"Mali provokativni napadi" protekloga vikenda u Afganistanu nisu utjecali na povlačenje američke vojske iz te zemlje. Tako barem tvrdi Pentagon. Talibani tvrde da su međunarodne snage prisutne u Afganistanu prekršile američko-talibanski sporazum o povlačenju prema kojem je krajnji rok bio 1. svibnja, a predsjednik Joe Biden produljio ga je do 11. rujna.
Završno povlačenje američke vojske započelo je 1. svibnja, a mora biti gotovo do 11. rujna, odnosno do 20. obljetnice napada na Sjedinjene Države. Taj je napad koji je organizirala Al-Kaida i bio povod za američku intervenciju u Afganistanu, rušenje talibanskog režima koji je tada kontrolirao veći dio zemlje i to zato što su talibani dali utočište vođi Al-Kaide Osami bin Ladenu. Nakon vojne intervencije započeo je 20 godina dug proces izgradnje lokalne vlasti koja bi bila sposobna suprotstaviti se talibanima. Za to je lokalnim vlastima potrebna solidna i pouzdana vojska, a i izgradnja vojske bio je dugotrajan i za američke porezne obveznike veoma skup proces. Dvadeset godina pokušavalo se izgraditi društvo koje bi bilo što je moguće manje slično onome koje su gradili talibani i koje bi bilo što je moguće sličnije zapadnim društvima. Ne bez rezultata, primjerice položaj žena je zasigurno bolji nego pod talibanskom vlašću na prijelazu milenija, ali s upitnom dugoročnom održivošću. Priča o američkoj vojnoj intervenciji u Afganistanu, koju su potpomogli i brojni saveznici, ujedno je 20 godina duga priča o povlačenju, a ono što je započelo u subotu trebala bi biti završna faza tog procesa. Američki vojni angažman bio je na vrhuncu 2010. i 2011., kada je bilo angažirano i do 110.000 vojnika. Koncem prošle godine bilo ih je još četiri tisuće.
SAD privodi kraju svoj najduži rat, a mirnodopska budućnost Afganistana je krajnje neizvjesna. Država je nestabilna skoro 50 godina, još od 1973., kada je premijer Muhamed Daud svrgnuo šaha Muhameda Zahira iskoristivši njegov odlazak u Italiju gdje je liječio lumbago. Ukidanje monarhije i uspostava republike nisu rezultirali stabilnošću i ekonomskim napretkom. Komunisti su srušili Dauda 1978., pa su komunisti, oni veliki iz Sovjetskog Saveza, 1979. intervenirali ne bi li spasili vlast lokalnih komunista, i od tada je u Afganistanu rat: borba protiv okupatora redovito praćena i građanskim ratom ili "samo" građanski rat kakav je bjesnio 1990-ih. Prosječno star stanovnik Afganistana ne sjeća se mira u vlastitoj zemlji, a nekako ne vjeruje ni da će mira biti nakon američkog povlačenja. Predsjednik države Ašraf Gani tvrdi da su vladine snage, a upravo one u posljednje vrijeme vode većinu borbi protiv talibana, potpuno sposobne kontrolirati pobunjenike. Kada bi tome stvarno bilo tako, ne bi Sjedinjene Države pregovarale s talibanima.
SAD će iza svoje vojne intervencije ostaviti državu koja trenutačno nalikuje na leopardovu kožu. Dijelove kontroliraju talibani, dijelove vlada, a u dijelovima se vode borbe za prevlast, pri čemu vlada kontrolira najmanje teritorija u posljednjih šest godina. Washington, makar formalno, navodi da je cilj ostvaren. Talibani nisu na vlasti i, još važnije, više ne pružaju utočište terorističkim organizacijama koje napadaju SAD, a upravo je eliminacija te prijetnje, a ne uspostava društva nalik na zapadno, bio glavni cilj američke vojne intervencije 2001.
Posljednjih mjeseci talibani su izbjegavali sukobe sa SAD-om. Umjesto da udaraju po onima koji ionako odlaze, fokusirali su se na one koji ostaju, a to je lokalno stanovništvo koje trpi napade i teror. U petak, 30. travnja automobilska bomba u Pul-e-Alamu, mjestu tridesetak kilometara južno od Kabula, ubila je najmanje 30 ljudi. Strah od talibana uvlači se u domaće stanovništvo, optimizma nema ni među Amerikancima. General Mark Milley, načelnik Združenog stožera, ne odbacuje mogućnost potpunog kaosa nakon povlačenja a, kako reče, u najgorem slučaju "imate potencijalni kolaps vlade, potencijalni kolaps vojske, građanski rat i svu humanitarnu katastrofu koja s time dolazi".
