U sklopu Biskupije, sela nadomak Knina, zaboravljeni je zaselak koji čini sedamdesetak dobro očuvanih a već desetljećima sablasno pustih stambenih i gospodarskih jedinica. Mještani taj zaselak nazivaju Starim Popovićima, po prezimenu onih koji su ga utemeljili kad su prije više od tri stotine godine, točnije 1689., doselili ovamo iz Glamoča. O tome je prije punog stoljeća, u svojoj nikad dovršenoj knjizi ‘Kninska krajina’, pisao sveštenik Sava Nakićenović: ‘Popovići, 48 kuća, došli iz Glamoča 1689., slave Nikoljdan. Iz ovog plemena je sveštenik bio, koji je s Glamočanima i arambašom Prijićem Radovanom ovo selo naselio. Sve do naših dana biskupijski parosi bili su iz ovog bratstva.’
Kad sam ja krenuo u školu, u samo jednom nas je razredu bilo više nego što je sada među svim Popovićima đaka - prisjeća se Pilip Popović
Pleme Popovića naselilo se bilo na mjestu na kojem je i prije postojalo naselje, najverojatnije utemeljeno od strane starosjedilaca Bukarovića. Isto tako, izvjesno je da na istom prostoru, s obzirom na izvore vode i plodna polja natapana rijekom Kosovčicom, postoji još dulji kontinuitet života ljudi. Popovići su nakon doseljenja na to područje podigli kamene kuće kod današnje Biskupije te živjeli od poljodjelstva i stočarenja; svoja su stada čuvali na Polači, gdje su im bili pastirski stanovi. Iako je zaselak danas posve napušten, njihove kuće, zvane i Popovića dvori, svjedoče o bogatoj povijesti, burnim vremenima i znamenitim ljudima ovoga kraja. Na inicijativu tadašnjeg načelnika Biskupije, prije dvanaest godina u Stare Popoviće dolaze stručnjaci s namjerom da se na neki način ponovno oživi ili barem očuva to vrijedno etno-naslijeđe. Oni su ostali zatečeni ljepotom i očuvanošću mnogima posve nepoznatog zaselka, koji se na već prvi pogled doima zaleđenim u vremenu, što je i za njih, kojima je to struka, nesvakidašnji prizor: kamene kuće, štale, pomoćni objekti poput hambara za kukuruz netipičnih za dalmatinska sela, uske ulice i neobični ‘tuneli’, ploče s uklesanim natpisima ostavljene kao ostavština budućim generacijama, a sve obavijeno vazdazelenim bršljanom i ostalim bujnim raslinjem, bili su ponekad i do posljednjeg detalja u nekadašnjem, izvornom obliku. Štoviše, unutrašnjost tih specifičnih arhitektonskih ruralnih objekata u zaselku pustom više od pola vijeka izgledala je kao da je još jučer bila ‘živa’, ispunjena pokućstvom, posuđem i odjećom svojih stanovnika te s vinskim bačvama, ‘demijanama’ za rakiju, poljoprivrednim alatkama i ostalim oruđem po konobama i podrumima.
I za našeg boravka u Popovićima idiličnu tišinu razbijao je tek cvrkut ptica i tek izleglih ptića. Činilo nam se kao da domaćina samo trenutačno nema u kućama, jer su zaokupljeni nekim poslom po poljima, možda skupljanjem tek pokošenog snijega ili kratkim, jedva ulovljenim predahom pod krošnjom kakvog starog stabla… Naravno, to je bio tek privid, znali smo da u zaselku, čija se povijest tek počinje otkrivati po arhivima, već dugo nitko ne obitava. Pilip Popović, koji neštedimice nastoji oživjeti barem priču o svom selu i pređima, sa sjetom se prisjeća doba kad je u uskim prolazima između kuća sve vrvjelo od života, pa nam tako pokazuje i onu u kojoj je rođen.
- Nekada je ovdje bilo više od četrdeset domova, a danas je oko dvanaest kuća. U svakoj je kući Popovića svojedobno bilo najmanje četvero, a obično po sedmoro ili osmoro djece, do danas u širem kraju, ako ih uopće ima, odrasta svega jedno ili dvoje. Trenutačno je svega jedno koje tek prohodalo, a pedesetih prošlog stoljeća, kad sam ja krenuo u školu, u samo jednom nas je razredu bilo više nego što je sada među svim Popovićima đaka. Živjeli su ovdje vrijedni, radišni i imućni ljudi, što se sve vidi i po svim danas pustim građevinama - kaže Pilip.
Pusti zaselak nekad je odisao životom. Ljeti se ovdje znalo okupiti i po stotinjak ljudi da igra karte, svira gusle, po konobama pretače vino - kaže Dušan Popović
Njegov kum Dušan Popović, nasljednik jednog od istaknutijih, a možda i najznačajnijih prezimenjaka Onisima, s podjednakom sjetom evocira svoje uspomene na zaselak i život u njemu.
- Par stotina godina ovdje je bilo života. Neobična arhitektura i čvrste građevine svjedoče o tome kakvi su bili naši stari, koji su s vremenom odlazili odavde iz vrlo praktičnih razloga. Uz ostalo i stoga što u vrijeme uznapredovale mehanizacije traktorima i drugim poljoprivrednim strojevima nisu imali pristup kućama, da dovezu ljetinu i žito. Stoga smo se iz Starih Popovića povukli malo k polju u Biskupiji, gdje smo imali štale i imanja. Ovaj danas pusti zaselak nekad je odisao životom i dobro se sjećam kad bi se ljeti ovdje okupilo i po stotinjak ljudi da igra karte, svira gusle, po konobama pretače domaće vino, dok se dječja graja nadaleko čula - prisjeća se Dušan.
Stari rod Popovića, zabilježeno je, predvodio je pri dolasku iz Glamoča sveštenik Mihailo, da bi njegova nasljednika u zvanju i imenu kroz par generacija zamijenio onaj kojeg su početkom Drugoga svjetskog rata ustaše ubili i bacili u jamu na planini Promini; njegova je sudbina inspirirala književnika Jovana Radulovića da napiše svoju ‘Golubnjaču’. O čuvenom pripadniku istog plemena, spomenutom Onisimu, zapisano je pak od strane nepoznata autora sljedeće: ‘Po zanimanju zemljoradnik, ali jedan od najsvesnijih i najnaprednijih. Po spoljašnosti lepo razvijen, simpatičan, zdrav i snažan, odlikovale su ga i najlepše duhovne i moralne osobnine. Po prirodi neobično inteligentan, pored srpskog jezika govorio je i pisao nemački i italijanski. Bio je dobar govornik (1911. godine u Beogradu je na Dositejevoj proslavi predstavljao Kninsku krajinu održavši vatren patriotski govor i tada dobija odlikovanje od kralja Petra Prvog), nacionalno potpuno svestan, bio je svetlog karaktera, odvažan, iskren, pošten i ulevao je poštovanje kod svakog sa kim bi se susreo…’
Onisim je rođen 1. juna 1872. i već je u djetinjstvu upoznao i svu težinu težačkog života i odnos tadašnjih vlasti prema ovdašnjem srpskom stanovništvu. Premda se nije školovao u prestižnim ustanovama, bio je zaista vrlo obrazovan za svoje doba i poznat kao darovit govornik, koji će u povodu stogodišnjice smrti Dositeja Obradovića u Beogradu održati zapažen govor, što je zasigurno pridonijelo tome da ga uoči početka Velikog rata austrougarska vlast optuži kao agenta Srbije, koji ne samo da Beogradu odaje povjerljive podatke nego i nagovara vojnike srpske nacionalnosti da napuste austrougarsku i prijeđu u srpsku vojsku. Optužnica protiv njega sadržavala je sedam točaka, a vojni ga je sud osudio na smrt streljanjem, koje su morali izvršiti Česi i Mađari, jer nije bilo njegovih sunarodnjaka koji bi to pristali učiniti. Pogubljen je 1914. u Sinju, gdje mu je i danas grob. Nekim se čudom austrougarska vlast ipak ‘dosjetila’ da je nevin osuđen i usmrćen, pa je, nakon odavanja posthumne počasti izvođenjem monarhijske himne njegovoj supruzi Simeuni ponuđena novčana odšteta, koju je ona navodno odbila riječima: ‘Gubite mi se s očiju, ne primam krvave pare i znajte da Srpkinja nikad ne prodaje muža svoga!’
Vojislav Ilić Mlađi napisao je o Onisimu poznatu pjesmu ‘Kako umire Dalmatinac’, a zlu sudbinu sličnu njegovoj doživjeli su i njegovi sinovi: pored spomenutog sveštenika Mihaila, i Pavle-Pajo je ubijen – i to kao komandant četničkog puka nazvanog po vlastitom ocu. Treći Onisimov sin, Dušan, cijeli je rat proveo u partizanima, da bi nakon oslobođenja obnašao mnoge visoke dužnosti, pa čak u dva mandata bio i zastupnikom u Saveznoj skupštini bivše državne zajednice.
Slično sudbinama svojih mještana, prošli su i Stari Popovići, zaboravljeni i opustjeli zaselak koji još od zaborava čuva svjedočanstva o minulom vremenu i brojnim neispričanim pričama, pa svakom putniku namjerniku odškrine vrata prošlosti, da koračajući obraslim stazama osjeti moćni duh koji na neki način još obitava ovdje, unatoč kolektivnoj zanemarenosti i nebrizi od strane šire zajednice čije je, ako ništa drugo, vrijedno kulturno-povijesno nasljeđe. Ipak, unatoč tome što je nepoznat čak i mnogim Kninjanima, jedinstveni i očuvani zaselak pravi je muzej na otvorenom. Da se nalaze negdje na zapadu, Stari Popovići bi bili autentična turistička atrakcija, ali ovdje, na rubu zaboravljenih civilizacija, prepušteni su tek zubu vremena i nekolicini zanesenjaka koji u zaboravljenom zaselku vide ozbiljan potencijal. Među njima je i današnji načelnik Biskupije Milan Đurđević.
- Popovići su blago koje moramo sačuvati, vrhunski ruralni lokalitet za koji malo ljudi zna. Konzervatorski odjel u Šibeniku, zadužen za naše područje, izradio je potrebne elaborate i sada se čeka da Popovići postanu dijelom zaštićene kulturne baštine. Na nama je (općinskim vlastima, op. a.) da se pozabavimo rješavanjem vlasničkih odnosa, što zahtijeva mnogo vremena i rada. Kada se to sve riješi, Šibenik šalje inicijativu s analizom stanja nadležnom ministarstvu, a mi smo vrijeme do toga iskoristili da zaselak očistimo, odnosno učinimo pristupačnim i prohodnim. Zahvaljujući tome, planiramo 21. juna u Starim Popovićima organizirati koncert etno-glazbe, kako bi ovu vrijednu baštinu imali prilike upoznati i oni koji za nju još nisu čuli – zaključio je naš posjet starom biseru kninskog kraja Milan Đurđević.
