Mihaela Dmitrović jedna je od onih koja se našla u izbjegličkoj koloni, a da ni njeni roditelji toga nisu bili svjesni. Naime, njena majka bila je u drugom stanju kada je s dvoje maloljetne djece, suprugom, svojom majkom te još dvadesetoro komšija u jednom kamiončiću iz Biskupije kraj Knina krenula put Srbije. Stigavši u Deliblatsku Peščaru u Banatu, saznala je da će po treći put postati majka. Šest mjeseci kasnije u pančevačkoj bolnici rodila je Mihaelu. Peteročlana porodica postala je bogatija za još jednog člana, ali i prihvatni centar u kojem su bili smješteni.
- Kada sam imala nekih deset mjeseci, umrla mi je baka s majčine strane, koju su tamo i sahranili. Otac je dobio mogućnost da bira da li će tražiti papire za Australiju ili će put Kosova. Istovremeno, moju drugu baku je stric iz Zagreba preko Mađarske doveo u Biskupiju. U čitavom tom rasulu moji su odlučili da se vrate u zapaljenu kuću. Brat i sestra krenuli su u Knin u školu i za to su vrijeme bili smješteni kod jedne rođake u gradu. Samo su vikendima, pješačeći desetak kilometara, dolazili kući. Brat je imao mnogo problema, prozivali su ga i provocirali, nazivali četnikom, tukli ga. Bježao je nakon škole, skrivao se, a sestra je, zbog toga što je Srpkinja, jedva završila osmi razred. Stric je doveo komisiju iz Zadra pred kojom je konačno uspjela završiti osnovnu školu - prepričava Mihaela povratničku priču svoje porodice.
Vrijeme se kasnije mijenjalo i sve je bilo znatno drugačije kada je ona krenula u školu.
- Nikakvih većih problema nisam imala. Nisam pričala ekavicom, nisam bila ‘došljak’ pa je kod mene sve bilo neuporedivo lakše, a budala sa sitnim provokacijama je uvijek bilo. I to na obje strane. U Kninu sam završila i osnovnu i srednju školu, kasnije i fakultet. Otac je radio teške poslove, pilao drva za nekog čovjeka kako bismo preživjeli. Jedini siguran izvor prihoda bila je socijala koju je primala baka - dodaje Mihaela.
- Nitko od nas se nije pokajao što smo se vratili, ali ljubav prema porodici, svome selu i kući nije bila dovoljna da svi ostanemo ovdje. Brat je sa sinom i suprugom otišao u Njemačku. Sada oboje rade tamo, sinčić im ide u vrtić i zadovoljni su iako znam da im sve ovo nedostaje - priča ova 23-godišnjakinja.
I ona se, kako priznaje, često nalazila pred dilemom što i kako dalje, potražiti šansu negdje drugdje ili ipak ostati. I prelomila je, upoznala momka koji ima sličnu životnu priču i odlučila da ostane.
- Bili smo zajedno u Njemačkoj, nekih mjesec dana, i imali priliku da vidimo kako ljudi tamo žive. Sve to nas je ohrabrilo da probamo uspjeti tamo gdje se jedino osjećamo svoji na svome. Trenutno sam na stručnom osposobljavanju kao viši računovodstveni referent u opštini Biskupija i nadam se da će se stvoriti mogućnost da tu i ostanem. Za onoga tko sebe vidi ovdje mora postojati šansa, odnosno on mora potražiti način kako da sebi stvori uslove za normalan život. Ovdje ima potencijala, ali nema ljudi, a ljudima prvenstveno treba vratiti nadu - ističe Mihaela.
