Svaki put kada čujem riječ ‘Oluja’, stresem se. Njene posljedice osjećat ću do kraja života. Prijelomni je to moment naših života, nezaobilazno poglavlje porodičnih i ličnih povijesti. Sigurno da je ona postala dio mog identiteta. Neizliječena nostalgija za slikama iz djetinjstva koje se nikada neće vratiti. Jedan bolji život, roditelji koji su zaposleni, tri velike tvornice koje rade, puno selo, prijatelji, vrijeme bez napetosti i mržnje… Kao da sam sve te pozitivne stvari iz svog Srba izvezao na traktoru onog 5. avgusta i negdje ih, tokom sedmodnevnog puta, nepovratno izgubio - govori 38-godišnji Ličanin Nebojša Rađenović i dodaje da svakog avgusta iznova proživljava traumu onog djeteta koje je naglo odraslo u izbjegličkoj koloni.
- Dok se slavi ‘Oluja’ ne želim uopće da sam ovdje. Laži i nepravda koje se ponavljaju u medijima jako me bole. Svjedok sam tog vremena i znam što se desilo. Naše žrtve se ne priznaju, kao da su naši životi manje vrijedni. Ovdje, u Srbu, ne priča se o teškim temama. S većinom pripadnika većinskog naroda uopće ne dolazimo u kontakt. Dobro znamo kako se o bitnim temama nikada nećemo složiti, pa izbjegavamo svaki mogući razgovor jer vjerujemo da bi se u ovoj našoj maloj sredini on pretvorio u konflikt. Svi znamo da je za svađu, kao i za rat potrebno dvoje. Jednostavno, mi živimo jedni pored drugih, a ne jedni s drugima - govori Rađenović, danas vijećnik u Općinskom vijeću Gračaca, i ističe da je zbog svih jasnih razlika, doživljene mržnje i konstantnih odbijanja zauvijek izgubio osjećaj pripadnosti.
- Jako mi je žao zbog tog saznanja da nigdje ne pripadam. Čini mi se kao da mi se na svakom koraku to daje da znanja. Svih ovih godina nisam mogao dobiti posao. Čak ni na šest mjeseci na javnim radovima. Nakon ‘Oluje’ nas se ubija ekonomski. I ta netrpeljivost između naroda, Hrvata i Srba, uvijek je prisutna, bez obzira na dešavanje. Čak i pobjede hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu nisu mogle proći bez divljanja pokraj naših kuća. Nažalost, moja generacija nije navijala za Hrvatsku, zemlju u kojoj smo rođeni i kojoj živimo. Jednostavno, srce ne može da navija, a to je žalosno. Bilo bi dobro pitati političare zašto je to tako - dodaje on.
Kako u Srbu ni 23 godine nakon ‘Oluje’ nije pokrenut normalan život, tako je i život Nebojše i njegove generacije zastao negdje između nostalgije i želje, mržnje i diskriminacije.
- Kada sam se vratio, osjećao sam slobodu, disao sam punim plućima, duša mi je bila zadovoljna. Vratio sam se, pokušao i ne ide. Nažalost, moje lutanje i traženje sebe još uvijek traje. U svom rodnom selu nisam našao mjesto pod suncem. Nisam ostvario normalan život. Često se pitam zbog čega sam, nakon svega, još uvijek tu. Ne mogu reći da su mi godine povratka prošle uzaludno. Nešto se napravilo, ali puno je vremena utrošeno u malo vidljivih rezultata. Život je kratak. Na pragu sam četrdesete. Vrijeme je da se ide dalje. Treba formirati familiju. Imali smo nadu, ali bez šanse. Ubjeđivali smo se da će biti bolje, a iskustvo je svakim danom dokazivalo da je sve gore. Poslije svega, sretan sam što sam živ i zdrav - kaže ovaj mladić.
