Povod razgovoru s animatoricom i autoricom više zapaženih filmova Petrom Zlonogom predstojeće je 25. izdanje Svjetskog festivala animiranog filma, koje će se održati od 9. do 14. lipnja. Osim što je bila u selektorskoj komisiji u kategoriji kratkometražnih i hrvatskih filmova, ona je i autorica plakata i špice Animafesta. Za početak, pitamo je kakve će nam novosti ponuditi predstojeći festival.
- Ovogodišnje se izdanje festivala od nekih prethodnih razlikuje po ponovnom spoju dugometražnih i kratkometražnih radova, pa će program biti izuzetno bogat. Tu je i dugo očekivana hrvatska konkurencija, odnosno domaći filmovi koji se natječu za nagradu. Tri hrvatska filma ušla su u međunarodnu konkurenciju i u studentsko natjecanje, što je za ovdašnju scenu značajna novost.
Recentni presjek
Godinama ste prisutni na Animafestu: primjećujete li da manifestacija evoluira, da svake godine u svakom pogledu sve više napreduje?
Apsolutno, čini mi se da se dobro razvija i prati korak sa svjetskim festivalima. Insistira se na inovativnosti, svježini i zastupljenosti svih relevantnih animacijskih smjerova, ali i upozorava na nove trendove i nove autore. Zanimljiv je i Animafest Pro, održan u sklopu posljednja dva izdanja, manje okrenut široj publici, a više profesionalcima i teoretičarima animacije. Animafest se okreće novoj uporabi animacije, poput videoigara: ponovno se odvija radionica vezana uz njih, a tu su i projekcije na Muzeju za suvremenu umjetnost.
Kako je radila selektorska komisija u kojoj ste i vi bili?
U komisiji nas je bilo troje: Daniel Šuljić, Nikica Gilić i ja. Bio je to uzbudljiv, no nimalo lak zadatak: morali smo poštovati kriterije i ocjenjivati različite tehnike i svježinu pristupa, a premda smo nastojali da uđe što raznolikiji spektar animiranih tehnika, uvažavali smo i detalje ili minutažu, što nas je prisiljavalo na kompromise. Da smo imali prostora, napravili bismo još dva bloka, jer je uistinu bilo mnogo zanimljivih radova. Svaki član komisije filmove je gledao kod kuće, a onda smo dva dana zajedno vijećali o njima. Oko većine smo se složili, no bilo je i suprotstavljenih mišljenja, iako začuđujuće malo. Tada bi prevagnuli argumenti ili tehnički detalji koje smo morali poštovati.
Pokazuje li ponuda domaćih animiranih filmova pravo stanje ovdašnje scene?
Pristiglo je 40 filmova, a odabrali smo 17, s time da su neki od njih i u drugim kategorijama. Dobili smo recentni presjek godišnje produkcije domaće animacije i mislim da smo odabrali najbolje. Nesuglasice oko toga tko je ušao u konkurenciju a tko nije subjektivno su pitanje. Zanimljiv je porast proizvodnje lutka-filma, a sve je učestalije i spajanje različitih tehnika, u čemu hrvatski film ne zaostaje za svjetskim trendovima.
Pratite li što se događa s animacijom u državama bivše Jugoslavije?
Po mom osobnom mišljenju, Slovenija se sve više uzdiže, jer ima mlađe autore koji su dobili niz nagrada, primjerice Špela Čadež s filmom ‘Bolest’. U BiH je animirani film zapostavljen, a u Srbiji djeluju starije generacije, npr. Rastko Ćirić, čija kći Iva ide njegovim stopama. Zanimljiv mlađi autor je i Vuk Palibrk. Mnogi mlađi animatori dolaze s beogradske Akademije primenjenih umetnosti, to su generacije u koje su godinama ulagalo, a sada su stasale. Ipak, u Srbiji se za animaciju izdvaja manje novca nego u Hrvatskoj, pa mislim da smo tu u velikoj prednosti.
Stilovi nove generacije
Prije nekoliko godina diplomirali ste na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti: kako s pozicije profesionalca gledate na one koji studiraju i rade animirane filmove?
Gledam dosta optimistično. Akademija ima problema s tehničkom opremljenošću, ali pritom je i otegotna i olakotna okolnost to što studenti moraju naučiti raditi sve faze filma, pa su puno spretniji kada krenu u profesionalne vode. Mlađe generacije su se dosta brzo isprofilirale i imaju svoje stilove. Zanimljive su mi Jelena Oroz i Tea Stražić, čiji su filmovi na Animafestu, što je uspjeh i za Akademiju.
Što je razlog tomu da autori pomalo napuštaju 3D animaciju i sve se više priklanjaju klasičnim tehnikama?
Došlo je do zasićenja. Prednost 3D animacije je brzina, iako je i tu puno rada. Da bi bio likovno zanimljiv, film u računalnoj animaciji mora biti jako dobro napravljen. Tradicionalne tehnike pružaju više neposrednosti. Primjerice, moj prvi profesionalni film ‘Glad’ radili smo godinu i pol, a od predprodukcije do završetka trebalo nam je i dvije godine. U 3D animaciji bi bilo brže, ali ne bismo postigli takav efekt.
Dva vaša filma bave se Harmsom, ‘Daniil Ivanoviču, oženi me’ iz 2007. i ‘Daniil Ivanoviču, slobodan si’ iz 2010. Kakve su reakcije polučili i hoće li još neki književnik dobiti mjesto u vašem opusu?
Prvi je amaterski, a drugi diplomski rad, u koji je uloženo puno žara, ljubavi i truda. Jako su mi značajni jer su mi otvorili neka nova mjesta, a reakcije na njih potaknule su me u daljem usmjeravanju. Diplomski film i danas putuje po festivalima, no kako je riječ o eksperimentalnom i animiranom filmu intimne atmosfere, najzanimljivije bi ga bilo prikazivati u nekom galerijskom prostoru pred jednim gledateljem. O nekoj budućoj filmskoj vezi ne želim ništa reći. Osim toga, Daniil nije do kraja otišao, on i ja smo vječno vezani.
Kakvi su vam planovi nakon ‘Gladi’?
‘Glad’ sam završila početkom aprila 2014., a potom sam radila na izuzetno zanimljivim projektima svojih kolega i nekim koprodukcijama. Uskoro bi trebao biti dovršen mali eksperimentalni film koji sam radila u produkciji Kino kluba Zagreba: to je omnibus pet autora koji se referiraju na 52 godine od početka eksperimentalnog filma u Hrvatskoj. Pripremam i novi animirani film, koji ću ove jeseni prijaviti na HAVC-ov natječaj. Volim voditi radionice s djecom: kada radiš s njima, vidiš doista inspirativnu stvaralačku energiju.
Postoji li i u animiranom filmu muški i ženski rukopis?
Naravno. Ne treba tu biti isključiv, no postoji neki drugačiji senzibilitet. U animaciji su muškarci više orijentirani na 3D i ozbiljnije stvari, a žene su malo poetičnije. Ta mi se razlika jako sviđa, jer je to ono što čini bogatstvo i potvrđuje širok raspon filma kao izražajnog sredstva.
