Beogradski izbori neće biti početak razgradnje Vučićeve vlasti na državnoj razini, kao što je očekivala i najavljivala opozicija, već su dolili još moćnije pogonsko gorivo Srpskoj naprednoj stranci i njezinu lideru da nastave upravljati i državom i glavnim gradom. Izborna lista ‘Aleksandar Vučić – Zato što volimo Beograd’ na nedjeljnim izborima osvojila je 45 posto biračkih glasova, koji su joj osigurali 64 od 110 mandata u gradskom parlamentu. Rijetko se događa da pojedine političke stranke u čistom proporcionalnom izbornom sustavu osvoje apsolutnu većinu u državnim i metropolitanskim parlamentima, kao što je sada pošlo za rukom Vučićevu SNS-u u Beogradu. Takav ishod pogotovo se nije očekivao u Beogradu, koji je slovio kao opozicijska utvrda svakoj autoritarnoj vlasti, pa i sadašnjoj Vučićevoj, koja i ne skriva barem neka svoja obilježja autoritarnosti.
No ovi su izbori pokazali i da se sve ono što je trebalo biti hendikep Vučićevim naprednjacima u srazu s opozicijskim izbornima listama pretvorilo u njihove nedostižne prednosti. Neupitni i sveprisutni lider, moćna razrađena stranačka mašinerija, izborna lista nakrcana brojnim afirmiranim nestranačkim kandidatima, osporavani, ali opipljivi projekti te totalna marketinška i medijska kampanja satrli su skoro sve opozicijske adute i prednosti. Izborni rezultati govore sami za sebe: usitnjena i međusobno konfrontirana opozicija, među njima i donedavno moćna Demokratska stranka, pometena je s beogradske parlamentarne scene – od 24 izborne liste koje su se kandidirale njih 20 nije prešlo petpostotni izborni prag. SNS-ov koalicijski partner na državnoj razini, predsjednik SPS-a Ivica Dačić, nije krio olakšanje što je njegova stranka preživjela Vučićev izborni cunami jer se u predizbornoj atmosferi ‘ili mi ili oni’ našla između dvije vatre koje su spalile skoro sve svoje stranačke konkurente, kako one koji su bili među pionirima obnavljanja višestranačja u Srbiji, tako i one koji su u međuvremenu nastali i trebali biti nova politička nada u stranačkom sustavu. Osim Vučićevih naprednjaka, svoje zastupnike u beogradskom parlamentu imat će samo još izborne liste Dragan Đilas – Beograd odlučuje, ljudi pobjeđuju (26 mandata), lista predsjednika općine Novi Beograd Aleksandra Šapića (12 mandata) i lista SPS-Jedinstvena Srbija (osam mandata).
Prije manje od godinu dana Vučić je kao zajednički kandidat naprednjaka i SPS-a u Beogradu dobio oko 403 tisuće glasova birača, a sada je lista koju je predvodio sama dobila oko 370 tisuća, a SPS-ova lista skoro 50 tisuća biračkih glasova, zajedno skoro 20 tisuća više nego lani. Pritom je lani na predsjedničke izbore izašlo skoro sto tisuća birača više nego na nedjeljne gradske izbore (916 prema 820 tisuća birača), što dodatno svjedoči o brzom i apsolutnom rastu Vučićeve i naprednjačke popularnosti u Beogradu. Istovremeno su brojni birači okrenuli leđa opoziciji. Bivši beogradski gradonačelnik Dragan Đilas u koaliciji s lanjskim predsjedničkim kandidatima Sašom Jankovićem i Vukom Jeremićem u nedjelju je dobio 156 tisuća glasova, dok su Janković i Jeremić lani na predsjedničkim izborima zajedno osvojili 271 tisuću glasova (prvi 220 tisuća, drugi 51 tisuću), dakle 115 tisuća više nego u trolistu s Đilasom. Takav pad podrške samo se djelomično može objasniti manjom izlaznošću na gradskim u odnosu na lanjske predsjedničke izbore, jer osim što su izgubili više glasova nego što je birača manje glasalo, apstinenciju su potaknuli i drugi opozicijski kandidati koji su razočarali svoje lanjske birače, ponajprije Ljubiša Preletačević Beli koji je lani dobio 115 tisuća glasova, a njegova lista u nedjelju tek oko 19 tisuća. Kad se Đilasovoj listi dodaju Šapićevi glasovi (73 tisuća) i glasovi koje je dobila inicijativa Ne davimo Beograd (28 tisuća), moglo bi se zaključiti da je taj dio opozicije uspio ponoviti približno isti lanjski rezultat, ali i to je nategnuto s obzirom na činjenicu da su DS, Nova stranka, SDS, LDS, DSS, Dosta je bilo i druge liberalno-demokratske stranke ostale bez skoro svih svojih birača jer ih je uglavnom preotela Đilasova koalicija.
Stoga su nedjeljni izborni rezultati prije svega plod Vučićeve naprednjačke politike koju su i beogradski birači počeli mjeriti metrom i kriterijima kojima je već neko vrijeme mjere međunarodne institucije, od MMF-a i Svjetska banke do Europske unije, te utjecajni državnici od Angele Merkel i Macrona do Erdogana i Putina. Opozicija se i u kampanji za beogradske izbore čudom čudila što svi oni redom podržavaju i hvale Vučićevu politiku, optužujući ih da zapravo podržavaju njegovu autoritarnu vlast koja se navodno već pretače u diktaturu. Činjenica je, međutim, da Vučićevi naprednjaci svoju politiku vode u sustavu koji su naslijedili od sadašnjih opozicionara, a preuzeli su i značajan dio njihovih politika, ponajprije proeuropsku politiku, pa čak i u varijanti istovremenog razvijanja bliskih odnosa s Rusijom i Kinom i onda kad je to u koliziji s europskom politikom. Za razliku od hrvatske opozicije koja je u proteklih tridesetak godina višestranačja tek u dva odvojena mandata preuzimala vlast od HDZ-a, pa tako imala i manje vremena i kapaciteta da suzbije uvjete za vođenje i održavanje autoritarnih modela vlasti koje je čitavo desetljeće njegovao Tuđmanov HDZ, sadašnja srpska opozicija imala je u kontinuitetu 12 godina vlast u svojim rukama i mogla je izgraditi i razviti institucije i sustav koji bi bili brana svakom autoritarnom i nedemokratskom stilu vladanja, pa i ovom Vučićevih naprednjaka, koji koriste sistemske uvjete koje su naslijedili od svojih demokratskih prethodnika svih boja i u kojima plivaju kao ribe u vodi.
Pritom se Vučićev SNS, poput Sanaderovog HDZ-a, zasad pokazuje sposobnijim i spremnijim da mijenja i svoje stranačke, ali i javne politike, pogotovo u korelaciji s EU-om i drugim međunarodnim institucijama i partnerima. Sanaderov HDZ je u pristupnim pregovorima s Unijom polomio zube na antikorupcijskim politikama i autoritarnoj stranačkoj i državnoj politici koju je upražnjavao, a Vučićevom SNS-u tek slijedi ta faza u pristupnim pregovorima u kojoj će i sebe i Srbiju morati dodatno reformirati sukladno europskim antikorupcijskim i drugim demokratskim standardima. Europski lideri i u kampanji za beogradske izbore nisu krili da su Vučić i njegova stranka još uvijek njihovi politički favoriti u Srbiji, pa i na Balkanu, jer su ih u četiri godine svojeg vladajućeg mandata uvjerili da su sposobni mijenjati ekonomski i politički sustav Srbije sukladno kriterijima i standardima EU-a i njezinih najrazvijenijih zemalja. Izbori u Beogradu su pokazali da se s njima slaže i sve veći broj beogradskih birača, unatoč drastičnim opozicijskim optužbama da fašiziraju zemlju i da je pod Vučićevim vodstvom guraju u diktaturu.
