Na ulazu u Glinu stvorila se kolona automobila. Neobično za grad koji od razorne serije potresa konstantno bilježi pad broja stanovnika. Do te mjere da kandidati za predstojeće izbore, preko poruka s jumbo-plakata postavljenih uz cestu, pozivaju sve one koji mu se približavaju da ne odlaze dalje. "Ostani", otisnuto je masnim crnim slovima na jednom od njih. Prilazeći centru Gline shvaćamo da su promet zakrčili kamioni iz kojih radnici istovaruju šljunak. Potom ga lopatama utiskuju u rupe koje su se prije stotinjak dana, pod snažnim udarom prirodne katastrofe, otvorile na gradskom asfaltu.

Da predstavnici države barem dođu, ponovno snime situaciju i kažu možemo ti dati toliko i toliko pa ti radi što hoćeš – govori Božo Pavlica

Svega desetak kilometara dalje, na prilazu Drenovcu Banskom, zatičemo potpuno drugačiju sliku – sve upućuje na to da teška mehanizacija ovdje nije zalazila desetljećima. Otežano se probijamo devastiranim putevima koji su nakon obilne kiše preplavljeni vodom. U prizoru uživa samo omanje jato gusaka koje svako toliko, ne mareći za automobilske kotače, zapliva u blatnjavim lokvama. Ne smetaju im ni psi lutalice koji nas, u potrazi za svojim vlasnicima, prate do dvorišta kojim caruje Azra. Ta ovčarka glasnim lavežom upozorava domaćine da su se ogradi približili nenajavljeni gosti. Uskoro je umiruje mlađi muškarac obučen u radno odijelo.

- Izvinjavam se. Žena i mali su trenutno Glini, a ja sam taman izašao iz polja - govori nam Predrag Budić dok s nogu pokušava skinuti gumene čizme.

Uvjeravamo ga da za tim nema potrebe jer nam je ionako najzanimljivije ono što smo zamijetili u stražnjem dijelu njegovog dvorišta. Tamo su jedno do drugoga parkirani kamp-kućica i stambeni kontejner u kojem, objašnjava Predrag, noću spavaju njegova supruga Dragana i devetogodišnji sin Dejan.

- A ja se ne dam iz kuće. Spavam u njoj - dodaje on.

- I nije vas strah? - pitamo ga pošto smo uočili da se na travnjaku nalazi oveća količina građevinske šute i starih crjepova koji su donedavno tvorili gornji kat i krov kuće.

- Nije. Neki dan je opet bio veći potres. Bio sam unutra, treslo je dosta, ali sam nekako izdržao - odgovara nam 42-godišnjak koji je zaposlen u lokalnoj pilani.

Neću da imam posla s obnovom – Predrag Budić (Foto: Tamara Opačić)

Uz pomoć 15-ak volontera, okupljenih preko Saveza baptističkih crkava u RH, Budići su već donekle sanirali oštećenu dvokatnicu koja je dobila crvenu naljepnicu. U prvim danima nakon potres obraćali su se lokalnim institucijama i vatrogascima. Iako je tada pred školom u Glini zatekao desetak dizalica i kranova, svjedoči nam Predrag, rečeno mu je da ne može dobiti pomoć.

- Barem pet puta sam odlazio onamo, prijavljivao, kumio ih i molio, ali ništa. U jednom trenutku je doguralo do toga da sam se poželio odseliti. Došlo mi je da se okrenem i odem - veli on.

Zbog negativnih iskustava kojima je svjedočio u prvim danima nakon potresa, Predrag još uvijek nije podnio zahtjev za obnovu. Ako kat kuće uspije dovršiti sam, kaže, neće je ni tražiti.

- Neću da imam posla s tim. Nedaleko od nas žive dvije bake. Imale su kuću koju im je napravila obnova. Ako je država to radila, znači da bi trebalo valjati. A eno se sva kuća raspala. I što onda možemo očekivati - govori Predrag.

Voljela bih da se sve skrši samo da više ne moram gledati ovu tugu – kaže nam Slavica Gvojić, čija je obitelj ostala bez svega što je obnovila nakon povratka iz izbjeglištva

Na obnovu sve manje računa i njegov sumještanin Božo Pavlica, inače ponosni vlasnik vodenice koju mu je u nasljedstvo ostavio pokojni otac. Dok prolazimo kroz staru vodenicu, koja je dominantno nastradala u prethodnom ratu, i na nju nalegnutu bravarsku radionicu, Božo u jednom dahu nabraja novonastalu štetu: napukli su zidovi kuće, urušio se stari krov, oštećena je štala, na kokošinjcu se odvalio jedan zid, otpala su vrata garaže...

- Da predstavnici države barem dođu, ponovno snime situaciju i kažu možemo ti dati toliko i toliko pa ti radi što hoćeš. Ali ne... Ti sad čekaš, a da ni sam ne znaš što čekaš. Zbog toga kupujem malter i malo-pomalo krpam - govori nam 70-godišnjak na putu do hrpe starih crjepova naslaganih u dvorištu kuće.

- Onaj koji mi je donirao crijep riješio se šrota. Većina je polomljena, ali možda ću moći nešto izabrati - kaže Božo Pavlica dok prebire po građevinskom materijalu.

- Više vas ne obilaze ni volonteri? - pitamo ga.

- Ma kakvi. Došli su prvih dana i pitali me mogu li kako pomoći. Ali ti ne znaš 'ko su ti ljudi. Pa nisam lud da ih pustim gore đe se suše kobasice. Reko, dečki, hvala vam, neka štete. Nisu ni otišli, kad ono poče' kiša - odgovara kroz smijeh.

Kupujem malter i malo-pomalo krpam – Božo Pavlica (Foto: Tamara Opačić)

- Već sutradan sam zvao jednoga. Oni mi je pomogao da rupu malo pokrijem crijepom. I to sad nekako ćuti. E da mi je tako i ovu drugu stranu - dodaje Božo Pavlica, pokazujući čas krov, čas pukotine na fasadi koje je pokrpao pur-pjenom.

Prvo rat, a onda i potres. U Drenovcu gotovo da više i nema mladih, pa je pitanje ima li ovo selo budućnost. Razmišljaju li Božo i njegova supruga o odlasku, pitamo se naglas.

- Kamo? Tu nam je najljepše - odgovara dok nas ispraća iz dvorišta.

Ako je suditi po prvim scenama koje smo zatekli u 15 kilometara udaljenim Luščanima, vedar duh, nakratko isprekidan ciničnim dosjetkama, ne napušta ni preostale stanovnike toga sela. Ondje je potres bio je toliko jak da je urušio i tradicionalne, drvene kuće, inače otpornije na prirodne nepogode. "Dobrodošli u Hirošimu", obraća nam se sleđa muški glas dok na kućnom broju 91, u stanju polušoka, promatramo ostatke nečijeg doma. "Sve je isto k'o prvog dana", čita nam misli drugi. Iz kratkog razgovora s njih dvojicom saznajemo da u Luščanima većina trenutno ne čeka na obnovu, već rušenje skalamerije koja predstavlja prijetnju po život.

Krećući se prema centru sela zaustavljamo se na adresi Luščani 53. Da ne znamo gdje se nalazimo, pomislili bismo da smo upali na set kakvog apokaliptičnog filma. U pozadini su ostaci objekata velikog poljoprivrednog gospodarstva, a u prvom planu stambena grdosija kojoj se gornji kat nasadio na urušeno prizemlje.

- Samo naprijed - dobacuje nam iz dvorišta kratkokosa žena u crnini.

- Vidite one šarene jastuke? Tu je bio krevet moje Milane. Ona i svekrva su bile u prizemlju, a muž i ja na katu. Gore smo imali pet soba, a dolje tu jednu i ogroman dnevni boravak. Tamo iza je bio jedan prostor u kojem smo prije rata držali trgovinu - nabraja Slavica Gvojić ispred ruševine s koje vise dvije polomljene satelitske antene.

Sve moramo graditi ispočetka – Slavica Gvojić i janjac Duško (Foto: Tamara Opačić)

Pod naletom potresa magnitude 6,2 koji je 29. prosinca 2020. zatresao glinsko i petrinjsko područje obitelj Gvojić ostala je i bez ogromnog ovčinjaka te kokošinjca. Sada većinu životinja čuvaju kod susjeda koji su pretrpjeli nešto manju štetu. Objekt u kojem skladište hranu za blago još se nekako drži, ali, objašnjava Slavica, i njemu prijeti rušenje. Ukratko, ostali su bez svega što su mukotrpnim radom obnovili nakon povratka iz Srbije početkom 2000-ih.

- I sada sve ispočetka - dodaje.

Srećom u nesreći, u Luščanima nitko nije stradao. Slavičin suprug Damjan i njegov prijatelj Milorad smrt su doslovno izbjegli za dlaku. U momentu najjačeg potresa postavljali su bojler koji je onaj manji, dan ranije, izbio iz nosača. U posljednji tren nekako su uspjeli istrčati iz kuće. Za to vrijeme su Slavica, njena 35-godišnja kći u invalidskim kolicima i svekrva bile kod doktora u Glini. A onda su im se zaredale nesreće: svekrvi su zbog bolesti morali amputirati nogu, a Damjanu je izvađeno slijepo crijevo. Trenutno su oboje u bolnici. Bez šape je u međuvremenu ostao crni, odeblji mačak koji se polagano gega ostacima imanja.

- Ja velim, pa dobro, jel' nam sad i životinje moraju stradati? Ali sve bih nekako, samo da mi se muž što prije oporavi - kaže Slavica, koja s kćeri Milanom trenutno živi u jednom od dva stambena kontejnera.

- Neki dan je puhao jak vjetar. Lim udara, a ona i ja same. Pita me: "Mama, hoće li se sad sve to srušiti?" Voljela bih da se sve skrši samo da više ne moram gledati ovu tugu. Da li će obnova raditi novu kuću ili neće, više ništa ne znam - dodaje.

Slavica nam objašnjava da se nakon potresa iz Luščana iselio veći broj, uglavnom mlađih ljudi. Kaže da ih je većina otišla za Njemačku i ostale zapadne zemlje. Ne vjeruje da će se itko od njih vratiti u selo. U Petrinju možda, domeće, ali samo ako se u tom gradu otvore nova radna mjesta. Obnova kuća i ostale infrastrukture neće biti dovoljna.

Na rastanku je molimo za pristanak na fotografiranje. Prihvaća, ali pod uvjetom da se u kadru nađe i Duško. Riječ je o janjcu kojeg je majka odbacila, pa ga Slavica sada hrani na bočicu. U potrazi za ljubimcem slijedimo je preko razrušenih blokova koji su nekada činili ovčinjak. Čim smo se približile ovećem stadu ovaca, počinje ga dozivati: "Duškooo. Dođi mili! Odi, trči, trči! Nek' te snime pa da svi vide kako si lijep."

- Uđe on i u kontejner pa se igra s Milanom. To nam je sad najveća radost - govori Slavica ponosno pokazujući bijelo-smeđeg janjca koji joj je netom dotrčao u naručje.

U Luščanima je potres bio toliko jak da je urušio i drvene kuće (Foto: Tamara Opačić)

Nesreća nije zaobišla ni bračni par Košpenda, koji u Luščanima ima dvije kuće. Starinsku, izgrađenu od drva, koju je 83-godišnjem Đuri u nasljedstvo ostavila majka, i dvokatnicu bez fasade, koju im je nakon rata izgradila država. Statičari su na ulazu u obje zalijepili crvene naljepnice.

- Kakva je bila obnova kada se kuća urušila? - pitamo Đuru Košpendu nakon što nas je upozorio da se odmaknemo od krova s kojeg vise crjepovi.

- Nikakva, sejo moja. Da je bila dobra, ovo se ne bi desilo.

Iako su im pripadnici HV-a u dvorište dovukli kontejner, donaciju Caritasa, Đuro i njegova četiri godine starija Marica većinu dana provode u prizemlju stare kuće.

- Čim zatrese, bježimo u limenku. U starini boravimo jer nam je tamo peć za kuvanje. Inače se spremanjem bavi Marica, a sad je sve spalo na mene - žali nam se Đuro u momentu dok njegova supruga u kontejneru s fizioterapeutkinjom odrađuje vježbe.

- Puklo joj je rame. Pošla je sa mnom nakon potresa da vidi kako sve to izgleda i pa'ne. Kud sam ionako star, tuda sad i nju moram služiti. A ja ne znam napraviti jesti. Nikad to nisam naučio, baš nemam blage veze - dodaje.

Košpende su podnijeli zahtjev za obnovu, a nadaju se da će im država napraviti drvenu kućicu kakvu su, preko donacija iz Austrije, nedavno dobili njihovi susjedi. Obnova dvokatnice ih ne zanima. Đuro je uvjeren da bi im bilo dosta 35 kvadrata.

- Mojoj babi i meni ne treba više jer 'ko će to riktavati. Na kraju je najvažnije da su nam glave ostale na ramenima - govori penzioner koji dane krati brinući se za vrt, nekoliko kokošiju i dvije svinje.

Tvrdi da neće otići s Banije dok je živ, a ulaže nade da će doživjeti "barem stotu". Na Baniji se rodio, kao dijete je preživio Drugi svjetski rat, tu se školovao, radio preko 30 godina u Gavriloviću i nakon života u izbjeglištvu vratio se na ognjište.

- Umrijet ću ođe pa makar jeo travu. Volim ovaj život, ovo naše podneblje, ove šljive, jabuke i kruške. Šta imam, imam, a šta nemam, nemam. Ispečem malo rakijice i baš me briga za čitav svijet - kroz smijeh govori naš domaćin.

- Ima i onih koji razmišljaju o odlasku - konstatiramo na rastanku.

- Bolje bi im bilo da ne idu. Ma niđe nije bolje nego ođe - optimistično će Đuro.

"Vrati se", otisnuto je masnim crnim slovima na jumbo-plakatu postavljenom na izlazu iz Gline.