U svom 24. izdanju Dani hrvatskog filma dobili su novog organizatora – produkcijsku kuću Spiritus movens na čelu sa Zdenkom Gold, producenticom uspjelog filmskog debija Bobe Jelčića ‘Obrana i zaštita’. Za umjetničkog direktora angažiran je Željko Luketić, sinefil poznat po sklonosti osebujnijim slikopisnim izričajima, što se u nemaloj mjeri moglo vidjeti u odabiru filmova za glavni i popratne programe. Potonji su bili nikad brojniji, a kad se svemu doda i nekoliko okruglih stolova, jasno je da su novi organizatori vrlo ambiciozno zagrizli kako bi opravdali ukazano im povjerenje. Doista, izmješteni iz oronulih prostora Studentskog centra na ‘prezentnije’ lokacije kina Europa i Tuškanac u centru grada, novi Dani hrvatskog filma djelovali su svježije i atraktivnije, ali uspjeh svakog festivala prije svega ovisi o filmovima. Prošli Dani, posljednji u organizaciji Studentskog centra, nisu bili sumorni samo organizacijski, nego i kvalitetom odabranih filmova. Ove godine ponovno se desio kreativni uzlet nacionalne produkcije ili je, u najmanju ruku, odabir bio kvalitetniji.
Da Željko Luketić nije sklon kompromisima pokazala je odluka koja je mnoge iznenadila. Naime, kontinuirano hvaljen i nagrađivan dokumentarac ‘Goli’ Tihe Gudac izostavio je iz konkurencije, jer produkcijska kuća (Factum Nenada Puhovskog) nije poštivala instituciju Dana te je prije podrazumijevajuće projekcije na glavnoj nacionalnoj kinosmotri kratkog, srednjeg i dokumentarnog metra film prikazala na Hrvatskoj televiziji. Luketić je odbijanjem moćnog Factuma želio svima poručiti da se podcjenjivački odnos spram Dana više neće tolerirati, od koga god dolazio. Potpisnik ovih redaka bio bi, međutim, puno sretniji da je razlog odbijenice estetski – naime taj da je izbornik procijenio kako ‘Goli’ naprosto nije dovoljno kvalitetan film da bi se prikazao na ‘manifestaciji izvrsnosti’ kakvom Dani od sada žele biti. Na stranu prečesto mediokritetski rabljena i gotovo uvijek antipatična odrednica izvrsnosti, ali bilo bi lijepo da je Luketić uradak Tihe Gudac odbio u skladu s osobnim kriterijima kvalitete (zbog kojih bi ga recimo odbio potpisnih ovih redaka), a ne zbog nečeg što sa samim filmom nema veze.
S druge strane, i to je daleko bolji pristup, umjetnički nam je direktor u dokumentarnoj selekciji ponudio nešto što je dosad u suvremenoj hrvatskoj produkciji bilo (gotovo) nemoguće vidjeti. Riječ je o ‘Hrvatskoj djevici’, underground radu takoreći anonimne (mlade) autorice Sunčice Ane Veldić iz Kino kluba Zagreb, filmu rasute strukture i neuredne slikovne teksture kojim kao ‘epizodistice’ defiliraju mlade djevojke koje posve otvoreno, koristeći izravni jezik (tzv. vulgarizme), pričaju o svojim seksualnim iskustvima, a ‘protagonisti’ su zbog ljubavi odnosno seksa prebijeni mladić i gotovo posve gola (mlada?) žena vitkog tijela čije lice autorica ne prikazuje, ali zato posve eksplicitno snima njezino intravenozno uzimanje droge. Kao iznimno rijedak trenutak gotovo nepostojećeg hrvatskog podzemnog kina, projekcija ‘Hrvatske djevice’ u konkurenciji Dana hrvatskog filma nesumnjivo postaje jednim od povijesnih datuma nacionalne kinematografije.
‘Da je kuća dobra i vuk bi je imao’ Hane Jušić za klasu je bolji od svega što smo mogli vidjeti na Danima, uključujući službenog pobjednika, ‘Piknik’ Jure Pavlovića, i međunarodno proslavljenu ‘Kokošku’ Une Gunjak, inače oba vrlo dobrih dosega
Predaleko od toga nije ni igrana akvizicija Kino kluba Zagreb, ‘Roza – teološki film ceste’ Višnje Vukašinović. Poznata filmska kritičarka u svom drugom igranofilmskom ogledanju ponudila je intrigantan eksperiment – uradak otvara citatom iz Pascalovih ‘Misli’ o nedostojnosti, potom slijede prizori s fascinantne slike ‘Sveti Franjo i ptice’ Stanleyja Spencera praćeni krasnim zvucima Mozartove ‘Sonate za klavir u A-duru, K. 331 – I. Andante grazioso’, da bismo se nakon tog sublimnog prologa našli u pomaknuto humornoj jezgri filma smještenoj u automobil i snimanoj isključivo frontalno, u kojoj mlada i dražesna, emotivno i mentalno očito nestabilna časna sestra, poput malog djeteta pokušava uvjeriti instruktora vožnje da je pusti da prođe na vozačkom ispitu. Minimalistička koncepcija, istovremeno fino i ekspresivno ironijsko poigravanje interakcijom banalnog i sublimnog, fascinantna glumačka izvedba autoričine mlađe sestre Josipe Pentić – sve to čini ostvarenje Višnje Vukašinović rijetkim, i pritom vrlo uspjelim, domaćim primjerkom poetike začudnosti, djelom koje je lakše povezati s tradicijama španjolskih i latinskoameričkih kinematografija nego one hrvatske.
Jak autorski pečat ima i poetski dokumentarac Davora Kanjira ‘Limb’. Mladi autor sklopio je ugođajnu cjelinu od niza kadrova-tabloa snimanih statičnom kamerom i odvojenih/povezanih zatamnjenjima/odtamnjenjima, čija su tema vanjska i unutarnja arhitektura te stanari zagrebačkog/sesvetskog naselja Sopnica-Jelkovec. Dok je u svom prethodnom ostvarenju ‘Moji dobri i lijepi prijatelji’ tematizirao Dubravu u maniri tople poetičnosti američkih indie filmova, čemu je jako pridonijela uporaba nježne glazbe, baveći se novim naseljem Kanjir zauzima izrazito distanciranu poziciju, podcrtanu striktno simetričnim kompozicijama kadra i auditivnom prisutnošću isključivo škrtih prizornih zvukova. Tako kreirana atmosfera dojmljive hladnoće i otuđenosti može asocirati na poetiku suvremenog austrijskog filma.
Službeni žiri nije prepoznao izvanrednost spomenutih radova, ali zato nije mogao pobjeći od osebujnosti novog filma kultne Hane Jušić ‘Da je kuća dobra i vuk bi je imao’, dodijelivši autorici nagradu za režiju. Neuobičajenim izrezima kadra Jušić briljantno gradi drastično pomaknut onirični svijet tjeskobne mlade protagonistice (nepoznata a sjajna Sandra Drakulić), kao svojevrsnu antitezu velikom obiteljskom okupljanju u Radićevoj ‘Kotlovini’. I ovdje imamo familiju skupljenu na porodičnom imanju, no umjesto sapunskog realizma autorica nudi nadrealizam kao posljedicu nestabilne djevojačke svijesti izložene ne baš naklonim pogledima obitelji svog dobrog supruga. Na najbolji način podsjećajući na poetiku novog grčkog filma, novi rad Hane Jušić za klasu je bolji od svega što smo mogli vidjeti na Danima (uključujući službenog pobjednika, ‘Piknik’ Jure Pavlovića, i međunarodno proslavljenu ‘Kokošku’ Une Gunjak, inače oba radnjom smještena u Bosnu i oba vrlo dobrih dosega), te je odlična najava za njezin dugometražni debi koji počinje snimati ovog rujna.
