Novosti

Politika

Milošević: Ako je dobro Srbinu u Hrvatskoj, onda Hrvatu ne može nikako biti loše

Fascinira me kako se nakon potresa na Baniji svi čude kako ta sela žive u strašnim uvjetima. Toliko puta sam kao zastupnik ukazivao na takve probleme i nitko me ne bi doživljavao, pa čak ni kada činiš vladajuću većinu, a sad se svi bave time i pitaju me jesmo li mogli učiniti više?, rekao je Boris Milošević u intervjuu Večernjem listu

Large milos boris

Boris Milošević (foto Sandra Šimunović/PIXSELL)

Potpredsjednik Vlade Boris Milošević dao je "životni intervju" Večernjem listu, kako u toj dnevnoj novini nazivaju ovu rubriku. Milošević je govorio o djetinjstvu, zašto su ga prozvali Neočekivani Zmaj, koju muziku je slušao, o stradanju obitelji u ratu, zašto je otišao u Knin na obilježavanje Oluje, kako se našao u SDSS-u, a posebno o prihvaćanju politike koju zagovara i kao jedan od zamjenika premijera Andreja Plenkovića i kao drugi čovjek Stožera koji se bori s rješavanjem stradanja od potresa na Baniji.

"S jedne strane, što god napravio, za desnicu sam četnik, ili bar ekstremni Srbin, pogotovo kad se još prezivaš Milošević. S druge strane, umjereni te ljudi gledaju kao profesionalnog Srbina. Brojne mainstream stranke zalažu se za nacionalnu ravnopravnost, ali mi nismo dosegli tu razinu da te probleme možemo prepustiti samo njima. Kod Srba postoje specifični problemi – od jezika i pisma, pa do stambenog zbrinjavanja, elektrifikacije sela koje mainstream stranke percipiraju kao periferne probleme. I onda kad se dogodi situacija da to iskoči u mainstream, kao recimo sad situacija s Banijom, svi se čude kako su to sela bez struje ili kako žive u strašnim uvjetima.

Fascinira me to jer koliko sam puta kao zastupnik ukazivao na takve probleme i nitko me ne bi doživljavao, pa čak ni kada činiš vladajuću većinu, a sad se svi bave time i pitaju me jesmo li mogli učiniti više? Čak i kad smo u vladajućoj koaliciji ne možemo učiniti više ako nemamo podršku drugih. Srbi imaju toliko problema i svi su zapravo prioritetni. Od egzistencijalnih problema do borbe za ostvarenje jezičnih prava. Mi se samo borimo za prava koja su već izglasana zakonima prije 20 godina dvotrećinskom većinom. Samo želimo da se to implementira. A ja opet racionalno shvaćam te stvari, da je to proces i da ne ide preko noći. I da ćirilicu treba u javnosti normalizirati, da to nije nikakvo agresorsko pismo, nego pismo kao i svako drugo i da Hrvatska neće ništa izgubiti ako implementira svoje vlastite zakone i ćirilica se pojavi na nekoj javnoj ploči. To ne treba demonizirati", kazao je Milošević.Dodaje da bi, kad bi sutra postavili table gdje zakon nalaže, preksutra to možda bilo svjetsko čudo, ali nakon mjesec dana o tome nitko više ne bi govorio.

"A za godinu dana bi se svi čudili zašto je to uopće bio problem. Pred popis stanovništva 2011., dakle u vrijeme kad su se završavali pregovori s EU, potpredsjednik Vlade bio je Uzelac, Prosinečki trener Crvene zvezde, otišao sam tada u jedan gradić u Dalmaciji u kojemu nisam ranije bio i nisam ni znao koliko ima Srba tamo. Htio sam održati tribinu o popisu stanovništva da ljude ohrabrim da budu slobodni u svom izjašnjavanju, reći im da to ide isključivo u statističke svrhe i da ih nitko time ne provjerava. Došlo je jako puno ljudi, napunila se prostorija. Kad sam na kraju izvadio fotoaparat da ih uslikam, da imam dokaz da sam odradio tribinu, svi su skočili – neeeee!

Netko će nas prepoznati, reći će tko zna zašto smo se okupili! Oni su jadni bili uplašeni i to je ono što mi je bilo poražavajuće i što mi je stisnulo srce. Ne želim da se ljudi tako okupe na nekom događaju i da se boje. Kad je u Petrinji bila hajka protiv festivala ojkača gdje je bila poruka – može festival, ali ne u centru Petrinje, nego u nekom selu pokraj – pitao sam zašto srpsko kulturno društvo ne bi imalo pravo organizirati manifestaciju na mjestu gdje se i sve ostale održavaju?“, upozorava Milošević.Govoreći o prihvaćanju u Stožeru, kazao je da nema ništa manje respekta zato što je Srbin i da nitko ne gleda na takav način.

"Zbog rada u Stožeru, gdje vlada uzajamni respekt, osjećam da ova politika ima budućnost", objasnio je.

Prema njegovim riječima, nije se puno predomišljao oko odluke da ode u Knin na obilježavanje Oluje, jer je smatrao da čini dobru stvar kao zalog za budućnost.

"Puno bi mi lakše bilo da nisam išao i da sam prepustio štafetu nekom drugom. No računao sam: sad sam na toj poziciji i ja moram, ne gledajući što je meni ugodno ili svoj kratkoročni politički interes, napraviti najbolje i za Srbe u Hrvatskoj i za hrvatsko društvo u cjelini. A je li bilo nagovaranja? Pa bilo je puno razgovora. Ali ja sam imao stav: ako odlučim da neću ići, nitko me neće nagovoriti na to, bez obzira na posljedice. Koji su benefiti, koje su posljedice toga? Znao sam da, što god napravio, jedan dio ljudi će biti protiv toga, računao sam i da Srbi, pogotovo oni koji se nisu vratili, većinom neće to razumjeti, ali mi je bilo važno da objasnim javnosti zbog čega Srbi u Hrvatskoj ne mogu promatrati Oluju istim očima kao Hrvati i da se shvati i prizna i srpska žrtva. Jer činjenica je da smo mi ostali na jednoj trećini od broja prije rata. I da bi bilo dobro u cijelom tom procesu obilježavanja Oluje čuti i glas Srba u Hrvatskoj, kako mi Oluju doživljavamo i što smo mi proživjeli. Neka se ispoštuju i srpske žrtve koje su se dogodile u Oluji, jer dogodile su se", rekao je Boris Milošević.

Posebno je teška epizoda iz rata. "Baka je ubijena. (…) Sjećam se dobro tog razdoblja. Ocu je bilo teško, zato ja i nisam o tome nikome govorio. Ali nismo nikada ni ja i on to raspravili na pravi način. I uza sve što je doživio tijekom rata, na kraju ga je dočekalo ubojstvo majke. Na sve nas je to jako utjecalo. To je bilo devastirajuće. Ali nije moja priča ništa posebna, njih je na tisuće. Povijest ne može biti crno-bijela, tu je mnogo nijansi, meni se javilo mnoštvo ljudi sa svojim pričama, svatko od nas nosi neku traumu iz rata, netko je nekoga izgubio ili ima neku tešku priču koju čuva duboko u sebi. Nisam nikada mislio da ću doći u situaciju da moram to javno ispričati, ali kad sam odlučio ići do kraja, morao sam objasniti svojim riječima zašto idem u Knin, što želim postići, pa tko shvati, shvati. Sad kad je umrla Mira Furlan, čitam njezino pismo iz 1991., to pismo bilo je izgubljeno u prostoru i vremenu, nije dospjelo do nikoga. Zapravo više je imalo odjeka sada i ljudi su konačno čuli što je ona htjela reći i bilo im je žao što je onda nisu slušali", naglašava Boris Milošević.

Više pročitajte u intervjuu Večernjem listu.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više