Postizborna natezanja oko formiranja nove vlasti isturila su u prvi plan i određene reformske zahtjeve koji zasad imaju tek dekorativnu, retoričku funkciju u svojevrsnom igrokazu s koaliranjem na kraju. Ipak, jedan je od njih izazvao podosta debatne strasti, što bi moglo značiti da su njime dotaknuti najizrazitiji centri moći na aktualnoj nam političkoj sceni. Riječ je, dakako, o cilju reorganiziranja hrvatske monetarne politike, mada su mu tek ocrtane pojedine osnovne smjernice.
Monetarno-politički reformski horizont potencirao je u prvom redu Ivan Lovrinović, jedan od glavnih članova grupacije Most. Taj financijski stručnjak s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i ranije je u najširoj javnosti odašiljao slične sugestije. Ovih dana ponovilo mu se ono što ga je zadesilo i prilikom slučaja razotkrivanja banaka u svojevrsnoj pljački kreditiranog naroda: na njegove je ideje dignuta naočigled orkestrirana povika s osiguranih visokih pozicija. Javili su se tako i sad, radi novog anatemiziranja Lovrinovića, brojni etablirani eksperti koji drže nasuprotne pozicije u ime kapitala, prvenstveno novčarskog i uvozničko-lobističkog. Pitanja koja su ovom prilikom, dakle, ipak nešto vidljivije otvorena, a dosad su medijski i politički bivala uglavnom potiskivana, tiču se nekoliko jednostavnih aspekata. Treba li državna vlast staviti centralnu banku pod aktivni nadzor; treba li ići do kraja s deviznom klauzulom i kako; treba li nam suštinska te izrazita deeurizacija; trebaju li nam fleksibilna tečajna politika i deprecijacija kune – zadržimo se na ovih nekoliko temeljnih dilema. O tome, ali još i više o načelima koja stoje iza odlučivanja o tim pitanjima, razgovarali smo s nekolicinom manje eksponiranih stručnjaka.
- Monetarna i tečajna politika ima, uz ekonomske, i ideološku konotaciju. Ideja iza koje stoji Most, o ekspanzivnoj monetarnoj politici i deprecijaciji kune, nije na liniji globalnih procesa. K tome, te dvije mjere više bi pogodovale radu, a manje financijskoj oligarhiji i transnacionalnom kapitalu - rekao nam je Dragoljub Stojanov s Ekonomskog fakulteta u Rijeci, naglašavajući da bi sve to bila druga priča kad bi Hrvatska bila ekonomski i politički suverena. No kapital je u Hrvatskoj dramatično jači od rada, nadalje primjećuje Stojanov, a Hrvatska je k tome članica EU-a kao funkcionalne integracije nadnacionalnih kapitala, što po njegovu viđenju značajno utječe na njezin politički izbor.
- Toliko o stručnoj i ideološki neovisnoj ekonomskoj politici te ideji o tzv. vladi stručnjaka - podcrtao je Stojanov jednu očitu zabludu Mosta.
- Tko je veći ekspert, a tko manji teško je reći izvan konteksta ideologije i interesa. Zar kolege Rohatinski ili Vujčić ne znaju financije jednako dobro kao kolega Lovrinović? – poentirao je s lučenjem kriterija u prosudbi zaista bitnih kvaliteta.
- Kao društvena znanost, ekonomija i sukladno tome ekonomska politika određene su interesima i ideologijom vodećih, najsnažnijih društvenih subjekata. A tko su oni u suvremenom svijetu? Prije svega moćne transnacionalne megakorporacije i megabanke kao eksponenti interesa financijskog kapitala. Oni vode proces globalizacije kao proces tranzicije od teritorijalne, odnosno nacionalne države u globalnu, odnosno tržišnu državu - zaključio je Dragoljub Stojanov.
Mislav Žitko, naš sugovornik iz Centra za radničke studije i s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kritičan je prema nedostatku sadržaja u ponuđenom programu.
- Most se u pokušaju zakašnjelog definiranja svoga programa oslanja na ono što se iskristaliziralo kao zdravorazumsko opće mjesto i na dosadašnja stajališta nekih od medijski viđenijih svojih članova. Od potrebe ukidanja valutne klauzule, preko rasprave o tečaju, do problema odvojenosti bankarskog i takozvanog realnog sektora nižu se ideje koje smo već čuli i koje ostaju upadljivo nespecificirane. Kako to nije poznato, osim kroz nekoliko ponovljenih floskula, nemoguće je reći kakav će učinak imati politike za koje se zalaže Lovrinović. Nije sporno da banke ubiru značajan dio zarade putem kreditiranja države, da Hrvatska prolazi kroz opasno razdoblje deflacije i da ne postoje razvijeni programi za kreditiranje famoznog malog i srednjeg poduzetništva. Međutim, to je dijagnoza, dok se od koalicije koja ima ambiciju narodnog spasa ipak očekuje da ponudi hodogram onoga što treba provesti. Izdvojene reforme, čak i ako se slažemo s konkretnim mjerama, ne mogu same dati tražene rezultate, kao što sama upotreba i kontrola primarne emisije ne znači monetarni suverenitet o kojem fantaziraju u Živom zidu. O drugim stvarima koje su potrebne da bi stranački duopol stavio pod znak pitanja članovi Mosta su se mogli informirati prateći primjerice laburističke izbore u Ujedinjenom Kraljevstvu. Umjesto toga, okrenuli su se domaćim izvorima, pa stoga ne čudi što njihov program izgleda kao memorandum MMF-a s nekoliko ekstravagantnih poteza u domeni monetarne politike - rekao nam je Žitko.
Konačno, svoje gledanje na predmet izrekao nam je i Drago Jakovčević s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. A najprije o nekim tehničkim navodnim nedoumicama.
- Ukidanje valutne klauzule ne znači nestanak devizne štednje, kao što nas plaše mnogi, pa i Željko Rohatinski. To je diletantizam, čak i kažnjiv, naročito zato što se radi o svjesnom obmanjivanju, pa narodu treba reći da te štednje u stvarnosti – nema. Banke su te pologe samo zapisale u sustavu kao devize - kaže Jakovčević.
Postavlja pitanje zašto hrvatska monetarna vlast nije afirmirala kunu kao sredstvo štednje i objašnjava da je u obaveznoj pričuvi jednako gledala na nju i devize. Da su banke imale obavezu zadržavanja od primjerice 13 posto za devize, a nula za kune, isplativim bi smatrale imati kunsku štednju po stopi od na primjer tri posto a ne 0,8 posto i – svi bi štedjeli u kunama. No, po njegovim riječima, banke imaju strahovite marže, čemu se može doskočiti stimuliranjem kunske štednje mjerama koje su zapravo jednostavne. Što se tiče vanjskih kreditora, s njima bi se, po njegovu uvjerenju, itekako dalo urediti nove aranžmane, za razliku od onog čime nas plaše u Hrvatskoj.
- Obratimo se Londonskom klubu ili Pariškom i sličnima – njima je svakako draži živ dužnik negoli umrtvljen. HNB bi trebao otkupiti dug i zamijeniti ga tako da država ne plaća pet posto nego jedan posto. Sve se to itekako može, samo što nas skupina oligarha koji financiraju jedan zagrebački dnevni list zastrašuje lažima primjerice o inflaciji zbog mogućeg dotiskivanja novca. Kao da guverner Europske banke ne čini upravo to, pa novih 1100 milijardi eura nije dovelo ni do čega sličnog. Ali te laži sve su agresivnije što ih više razotkrivamo u njihovu interesu - riječi su Jakovčevića.
