Samo još rijetki, najuporniji pripadnici srpske manjine pokreću postupke u borbi za svoja prava oduzeta devedesetih godina. Tako se u pravosudnoj bici, u kojoj je nebitno ime i prezime, na karlovačkom sudu našla umirovljenica iz Gejkovca s područja Vojnića, koja je vodila upravni spor sa Zavodom za mirovinsko osiguranje za isplatu dospjelih, a neisplaćenih mirovina od 1. listopada 1991. do, u njezinom slučaju, 1. kolovoza 1998. godine.
Po već dobro uvježbanoj i raširenoj praksi, u obrazloženju sudske presude pisalo je da je tužiteljica korisnica mirovine, ali da je prebivala na okupiranom području na kojem je djelovao tzv. parafond koji je također vršio isplate mirovina, i to osiguranicima kojima je ta prava priznao navedeni parafond i osiguranicima kojima je pravo na mirovinu priznao još sam tuženik. Kako još stoji u objašnjenju, sud je iz dokumentacije navedenog parafonda utvrdio da je ‘umirovljenica tijekom okupacije primala mirovinu’ te da samim time nema status korisnice mirovine u navedenom razdoblju pa ne postoji osnova za isplatu mirovine, a ona je, eto, ponovno uspostavljena od kolovoza 1998. Nastavak je to prakse ‘sada jesi – sada nisi hrvatski umirovljenik’ kojom država, kada joj odgovara, priznaje krajiški parafond, kao instituciju tadašnje RSK Krajine. Vješto politički izbjegavajući ostvarivanje ljudskih i stečenih prava najugroženijoj i najstarijoj populaciji povratnika, Hrvatska je uspjela čak postati članica Evropske unije, bez odgovora na pitanje gdje su u spornom periodu devedesetih uopće završile dospjele mirovine hrvatskih umirovljenika s tih područja.
Pitanje dospjelih, a neisplaćenih mirovina često je i na stolu u razgovorima Hrvatske i Srbije, ali bez ikakvog odjeka, a kamoli rezultata. Dok se politički odnosi dviju država kreću u rasponu od lošeg prema gorem, hrvatskih umirovljenika iz krajiškog parafonda svakim je danom sve manje.
