima nemušto objašnjavao zašto je Tuđmanov represivni aparat prisluškivalo novinare i brojne osobe iz javnoga života. Početkom 2012. postao je prva osoba pod istragom za kriminal u pretvorbi u slučaju Geofizika. Milana Kovača je prošle godine bivši zaposlenik Vindije Rajko Dondur optužio da mu je dao mito od 20 tisuća njemačkih maraka da ova tvrtka kupi državnu Koku. Kovač je, baš kao i Penić u svojim slučajevima, to oštro demantirao i najavio tužbu za klevetu.
U onim slučajevima kada je došlo do sudskih postupaka zbog pretvorbe redovno su se kao nalogodavci spominjali ljudi bliski Franji Tuđmanu, s naglaskom na Ivića Pašalića, koji je trenutno na optuženičkoj klupi zbog kriminalnih operacija Hypo banke u Hrvatskoj. No brojni slučajevi koje Tuđman i Šarinić spominju u transkriptima nisu doveli do njegova procesuiranja. Uz pomoć pasivnosti drugih političkih opcija, HDZ je dakle promovirao i godinama štitio protagoniste gospodarskog kriminala iz devedesetih. Slučaj s Agrokorom sada se vraća kao posljedica takve vladavine. Pao je još jedan tajkun, a s obzirom na razvoj događaja s Istražnim povjerenstvom, politička infrastruktura, paradoksalno, ima priliku potpuno se distancirati od suučesništva.
