Čini se da je obnova u ratu devedesetih porušenih i zapaljenih kuća na Baniji i Kordunu dovršena, baš kao i povratak nekadašnjih stanovnika tih krajeva u svoje domove.
- Što je obnovljeno obnovljeno je, a tko se vratio vratio se - reći će uglavnom vremešni mještani raštrkanih i mahom pustih sela. Teško je pritom pronaći povratnika koji bi bio zadovoljan ostvarenim pravima, ali se o tome nerado govori jer, kako mnogi kažu, moglo je biti i gore.
Od cijelog krova, šupljeg k’o sito, pokrili tek dva kvadrata iznad verande, a i ti su trošni ili nekvalitetni crepovi izdržali do prve jače kiše, kad nam je opet procurilo
Sedamdesetdvogodišnja Dušanka Lacković iz Lackovića, ni sela ni zaselka na sjevernim obroncima Petrove gore, u blizini poznatoga partizanskoga spomenika koji je još u devastiranom stanju, nikako se ne miri s činjenicom da je u mnogim stvarima izigrana i, jednostavno, prevarena.
- Po povratku, muž Božo i ja ostvarili smo pravo na obnovu: trebalo je vremena da prikupimo sve potrebne papire, no radovalo nas je što ćemo ipak brzo useliti u čitavu, obnovljenu čitavu kuću. Ali, ne spavaj, vraže! Potpisali smo papire koje treba i koje ne treba, radovi su započeli, ugradili nam nekoliko vrata od iverice. Od cijelog krova, šupljeg k’o sito, pokrili tek dva kvadrata iznad verande, a i ti su trošni ili nekvalitetni crepovi izdržali do prve jače kiše, kad nam je opet procurilo. Žalili smo se, no rečeno nam je da su radovi obavljeni po planu, da smo potpisali primopredaju te da je obnova završena, bar što se učešća države tiče. Pa kakva je to obnova, troja nekvalitetnih vrata i dva metra šupljeg crijepa!?! Puno smo tih dana morali potpisivati, pa primopredajni zapisnik vjerojatno nismo ni uočili, a kamoli pažljivo pročitali. Prevareni smo, opet je vuk pojeo magare - ogorčena je Dušanka.
Povratnik iz susjednog sela koji je Lackovićima pomagao da lakše prebrode prve povratničke dane i koji je, kako nam Dušanka kaže, bolje upućen u obnovu njihove kuće, nije nam želio reći mnogo više od toga da je taj par doista prevaren i izigran, no zamolio je da mu ‘za novine’ ne spominjemo ime. Potvrdio je da su Božo i Dušanka s punim povjerenjem svoj zahtjev prepustili jednom općinskom službeniku u Gvozdu, koji je bio nadležan za njihov predmet i koji im je davao ‘papirologiju’ na potpisivanje. Nažalost, taj čovjek je u međuvremenu umro, pa je sada teško izvesti stvari na čistac, odnosno dokazati da u postupku obnove nije bilo nezakonitosti, aljkavosti i javašluka.
Tako su Lackovići bili prisiljeni iznova započeti život u kući koja je nakon iščekivane obnove bila gotovo u gorem stanju nego što su je zatekli kad su se vratili. Božo je prije deset godina umro, pa se od tada Dušanka sama bori za život uz pomoć mirovine od svega 880 kuna, koliko mora razvući od početka do kraja svakog mjesecu kakogod zna i umije. A kad u tom rastezanju bude posebno uspješna, na raspolaganju joj ostaje desetak kuna dnevno.
- Kad poplaćam sve režije i komunalije, dobro bude ako mi ostane tristo kuna, pa sad ti to, moj novinaru, rastegni. Ali, dobro je, ne žalim se: volim što sam svoja na svome, u vlastitoj kući, a ne u tuđini u nekakvom izbjegličkom hotelu. Jedva sam čekala da se vratim na rodni Kordun, pa sada zasigurno neću plakati. Starija kći Ljuba još se prije rata udala i odselila u Batajnicu, a mlađa Miroslava ostala je s nama do Oluje, kad smo se svo troje ukrcali na komšijinu traktorsku prikolicu pa se u dugoj koloni zaputili prema Dvoru. U tom smo općem metežu zaustavljeni u Žirovcu, nismo znali ni čija je to policija, srpska, hrvatska ili bosanska. Samo nam je bilo jasno da je vrag odnio šalu, pa smo pješice nastavili prema Bosni i Banjaluci, danju se skrivajući po šumarcima, a noću hodajući. Dobro smo bili odlučili, jer je most preko Une kod Dvora srušen čim smo ga prešli - prisjeća se Dušanka.
U Banjaluci se obitelj zajedno s tisućama drugih ukrcala u jedan od dvadeset vagona kompozicije vlaka upućenog prema Beogradu, gdje su na željezničkom kolodvoru dobili dosta hrane i pića, što im se učinilo sumnjivim – s pravom, jer su uspjeli doznati da vlak nastavlja prema Kosovu. To su pošto-poto nastojali izbjeći, pa su u posljednji trenutak iskočili s vlaka i umakli srpskoj policiji koja je lovila i u vagone vraćala izbjegle putnike. Za prvu su se ruku skrasili kod Dušankine sestre Mioljke u Novom Beogradu, a kasnije se zaputili u Starčevo kraj Pančeva, potom u Belu Crkvu i naposljetku u Kragujevac.
- Dug put smo prošli, no sve je to za nas bila tuđina, svagdje smo samo sanjali o Kordunu i povratku. Miroslava se udala i ostala u Srbiji, a muž i ja smo se 2002. vratili u Lackoviće, da bismo ondje pronašli opožarene gospodarske zgrade i devestiranu, temeljito opljačkanu kuću bez vrata, prozora i bilo čega upotrebljivoga. Bilo je to baš oko Nove godine, taman je jaka studen stegla, pa smo isprva obložili sve najlonom i naložili nekakvu vatru u ciglenoj peći koju je Božo nekako uspio sklepati. Tada smo prvi i posljednji put od države dobili po 550 kuna jednokratne pomoći svaki, a komšije su nam donosili grah i krumpir da baš ne gladujemo. U takvoj se kući doista nije dalo živjeti, pa smo 2004. podnijeli zahtjev za obnovom, a kako je obnova prošla, već sam ispričala. Prevarili su nas samo tako. Znam i ime onoga koji nas je prevario i našu građu sebi odnio, ali ga neću reći: čovjek je ionako umro, naša mu građa nije bila od pomoći po tom pitanju – završava svoju priču rezignirana povratnica.
