Novosti

Kronika

Prekinuta šutnja

Predstavnici Udruženja ‘Protiv zaborava’ govorili u Zagrebu o sudbinama nestalih i ubijenih: članovi udruženja iznijeli su svoje priče šefu Uprave za zatočene i nestale te pomoćniku ministra branitelja Stjepanu Sučiću

Mq6bw5u0i2bx2eazzx98ae68bgo

Miloš Kolundžija, Vaja Sarkanjac i Bogdan Lukić 

Nakon posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, predstavnici udruženja porodica nestalih i ubijenih devedesetih počeli su se češće susretati s predstavnicima vlasti obiju zemalja. Tako je nedavno u Zagrebu šef Uprave za zatočene i nestale te pomoćnik ministra branitelja Stjepan Sučić primio delegaciju Udruženja porodica ubijenih, poginulih, nestalih, nasilno odvedenih i invalidnih osoba ‘Protiv zaborava’, čime je i Novostima pružena prilika da porazgovaramo s njima.

Miloš Kolundžija iz Borova već 23 godina traga za posmrtnim ostacima svog brata Nikole iz sela Crni Potok u općini Vrginmost.

- Brat još nije bio zasnovao svoju obitelj kad je htio u Oluji otići za našim ocem i majkom u izbjeglištvo: krenuo je za njima, no kad je vidio da Hrvatska vojska presijeca put koloni, vratio se kući. Za nekoliko sedmica je ubijen, a kuća je zapaljena. Navodno su ga ubila dvojica hrvatskih vojnika koji su se time hvalili uokolo; ubojstvo je vidjelo i dvoje ljudi srpske nacionalnosti koji o tome tada nisu smjeli govoriti, a danas su pokojni - prisjeća se Miloš, pa nastavlja govoriti o tome kako je prije pet godina pronađen komadić kosti za koju se pretpostavljalo da je bratova, ali nije bio veličine dovoljne za identifikacijski postupak.

– Zvali su me iz policije u Vrginmostu i rekli da su pronašli neke Nikoline posmrtne ostatke, koje su poslali u Zagreb. Na sastanku su mi rekli da identifikacija nije moguća, a onda je uslijedila petogodišnja šutnja koja je prekinuta tek ovim susretom sa Stjepanom Sučićem: zamolio sam ga da istražiteljske ekipe ponovno odu na lokaciju ubojstva, kako bi pokušale pronaći još neke tjelesne ostatke potrebne za DNK analizu – kaže Kolundžija, koji je prilikom tog susreta doznao i to da mu je Sučić nekoć bio susjed.

- Kad smo odlazili, rekao mi je da će se pobrinuti za moj slučaj. Volio bih mu vjerovati, iako s obzirom na sve što se dosad događalo, nemam za to previše razloga. Ipak sam optimist – navodi Kolundžija koji nije pokretao sudski spor kojim bi zahtijevao odštetu radi bratova nestanka.

- Znam kako su prošli drugi: morali su platiti velike sudske troškove, a nisu ništa uspjeli ostvariti. Takva je politika. Sada sam u prijevremenoj penziji i nisam učlanjen u nijedno drugo udruženje osim ovoga. Samo sam s antifašistima išao na nekoliko skupova – zaključuje priču o tragediji devedesetih detaljima iz svoje svakodnevnice. Vaja Sarkanjac bila je supruga Save iz Jagodnjaka.

– Četvorica hrvatskih vojnika prešla su 2. septembra 1991. Dravu, odvela mog muža i jednoga radnika na našem poljoprivrednom gospodarstvu. Nakon četiri dana, doznala sam da su radnika koji je bio hrvatske nacionalnosti pustili i on se kasnije vratio u mjesto. O muževljevoj sudbini nisam mogla ništa točno i konkretno doznati, premda sam uredno skupljala sve što što bi moglo imati veze s njim i lokacijom na kojoj je skončao. Te sam podatke predala Ivanu Grujiću koji je prije bio na današnjoj Sučićevoj poziciji, predala sam ih i Crvenom krstu, prijavljivala svuda kada i kako mi je muž odveden, ali ništa. Sada u Zagrebu imam osjećaj kao da sam obišla njegov grob, koji će jednom valjda ipak biti pronađen. Na sudu nisam željela pokretati postupak, čekala sam neki znak vlasti da ima volje rasvijetliti sudbinu čovjeka koji nije bio političar, samo ‘obični’ čobanin – govori žena koja je ostala živjeti u kući iz koje su njezina supruga vojnici odveli u nepoznato.

Za razliku od Miloša i Vaje, Vukovarac Bogdan Lukić uspio je doznati što se zapravo dogodilo s njegovom ženom Anom, ali ne i ostvariti pravnu zadovoljštinu radi njezina ubojstva: sud je naime odbio njegovu tužbu protiv poznatog ubojice, pa mu još naložio da plati punih 49.500 kuna sudskih troškova, što je odbijano od njegove mirovine.

Bogdan, po zanimanju električar, bio je u ljeto 1991. predsjednik mjesne zajednice u Borovom Naselju, gdje je živio sa suprugom i četvoricom sinova. U to su doba već mnoge srpske porodice napuštale svoje domove zbog učestalih uhićenja i nestanaka, pa je sa sinovima potkraj jula te godine otišao za Suboticu. Supruga je ostala.

– Ana je vjerovala da je kao Hrvaticu nitko neće dirati i da će tako sačuvati našu imovinu. No kuću su nam nekoliko puta pretresali, navodno zbog nekakve radio-stanice koju nikad nisam imao, pritom joj prijeteći smrću. Tako su jednom prilikom došli neki dobrovoljci iz Đakova i stvari iz kuće pretovarili u kamion, dok se supruga bila skrivala u podrumu. Međutim, jedan od tih ‘dobrovoljaca’ vratio se sutradan provjeriti je li ostalo još plijena pa ju je počeo napastovati, nakon čega je ona odlučila otići u sklonište Borovo-komerca. Sa sobom je ponijela naše dokumente, među njima moju štednu knjižicu te vojne knjižice naših sinova. Mislila je da će nam ti papiri trebati, ali su joj oni zapravo zapečatili sudbinu: zapovjednik skloništa, čije je ime u Vukovaru javna tajna baš kao i ono Anina ubojice, naredio je njezinu likvidaciju - prisjeća se Bogdan.

Anu Lukić ubili su pripadnici ZNG-a sredinom novembra 1991. kod skladišta u blizini željezničke stanice u Borovom Naselju: njezino je tijelo, zajedno s onima ostalih smaknutih civila, ležao ondje sve dok JNA nije okupirala šire područje. Nakon toga, posmrtni su ostaci ubijenih sahranjeni u zajedničku grobnicu na vukovarskom Sajmištu, da bi kasnije bili ekshumirani i identificirani. Anini su potom prebačeni u porodični grob.

Bogdan podsjeća da su ubojice njegove supruge i drugih osoba srpske nacionalnosti nakon pada Vukovara zarobljene s mnogim ostalim braniteljima grada, da bi nakon toga na beogradskom vojnom sudu priznali zločine i bili osuđeni na smrt ili dugogodišnje zatvorske kazne. No zahvaljujući razmjeni po principu ‘svi za sve’ 14. augusta 1992. u Nemetinu, našli su se na slobodi i tom prilikom bili amnestirani.

- Kako su mi advokati objasnili, po hrvatskim zakonima djeca civila koje su ubile hrvatske snage imaju pravo na obeštećenje, pa sam radi Anine smrti podnio tužbu. No nju su prvo odbili Općinski sud u Iloku, potom Županijski u Vukovaru, a prije šest godina i Vrhovni sud RH. U presudi iz Iloka stoji da je sud iskazima svjedoka poklonio vjeru, ali nema uvjeta da se utvrđuje goni li se počinjeno krivično djelo po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i na temelju čega je odgovoran; istaknuto je i da Hrvatska ne priznaje presude stranih sudova, u ovom slučaju Vojnog suda Jugoslavije, ali i to da je došlo do zastare, s obzirom na to da smo tužbu mogli podnijeti već 1. januara 1993., kad su na istoku Hrvatske bile stacionirane mirovne snage UN-a. Dakle, drugim riječima, da ubojice nitko ne smije ni za što prozivati, jer su one amnestirane - zaključuje Bogdan.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više