Na onaj stari vic o tome kako je neki župnik objašnjavao zašto nisu zvonili kad ih je posjetio biskup podsjeća način na koji naši političari opisuju hrvatsku ekonomiju. Ukratko, župnik se pravdao tvrdeći da postoji čak osam objektivnih razloga zbog kojih nisu mogli zvoniti. Pokidano je uže od zvona, netko je odnio ljestve kojima se penje ne zvonik, zvonar ima gripu i tako sve do osmog razloga. A on je glasio: mi uopće nemamo zvono. Držeći se starog pravila da mora biti sve u redu čim su oni na vlasti (ili su to bili jučer, a možda će biti i sutra), političari i oni ekonomisti koji uvijek znaju otkud vjetar puše, za razliku od seoskog župnika, nabrajaju samo povoljne trendove. Izlazak iz prekomjerne ekonomske neravnoteže, što je konstatirala i Europska unija, pa stabilizaciju proračuna, zatim rast BDP-a i tako sve do osmog trenda. A on glasi: preostaje još samo da se pokrenu proizvodnja i izvoz. Drugim riječima, sve to ne znači mnogo jer nema osnovnog preduvjeta za život i razvoj. Nema zvona!

Već smo navikli, kao magarac na batine, na podatke koji pokazuju koliko smo loši, od toga da smo spali na predzadnje mjesto među 28 (još uvijek) zemalja Europske unije, do onog kojim sada maše SDP-ov Branko Grčić, da 1,2 milijuna hrvatskih građana živi na rubu siromaštva. (Od njega nismo čuli nešto slično dok je kao potpredsjednik Vlade krojio ekonomsku politiku.) Ali najstrašniji podatak zapravo je jedna gorka dosjetka, stara dvadesetak godina, čiji je autor nekad poznati ekonomist Stjepan Zdunić. (Bio je, uz ostalo, savjetnik predsjednika Stjepana Mesića u njegovom prvom mandatu.) Zdunić je naime tvrdio da bi sve bilo u redu kad bi Hrvata bilo milijun manje. To je značilo da zemlja ne stvara dovoljno za svoje potrebe, odnosno da bi toliko koliko stvara bilo dovoljno za milijun ljudi manje. Tom je dosjetkom naglašavao da treba bitno povećati prihode, odnosno proizvodnju i izvoz, što u otvorenoj zemlji veličine Hrvatske ne ide jedno bez drugog. Ni njemu ni njegovim sugovornicima nije bilo ni na kraj pameti da će se zaista bitno smanjiti stanovništvo. I to skoro u skladu s njegovom računicom i u vremenu u kojem živimo. I sad dolazimo do tog najstrašnijeg podatka. Iako je Hrvatska ušla u sebe, stisnula se kao loša tkanina na kiši, opet joj ispod pokrivača vire noge. Više od četvrtine stanovništva živi na granici siromaštva, a da je zemlja bolesna pokazuje se svakog dana i na svakom koraku. Opet nas ima previše.

Kako to da BDP ipak raste i to po stopama koje su relativno pristojne prema prosjeku Europske unije? Raste zahvaljujući statistici, a ne onome što se dešava u proizvodnji. Jedna engleska poslovica kaže da postoje tri vrste laži. Laž, prokleta laž i statistika. Tako se bruto domaći proizvod, koji treba da pokaže koliko zemlja stvara, ne utvrđuje po proizvodnji već po potrošnji. U teoriji to bi trebalo biti isto. Koliko se zaradi, toliko se i potroši. Ali to postoji samo u nekim idealnim obiteljima. Živi se na vječni dug i rasprodaje se stara imovina, a u nekim trenucima troši se i štednja. U hrvatskom BDP-u su sve silne milijarde eura inozemnog duga i rasprodane narodne imovine. Sve se to vodi kao zarada i kao realni prihod zemlje. Nije to nikakva zavjera ni tajna. Svaka medijska informacija o rastu BDP-a kaže da do njega dolazi zahvaljujući prvenstveno rastu potrošnje. Sadašnji rast temelji se dobrim dijelom i na onim sumnjivim kreditima koje su banke počele davati u pet minuta i preko interneta. Svaka recesija počinje na isti način, a koristi za BDP vjerojatno koče akcije kojima bi se ona mogla spriječiti na vrijeme. Suvremena politika naučila nas je da je laž, a mnogo češće poluistina, normalna pojava. Ali najštetnije je kad političari lažu samima sebi.

Nema nikakve misterije ni u tome kako smo se našli u toj situaciji. Nedavno je u jednoj radijskoj emisiji rečeno kako se ne zna tko je devedesetih godina prošlog stoljeća uspostavio sadašnju ekonomsku politiku po kojoj se ništa ne isplati proizvoditi jer je sve jeftinije iz uvoza. Vrsni ekonomist koji je to konstatirao, međutim, vrlo dobro zna o kome je riječ. Ta je politika dobila čak i ime po najistaknutijem od svojih tvoraca (ne i jedinom) Borislavu Škegri – škegronomika. Ekonomist i političar koji je zaboravio Škegru nije, srećom, poput mnogih drugih, zaboravio i zašto nam se sve ovo događa. Zato i mi ovom prilikom zaboravljamo njegovo ime. Ali uz gospodina Škegru, koji je sad predvodnik cijele škole ekonomista, ne veže se samo uspostavljanje prejake kune. Devedesetih godina, kad je bio glavni ekonomist Franje Tuđmana i kao takav krojio ekonomiju u tadašnjim HDZ-ovim vladama, on je okovao hrvatsku ekonomiju s dva, a ne samo jednim teškim i kobnim okovom. Prvi je nerealni devizni tečaj, a drugi prevelik i preteški proračun. Dok rasprave o tečaju traju od početka godine 1994., kad je uspostavljen nakon zaustavljanja hiperinflacije, na budžetski udar kao da se zaboravilo. Točnije, sve se svelo na rasprave o reformi javnog sektora. On, međutim, nije samo loš i zastario pa da reforma i modernizacija riješe problem. Javni sektor i država u cjelini u prvom su redu preveliki i preskupi.

Grijeh je počinjen u ljeto 1998., a povod su bile neproglašene (ali realne) sankcije međunarodne zajednice. Tuđman je politički bio izoliran (sve do njegovog sprovoda), a Hrvatskoj su bili obustavljeni svi krediti i to uoči izbora. Tada je i Socijalistička internacionala stisnula nos i konačno primila SDP Ivice Račana, za koga se smatralo da nije prava opozicija. Novac koji mu je uskratilo inozemstvo HDZ je morao iskopati u zemlji. Borislav Škegro bio je pravi čovjek za tu misiju. Priliku je našao u uvođenju novog oblika poreza na promet, poreza na dodanu vrijednost, kakav je prevladavao u Europi. O tome danas znamo sve, a bitna razlika za našu temu bila je da se porez na promet plaćao na kraju, a PDV na početku reprodukcijskog ciklusa. Tako je odjednom državnu blagajnu zapljusnuo i stari i novi porez. Dok su se mnogi privrednici morali zadužiti da sve to plate, Škegro je čekao poput soma u mulju. Bilo je jasno svakome tko išta zna o ekonomiji da je taj efekt jednokratan i da je višak naplaćenih prihoda trebalo vratiti privredi. Ali on je tvrdio obratno. Da se tek sad pokazalo koliko je velik njen porezni kapacitet. U skladu s tim, polovicom godine HDZ-ova većina u Saboru disciplinirano je izglasala rebalans kojim je budžet povećan za cijelu trećinu. Novac je lako i brzo podijeljen, a kad su se prihodi smanjili na normalu, morali su biti nadoknađeni novim nametima. Posljedice su se vidjele odmah. Već sljedeće, 1999. godine gospodarski rast je pao sa sedam posto na nulu. Ništa. Zero. S nerealnim tečajem privreda se teško nosila. S prevelikim porezima i na njima izraslom birokracijom, koja je i dalje tražila i traži sve više i više, nikako.

HDZ je ipak izgubio izbore, a sve je ostalo, kako se u ovakvim prilikama kaže, povijest. Ali nije. To je, nažalost, naša današnjica, a kako se čini, i budućnost.