Prolaze i drugi uskršnji blagdani, a mnogi stanovnici Banije i dalje ne vide svijet dalje od praga skučenog kontejnera u kojem žive već gotovo petnaest mjeseci, koliko je prošlo od potresa, čekajući svoj red za obnovu ili izgradnju zamjenske kuće. Spomenute činjenice poslužit će čitatelju kao kontekst za razumijevanje pet novih točaka koje je u cilju kvalitetnije i brže obnove izdeklamirao Ivan Paladina, od prošloga mjeseca novi ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine. Najkraće, one su uglavnom koloplet birokratsko-organizacijskih formulacija, pa zvuče kao da su samodovoljne, a pritom su uglavnom nerazumljive prosječnom građaninu. Najavljuje se dakle izmjena Pravilnika o tehničkim mjerama i Zakona o upravljanju zgradama; poteže se pitanje odgovornosti za organizaciju posla, brže nabave u smislu otvaranja više gradilišta i time deklarativno potencira proces ubrzanja obnove; govori se o samoobnovi, no tek posljednja, peta točka ističe ono najvažnije. "Do ljeta nam je cilj početi rad na svim vrstama obnove u svim pogođenim područjima. Ti su planovi optimistični, ali realni. Svi stojimo iza njih, pa i ja", izjavio je ministar Paladina.

I tako, nakon uludo potrošene zime i sad već očito protraćenog proljeća, valja se narodu strpjeti do ljeta. I to ako Paladina dočeka godišnji odmor u ministarskom odijelu, s obzirom na to da je sve više medijskih napisa koji ga ozbiljno kompromitiraju. Pritom nije kadar odgovoriti na pitanje kako je stekao prvi milijun kuna. Služeći godinama u upravljačkim strukturama nekoliko kasnije propalih i devastiranih državnih tvrtki, očito se bogatio, pri čemu se spominju i ortački ugovori, moguće porezne prijevare i drugo. Vrijeme će pokazati jesmo li nakon bivšeg ministra Darka Horvata, osumnjičenog za zloupotrebu položaja oko dodjeljivanja novčanih potpora, dobili još jedan kadar koji se predstavlja kao poslovni i politički uzor, premda više može poslužiti za proučavanje povijesti beščašća ove države.

Čula sam pouzdano da ako samoinicijativno radiš dimnjak, to ispadne 20 do 25 tisuća kuna, a ako ih radi država, od 40 do 60 tisuća kuna. Što je to u dimnjaku za 60 tisuća kuna? – pita Katica Starešinović

Intrigira pak ministrova smionost, potencirana izjavom koju je dao nakon stupanja na dužnost, da su deseci gradilišta otvoreni, zatim i iskazano uvjerenje da će uskoro na području Sisačko-moslavačke županije zaživjeti stotine gradilišta. Takav statistički optimizam ide s novim položajem i to nije čudno, no mnogi mu zbog svega u startu nisu odveć skloni. Saborska zastupnica Glasa i bivša ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak-Taritaš zamjerila mu je što je u predstavljanju točaka za obnovu iznosio samo "floskule i prazne priče", po jasnom modelu "nemoj slučajno ništa konkretno reći ni obećati", pa je zaključila da je ubijena bilo kakva nada da će išta biti od obnove. Jedan stanovnik kontejnerskog naselja u Petrinji kazao je medijima također da baš i ne vjeruje novom ministru te da se "boji samo da ne završi u zatvoru prije nego što počne obnova".

Tamošnja građanska inicijativa Petrinjsko proljeće, kao i većina građana, razočarana je i ogorčena zbog otezanja i neodgovornosti nadležnih, čak su razmišljali da se obrate vanjskom konzorciju koji bi potaknuo radove na obnovi tog kraja. No dočekalo ih je, opet državno, uvjerenje da domaćih radnika i građevinara ima dovoljno i da se sve više tvrtki javlja na javne natječaje. A vanjski konzorciji, prema mišljenju države, nisu dobro rješenje jer se, navodno, ne može provjeriti kvaliteta rada tvrtki koje bi se prijavile na natječaj.

Članica inicijative Marta Kalfić za Novosti tvrdi da se u Petrinji ne gradi niti jedna zamjenska obiteljska kuća u državnom aranžmanu.

- Što se tiče gradnje i obnove i najave kako će se s proljećem sve zahuktati, da dolazi obnova, da dolaze majstori i kako će Petrinja biti veliko gradilište, od toga dakle još ništa. Ili se nije pomaknulo dalje od temelja, koji ponegdje tako stoje već dva mjeseca, ali opet ne u Petrinji, već u okolnim selima poput Lekenika ili u selima oko Prekope - ističe ta građanska aktivistkinja.

U pismu objavljenom na stranicama društvene mreže inicijative, Petrinjci ističu da nema vrata na koja nisu pokucali. Zatražit će i uskoro očekuju novi sastanak s ministrom Paladinom. Ne bude li konkretnih rezultata, naša sugovornica smatra da bi narod, koji već duže živi poput nomada, mogao i prije ljeta na cestu – prosvjedovati.

Marta Kalfić (Foto: Screenshot/Dnevnik.hr)

Kao zanimljivu stavku u spomenutom pismu ističu da su im, nakon zadnjeg sastanka s državnim tajnikom Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Gordanom Hanžekom, prezentirane brojke, potom ponovno brojke i još malo brojki. Redom, sljedeće: za nekonstrukcijsku obnovu prijavljeno je 8.340 objekata, na njih 2.069 dovršeni su radovi, a 795 ih je samoobnovljenih. Za 100 samoobnovljenih je vraćen novac. Ukupno 2.975 objekata je dodijeljeno izvođačima, a izrađeno je 3.545 elaborata. Prošli su kroz 5.700 predmeta, pri čemu je 6.900 predmeta dodijeljeno projektantima. Do 1. studenoga bit će dovršeno 5.000 kuća. "Vrti li se i vama u glavi od tolikih brojeva, i kolika je vjerojatnost da posljednja brojka bude realizirana", pitaju se u navedenom pismu, ne bez ironije, Petrinjci.

I dok državni tajnik Hanžek, ističu, govori o vremenskom rasponu od četiri godine, koliko je po njemu nužno za obnovu i izgradnju kuća, naša sugovornica Kalfić podsjeća da se bliži svibanj, a još nije započeta, primjerice, ni gradnja temelja za Prvu osnovnu školu koju je u potpunosti financirala Republika Mađarska.

Vlada je, također, izmijenila Odluku o osnivanju Stručnog savjeta za obnovu, pri čemu je razriješila jedne, a imenovala druge članove tog tijela. To se petrinjskoj inicijativi čini kao kupovanje vremena. A ljudi već gube strpljenje i živce. Zašto nitko od lokalnih stanovnika nije odabran u spomenuti savjet, pitamo našu sugovornicu.

- Zanimljivo pitanje, po prilici zato što mi vidimo konkretno kako stvari stoje na terenu, a to vjerojatno nije dobro da izlazi u medije zato što slika koja se prezentira o procesu obnove nekome tko nije s potresom pogođenih područja izgleda stvarno uvjerljivo - smatra Kalfić.

Razmišljaju li u inicijativi koji su konkretni razlozi za sporu i neučinkovitu obnovu?

- Ponekad imamo osjećaj da je obnova za politiku jednostavno prevelik zalogaj. Potres se, dakako, dogodio iznenada, sve se poklopilo sa zagrebačkim problemima nakon potresa, a pritom je naša šteta još veća. Imam osjećaj da na lokalnoj ili županijskoj razini stvari još kako-tako funkcioniraju, ali nitko ne želi javno reći da će preuzeti odgovornost i pokazati konkretne rezultate na terenu. Baš smo ministru Paladini u mejlu odgovorile: "Ono što je vaš posao, to je naš život." Mi nemamo grad, osnovne uvjete za život, sigurnost kretanja, ni 15 mjeseci nakon potresa - govori nam Marta Kalfić.

Obnova na čekanju – Petrinja (Foto: Marin Tironi/PIXSELL)

Ministrova izjava da će se procesom samoobnove ubrzati obnova izaziva dodatnu gorčinu jer, kako kaže naša sugovornica, da je netko doista želio na taj način ubrzati obnovu, onda bi ponudio ljudima izravno novac i rekao: "Vaša šteta vrijedi toliko, sami pristajete na obnovu, u redu, to je jedna kuća manje." Ističe pritom treću točku u kojoj je ministar zaboravio nekoliko bitnih stavki: cijenu materijala, cijenu rada, manjak stručne radne snage. Jer ovdje ljudi žive mahom na ruralnom području, od poljoprivrede, u zabačenim selima, nemaju direktan izvor financiranja, ni opipljivu ili možda nikakvu životnu ušteđevinu. Obnova jedne kuće koja zahtijeva konstrukcijsku obnovu doista traži životnu ušteđevinu. A dotad će nas birokracija pokopati – sumira naša sugovornica i sve potkrepljuje primjerom.

- Istraživala sam slučaj jedne kuće označene crvenom naljepnicom za konstrukcijsku obnovu. Kad vidite kolika je to količina papirologije i kad koliko novca treba uložiti u izradu elaborata, nadzor, troškovnike i ostalo, dođete polako do cijene rada i materijala. Potom shvatite da ste nakon predaje materijala za samoobnovu zapravo na gubitku - kaže nam Marta Kalfić.

Petrinjac Ivan Čačić stanovnik je kontejnera od 18 kvadrata u kojem živi s majkom. Govori tiho, gotovo rezignirano. Moguće je zamisliti izraz lica tog čovjeka koji je, prema priznanju, desetak puta podnio različite zahtjeve, čitave elaborate za gradnju nove kuće, koja je s obzirom na crvenu naljepnicu predviđena za rušenje. A još, usprkos ranije prezentiranim državnim brojkama, nije srušena.

- Mislim da od obnove neće biti ništa. Niti jednu kuću država nije napravila u Petrinji, osim što su napravljene neke iz donacija. Mi čekamo. Na popisu smo, kao i drugi. Čini mi se da je u Petrinji 3.200 kuća predviđenih za rušenje - bilo je sve što nam je Čačić rekao.

Priča Katice Starešinović, vlasnice OPG-a i mještanke Strašnika, jedna je od apsurdnijih. Kuću njezine obitelji neupotrebljivu nakon potresa prije točno godinu dana srušio je Grad Petrinja. Međutim, u elaboratu, koji obitelj nije mogla dobiti na uvid jer ga ishodišno nije ni platila, bilo je naloženo da se mora srušiti i garaža uz kuću, što su oni i očekivali. Kako se to nije dogodilo, Starešinovići su garažu, koja je dotad služila kao parkirno mjesto, popravili i ojačali s četiri stupa, dok su drugu garažu također osposobili kao prostor za rad s proizvodima iz vlastitog OPG-a, u što su ukupno uložili deset tisuća eura.

- Sada su naš najveći problem obje garaže koje nisu srušene pa nam, kako kažu, zbog toga ne mogu napraviti zamjensku kuću. U ministarstvu ne znaju što će s nama. Ne razumijem to. A ne želim rušiti garaže u koje sam uložila priličan novac. Stoga se pitam: ako nemaš ljude i raspisan natječaj, koliko država procjenjuje vrijednost kuće? Čula sam pouzdano da ako samoinicijativno radiš dimnjak, to ispadne 20 do 25 tisuća kuna, a ako ih radi država, od 40 do 60 tisuća kuna. Što je to u dimnjaku za 60 tisuća kuna? - pita se naša sugovornica.

Nadalje, ističe, ako njezina kuća od 70 kvadrata po državi vrijedi milijun kuna, onda bi očekivala taj novac da je samoobnovi, no, kako kaže, ne može dobiti milijun kuna, već negdje između 300 i 400 tisuća kuna.

- Nema tu logike, svi se moraju očito namiriti. Kod nas se ne zna ni tko pije ni tko plaća - ilustrira narodskom izrekom svoje viđenje problema Katica Starešinović.

Sumnja, kako kaže, u to da će obnova ići, razočarana je i, ako hoćemo znati – ljuta. U dijelu sela, u kojem stanuje u kamp-kućici od 32 kvadrata sa suprugom i sinom u vlastitom dvorištu, na zemlji, za razliku od mnogih koji su na betonu, ukupno je 15 kuća, od čega je 11 predviđeno za rušenje.

- Ne vjerujemo više ni sami sebi, a kamoli njima i ministru. Ni sebi ne vjerujem katkad da sam još živa - govori nam Katica.

I dok na 50 kilometara od Zagreba život teče u nekom drugom, paralelnom svemiru, što se tiče obnove u glavnome gradu – što je posebna tema – najavljeno je povećanje broja kućica, ali ne vezanih uz potresnu obnovu ili izgradnju novih, nego onih adventskih. Sve se čini kao parodija gradskih neprilika znamo li da je vršiteljica dužnosti ravnatelja Fonda za obnovu Snežana Penović tek 4. travnja potpisala prvi ugovor za konstrukcijsku obnovu obiteljske kuće na području grada, dok je četiri dana poslije potpisala prvi ugovor za konstrukcijsku obnovu višestambene zgrade unutar povijesne urbane cjeline grada Zagreba.