Lunapark s talibanima se nastavlja. Nastavlja se i evakuacija s kabulskog aerodroma, kaotično kako je i započela. I ta evakuacija doprinosi narušavanju američkog vanjskopolitičkog prestiža. Predsjednik Joe Biden je isprva najavio produžetak evakuacije, ali i talibane se nešto pita, a oni nisu o tome voljni razgovarati. Na sastanku šefova država G7 Biden je veoma neugodno iznenadio svoje kolege, posebno europske. Sjedinjene Države držat će se 31. kolovoza kao roka za potpuno povlačenje svoje vojske, nema produžetka, a to će vjerojatno biti i kraj evakuacije iz Kabula. Do srijede je evakuirano oko 70.000 ljudi, do utorka sigurno neće biti evakuirani svi koji to žele. SAD i talibani komuniciraju na visokoj razini. Američki mediji objavili su da je direktor CIA-e William Burns otputovao u Kabul i razgovarao s čelnicima talibana o evakuaciji i terorističkim prijetnjama.

Talibanska ofenziva šarma, a sve pod geslom da će biti drugačiji nego što su bili prije 20 i više godina, jenjava. Emitiraju se prilozi o djevojkama koje pohađaju školu u Kunduzu, a istodobno se žene i djevojke poziva da ostanu kod kuće, jer se talibani zaduženi za sigurnost ne znaju ophoditi sa ženama. Sve je više vijesti i o osvetničkim akcijama, ubojstvima, brutalnosti režima. Nakon prvotnog šoka brzinom talibanske ofenzive, zapadni mediji otkrili su da je dolina Pandžšir još uvijek neosvojena. Regija postaje nešto poput nove nade, koju predvodi Ahmad Masud, sin Ahmada Šaha Masuda koji je poginuo 2001. boreći se protiv talibana i Al-Kaide. Proteklog vikenda su protutalibanske snage sa sjevera države zauzele tri okruga u blizini Pandžšira. U prvom razdoblju talibanske vladavine, koncem prošlog i početkom ovog stoljeća, tadašnji protutalibanski Sjeverni savez kontrolirao je do deset posto teritorija. Dakle, nada u to da će zbacivanje talibana doći sa sjevera zemlje, bez inozemne pomoći, nije velika. Upitno je i koliko protutalibanske snage žele pružati otpor talibanima, a koliko se žele s njima dogovoriti. Masud, čovjek koji bi trebao biti stjegonoša otpora, pozvao je na uspostavu vlade nacionalnog jedinstva u kojoj bi bili i talibani. Dakle, talibani ni za Masuda nisu (potpuno) neprihvatljivi. Građanski rat sasvim je izgledna opcija. Čak i da naizgled slome sav otpor, upitno je kako bi talibani, suniti i mahom Paštuni, mogli vladati u vjerski raznorodnoj zemlji (u njoj žive i šijiti i siki). O nacionalnoj i jezičnoj raznolikosti da i ne pišemo.

Sve se više piše o tome što će talibanska vlast u većem dijelu Afganistana značiti za susjedne zemlje. Raspravlja se o tome hoće li biti i koliki će biti efekt prelijevanja, a uglavnom se ne vidi da se to itekako već događa. Prelilo se preko nekoliko desetaka borbenih aviona i helikoptera pobjeglih u Uzbekistan, na stotine dužnosnika bivše vlasti, donedavni predsjednik Ašraf Gani, a prelio se i jedan od vođa prošlog protutalibanskog Sjevernog saveza, Abdul Rašid Dostum. Susjedne zemlje strahuju od mogućnosti da im se preliju i talibani, odnosno njihov utjecaj i posljedice djelovanja. Iran se javno razveselio talibanskom uspjehu. Ne toliko zbog talibanskog uspjeha koliko zbog američkog neuspjeha, a zna se tko je iranski arhineprijatelj. Slično je reagirao i Pakistan, iako on ima bitno drugačiju povijest odnosa sa SAD-om. Islamabad je devedesetih bio najveći saveznik talibana, u velikoj mjeri ih je i stvorio, zatim je postao prilježan američki saveznik u rušenju talibana s vlasti i istjerivanju Al-Kaide iz Afganistana, pa je ponovno pomagao talibanima, pa je istiskao talibane sa svog teritorija i gurao ih nazad prema Afganistanu. Dovoljno da pakistanski premijer Imran Kan kaže da je talibansko osvajanje Afganistana "slamanje (američkih) okova ropstva".

Nedavno izabrani iranski predsjednik Ebrahim Raisi smatra da je američki poraz prvorazredna prilika "za obnovu života, sigurnosti i trajnog mira". I tu bi negdje završilo iransko i pakistansko radovanje talibanskom uspjehu. Obje zemlje svjesne su da se mogu suočiti s novim valom izbjeglica iz Afganistana, a te ih države već zbrinjavaju možda i pet milijuna. Pakistan u očima talibana nije ni izbliza tako omiljen kao što je bio prije četvrt stoljeća. Smatraju da su se pakistanske vlasti osramotile suradnjom sa Sjedinjenim Državama, a talibansko sredstvo osvete može biti jačanje utjecaja u Pakistanu, kako kroz vjerske škole, tako i pobunama protiv vlasti kojih u Pakistanu i inače ne nedostaje. Za vrijeme prve talibanske vlasti Iran je skoro zaratio s Kabulom. Napetosti između dva režima sada su mnogo manje. Teheran posljednjih godina pokušava uspostaviti kakav-takav suživot s talibanima, a o njima uvelike ovisi hoće li u tome uspjeti. Iran je dominantno šijitska zemlja, a samim tim i zaštitnik također šijitskih Hazara koji žive u Afganistanu. Nasrnu li u svojoj isključivosti talibani na Hazare, mogu očekivati iranski odgovor. Teheran ima dugotrajno i bogato iskustvo intervencija u inozemstvu koje je posebno obogatio posljednjih godina pomaganjem režimu Bašara al Asada u Siriji i boreći se protiv Islamske države u Iraku. Iran u Afganistanu može vojno reagirati slanjem Afganistanaca. Od šijitskih, hazarskih izbjeglica je Iranska revolucionarna garda stvorila diviziju Fatemijun (neki je zovu i "afganskim Hezbolahom"), koja ima višegodišnje borbeno iskustvo stečeno u Siriji.

Kina će s talibanima vjerojatno biti u korektnim odnosima, budu li talibani korektni prema Kini. Pekingu je najvažnije da se nitko ne miješa u njegove unutarnje poslove, a važno mu je i da može uspješno poslovati izvan svojih granica. Ne budu li talibani podjarivali sunitske Ujgure, koji žive na krajnjem zapadu Kine, mogla bi to biti plodonosna suradnja. Za kraj su nam ostale srednjoazijske republike Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan, kao i Rusija. Uzbeci koji žive u Afganistanu protivnici su talibana. Tadžici su druga najbrojnija zajednica u Afganistanu (brojniji su Paštuni) i već i zato odnos talibana, dominantno paštunskih, prema njima može utjecati na odnos Tadžikistana. Ni Rusiji nije nedostajalo zluradosti zbog američkog neuspjeha, ali Moskva se brzo uozbiljila i poručila da će, bude li potrebno, srednjoazijskim republikama isporučiti oružje po povoljnoj cijeni. Drugim riječima, talibanima je poručeno da ne gledaju baš previše prema sjeveru. Nije Rusija bez razloga početkom srpnja, u vrijeme kada je afganistanska ofenziva već trajala, organizirala veliku zajedničku rusko-uzbekistansku i rusko-tadžikistansku vojnu vježbu na granici s Afganistanom. A nije slučajno ni to što je najveće ruska vojna baza izvan Rusije baš u Tadžikistanu.