Najnovija posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Izraelu donijela je određenu dozu kontroverze: nije toliko u pitanju susret s jednim od zvaničnika, premijerom Benjaminom Netanyahuom prije izglednih prijevremenih izbora, koliko njeni pokušaji pridavanja važnosti svojoj posjeti uz istodobno umanjivanje značenja posjeta prethodnika.
Na brifingu uoči predsjedničinog odlaska u Izrael neimenovani suradnici naglasili su da se radi o ‘prvom državnom posjetu nekog hrvatskog predsjednika Izraelu’, što je većina medija automatski, bez provjere, prenijela. No onaj tko se iole bavio poviješću hrvatsko-izraelskih odnosa dobro zna da su u Izraelu prije Grabar-Kitarović tokom svojih mandata bili Stjepan Mesić, kao prvi predsjednik Hrvatske koji je 2001. posjetio Izrael i do kraja svojeg drugog mandata to učinio još dva puta, te Ivo Josipović 2012. godine. Mesićeva prva posjeta bila je državna – state visit (što se jasno vidi iz njene najave na portalu izraelskog Ministarstva vanjskih poslova), a Josipovićeva je bila ‘službena’ (official). U službenim posjetama Hrvatskoj boravili su izraelski predsjednici Moshe Katzav 2003. i Shimon Peres 2010.
S obzirom na zbrku koju je izazvala spomenuta formulacija iz predsjedničinog ureda, mišljenje smo zatražili od ljudi upućenih u finese diplomatskih odnosa i kronologiju hrvatsko-izraelskih odnosa. Naši izvori naglašavaju pitanje forme i sadržaja. U osnovi, postoje dvije kategorije posjete visokih državnih dužnosnika – radna i službena. Neke zemlje, poput Izraela, imaju i treću kategoriju – državna posjeta.
Što se sadržaja tiče, između te tri kategorije nema suštinskih, sadržajnih razlika jer se predsjednik uvijek sreće s predsjednikom, premijerom, šefom parlamenta i šefom diplomacije, tako da razlike postoje samo u protokolu, u ‘ambalaži’: gdje se ističu zastave i koliko ih se ističe, vrši li gost smotru počasne jedinice ili ne, sviraju li se himne ili ne, idu li policajci na motociklima u pratnji konvoja s uvaženim gostom ili ne. Tako se i hrvatska predsjednica sastala sa svojim kolegom i domaćinom Reuvenom Rivlinom, premijerom Netanyahuom, predsjednikom Knesseta Yuli-Yoelom Edelsteinom i ministrom vanjskih poslova Israelom Katzom, dok je zbog ljetne pauze izostalo njezino obraćanje zastupnicima Knesseta, što su u programima svojih posjeta imali Mesić i Josipović.
Zanimljivo je da se na portalu Ministarstva vanjskih poslova Izraela i drugim izraelskim zvaničnim portalima, pa čak i u vijestima na engleskom HRT-a (glashrvatske.hrt.hr), do dolaska predsjednice u Izrael baratalo pojmom ‘službena posjeta’, da bi na virtuozan način na samom početku posjete njen status bio preinačen u ‘državna’.
Prema tome, postavlja se pitanje kome je bilo potrebno javnosti servirati jedan zapravo nebitan podatak, ali intoniran tako da stvara dojam da se u slučaju Kolinde Grabar-Kitarović radilo o nečem iznimnom (‘prva ikada’ pa još ‘državna’ posjeta), kada su potrebna samo dva-tri klika na internetu da bi se došlo do istinitog podatka. Osim toga, kome je i zašto toliko stalo da inzistiranjem na formi u drugi plan padnu posjete Kolindinih prethodnika, pogotovo ona Mesićevu koja je, s obzirom na okolnosti i sadržaj njegovog govora u Knessetu, zaista bila povijesna, te da se u drugi plan stavi sadržaj razgovora koji je, barem sudeći prema izvještajima u ‘Jerusalem Postu’, bio takav da je u najmanju ruku izazvao čuđenje u Hrvatskoj, pogotovo u Bosni i Hercegovini.
- Jeftini trikovi i plasiranje ‘alternativnih činjenica’ u današnjem komunikacijskom globalnom selu štetit će samoj predsjednici, ali i Hrvatskoj koju ona po Ustavu u svijetu predstavlja - upozoravaju upućeni u diplomatske finese.
