S moje strane svakako jamcim da ce se ovim poludjelim gospodinom uskoro baviti policija; Ici ces na sud a tvojim ‘djelom’ bavit ce se jedna druga struka – citirane rečenice sa službenog maila Hrvatskog društva filmskih kritičara koje je umjetnički direktor nedavno održanih Dana hrvatskog filma, Željko Luketić, uputio na račun potpisnika ovih redaka istovremeno je ridikulozan i zastrašujući rezime jubilarnih 25. Dana. Opetovane prijetnje represivnim aparatom države zbog izricanja kritičkog stava prema selekciji i ukupnom (ne)djelovanju aktualnog umjetničkog direktora festivala koji bi trebao biti prestižnom nacionalnom manifestacijom, a pretvorio se u privatnu zabavu oportunista lošeg ukusa, najnoviji su prilog širenju atmosfere straha koja se posljednjih mjeseci širi Hrvatskom. Umjetnički direktor koji za jubilarno izdanje priređuje mini-retrospektivu Jakova Sedlara, znajući da dotični već promovira svoj film o Jasenovcu za koji se vrlo lako moglo pretpostaviti kako će biti intoniran, pokušava ušutkati kritički glas tako da mu prijeti državnom opresijom zbog njegovih ‘moralno nepoćudnih’ i ‘utuživih’ filmskih djela. Isti onaj umjetnički direktor koji je u zadnjem broju ‘Novosti’ tvrdio da su Dani s njim kao estetskim arbitrom ‘odskočna daska za najbolje i najhrabrije’.
Demonstraciju te hrabrosti vidjeli smo na samom festivalu. Direktor je, primjerice, izdvojio igrano djelce Matije Vukšića ‘Goranova ulica’ o dobronamjernoj djevojčici i dječaku invalidu stavivši ga u program Fokus, iako je riječ o uratku čija je izvedbena razina takva da bi je se posramili i članovi filmskih družina osnovnih škola. S druge je strane na Dane obio uvrstiti rijetko smion film Josipa Lukića ‘Minjonja njanjonja’ koji beskompromisno zbori o (pred)pubertetskoj seksualnosti. Lukić je inače najosebujniji autor koji se u hrvatskom filmu pojavio nakon Hane Jušić, režiser, scenarist i glumac za čijim se radovima takoreći otimaju međunarodni festivali, no Luketiću nije dovoljno dobar ili mu je moralno nepoćudan (prošle godine odbio je njegov ostvaraj ‘Vrag u gospođici Jones’, unikatan u svjetskim razmjerima po posve otvorenom i moralno neutralnom tretmanu porodične pedofilije).
Najveći šamar Željko Luketić je doživio kad je morao otkazati okrugli stol o ‘psihotroničkom filmu’, što je obrazložio bolešću ‘ključnih sudionika’; u stvarnosti, prije se radilo o bojkotu zbog uvrštenja filmova Jakova Sedlara u program
Umjetnički direktor u demonstriranju hrabrosti nije ostao usamljen. Na svečanom otvaranju Dana, direktor HAVC-a Hrvoje Hribar održao je govor kojim je obljetnicu festivala iskoristio da bi šibao filmove i autore iz 1990-ih i ranih 2000-ih, naslove i imena (Oja Kodar, Nada Gačešić Livaković, Mladen Juran, Vicko Ruić, a spomenut je čak i Sedlarov ‘Četverored’) koje se svaka šuša usudi šamarati, no nije mu bilo na kraj pameti da, kad je već počeo s prozivkom, nastavi s ‘Bogorodicom’ svog generacijskog sudruga Nevena Hitreca ili ‘Božićem u Beču’ u međuvremenu kreativno procvjetalog Branka Schmidta, sramotnijim filmovima od većine onih koje je spomenuo. Program koji je pak Luketić ponudio na svečanom otvaranju konsternirao je niz renomiranih sineasta, od vodećeg našeg autora dugog igranog metra do klasika alternativne kinematografije, jer igranu je selekciju predstavio djelcem ‘Priče iz bijele sobe’ Silve Ćapin čiji je narativno-dramaturški sloj neopisivo besmislen, a dokumentarnu naslovom Domagoja Matizovića Ristića ‘Šta ako jesmo?’ o ljubavi na daljinu Zagrepčana i Beograđanke, film utemeljen na patetično-pretencioznim off-monolozima koje protagonisti izgovaraju s artificijelnošću loših glumaca. Na Danima nije bilo mjesta ni za izniman film Mate Ugrina ‘Mjesta u blizini’, vrlo rijedak i kvalitetan primjerak tzv. slow movieja s ovih prostora, ni za sugestivnu studiju karaktera ‘Nas dva’ Andrije Mardešića koja se bavi odnosom mladića i bake s kojom živi, ni za ‘Udaljene glasove’ Marija Merdžana sa superiorno naturalistički uprizorenim sadomazohističkim erotskim odnosom. Iz dokumentarne konkurencije izbačeni su jaki filmovi naših vodećih mlađih dokumentarista Igora Bezinovića (‘Kratki obiteljski film’) i Đure Gavrana (‘4,7’), a uvršteno je desetak radioničkih radova, od kojih većina ne bi prošla ni selekciju državne amaterske revije. Kad je birao između dvaju filmova uglednog Zdravka Mustaća, konvencionalnog dokumentarca ‘Martinac’ o nekonvencionalnom naslovnom klasiku eksperimentalnog filma i znatno intrigantnijeg noćnog portreta Zagreba ‘Noćas’, Luketić je, naravno, izabrao konvencionalnu opciju. Da ne bude zabune – nije u navedenim i drugim, zbog ograničenosti prostora nespomenutim slučajevima, riječ o legitimnim razlikama ukusa, nego o nesposobnosti elementarnog razlikovanja umjetnički vrijednog ili posebno vrijednog od manje vrijednog odnosno bezvrijednog.
Posebno je porazno po Luketića što Dani u novom ruhu, koje je pompozno najavljivao kao silan skok i neopisivo poboljšanje u odnosu na vrijeme kad je manifestaciju organizirao Studentski centar, nisu nimalo impresionirali čitav niz autora i producenata. Kritičari, koji su prvi put glasali za cjelokupnu filmsku proizvodnju između dvaju Dana, a ne samo za selektirane naslove, za najbolje u najatraktivnijim kategorijama (kratkog i srednjeg) igranog te dokumentarnog filma izabrali su ‘Igru malog tigra’ Jasne Nanut i ‘Iza lica zrcala’ Katarine Zrinke Matijević, radove koji nisu ni prijavljeni na Dane, kao što svoj film ‘Generacija 68.’ kojem su kritičari dodijelili četvrto mjesto u dokumentarnoj kategoriji nije prijavio ni Nenad Puhovski. I renomirani Goran Dević nije razmišljao o tome da na Dane prijavi svoj novi kratki igrani film ‘Nedjelja’ nadahnut prozom Miljenka Jergovića – takvo ignoriranje Dana hrvatskog filma ili otvoreno bojkotiranje bilo je gotovo nezamislivo u doba kad ih je organizirao prezreni SC. No najveći šamar Luketić je doživio kad je morao otkazati okrugli stol o ‘psihotroničkom filmu’, što je obrazložio bolešću ‘ključnih sudionika’; u stvarnosti, prije se radilo o bojkotu zbog uvrštenja filmova Jakova Sedlara u program.
Nije sve bilo loše na ovogodišnjim Danima. Pobjednički film po odluci službenog žirija, ‘Dum spiro spero’ Pere Kvesića, izniman je autobiografski zapis o umiranju, ali i življenju, a osobita je i nesputano razigrana igranofilmska improvizacija ‘Paspin kut 3’ kultnog kinoklubaškog autora Zorka Sirotića. Ti i još poneki prikazani vrijedni filmovi ne mogu, međutim, izbrisati činjenicu da je jednom od temeljnih nacionalnih festivala nivo drastično srozan po mjeri lošeg ukusa, oportunizma i osobnih frustracija njegova aktualnog umjetničkog direktora.
