Među neformalne žrtve rata u Ukrajini donekle spada i sloboda govora. U ratnoj atmosferi sužava se prostor onoga što je dopušteno reći, a argumenti i racionalna diskusija o činjenicama ustupaju mjesto ofucanim dogmama ili emocionalnim ucjenama. U rubrici objavljenoj ovog mjeseca u Novostima Hajrudin Hromadžić prihvatio se mediološke analize istupa ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Sociolog je posve legitimno podvrgnuo kritici pompozna i agitpropovska obraćanja koja konstruiraju arhetipsku medijsku sliku odlučnog ratnog vođe, pažljivo upriličena do točke na kojoj se gotovo može reći da se Zelenski stapa sa svojim alter egom Vasilijem Petrovičem Holoborodkom, likom predsjednika kojeg je glumio u seriji "Sluga naroda", baš kao što sada, implicira se, glumi u stvarnosti. Hromadžić, međutim, tu nije stao: ocijenio je da Zelenski zauzima "grotesknu" pozu koja izaziva "osjećaj susramlja; prizor političkog lutka koji visi na koncima koje u rukama drže Amerika i njena sluškinja Evropa, a glumi ozbiljnog državnika od autoriteta". Govoreći pak o sadržaju Zelenskijevih istupa, napisao je da on raportira "o najnovijim podvizima i pobjedama ukrajinske vojske, o porazima koje su nanijeli neprijateljskoj strani i o zločinima za koje tvrdi da su ih počinili Rusi". Hromadžićeve teze na društvenim su mrežama izazvale ogorčene komentare i prozivke za podržavanje Putinove agresije na Ukrajinu, pa čak i usporedbe s "Odjecima i reagovanjima", nekadašnjom ratnohuškačkom rubrikom "Politike" u doba Miloševića.
Stavovi izneseni u rubrici tipični su za jedan dio ljevice, koja službenom Kijevu i Zelenskom oduzima svaku samostalnost djelovanja (agency) te ih svodi na marionete u obračunu Zapada s Rusijom. Bez obzira na sve posve opravdane kritike nepromišljenosti ukrajinske politike ili izbjegavanja provedbi Sporazuma iz Minska, kao i na doprinos Zapada – prije svega Sjedinjenih Država i Georgea W. Busha – urušavanju europskog sigurnosnog poretka, ili na cinično poigravanje Ukrajincima pričom o načelnom pravu na pristupanje NATO-u, takva interpretacija je autistična i ignorantska prema povijesnim činjenicama; ona je i arogantna prema Ukrajincima. Na stranu sada formulacija o "zločinima za koje (Zelenski) tvrdi da su ih počinili Rusi": ona je vjerojatno više posljedica nespretnosti autora i neprilagođenosti kratke rubrike (u naslovu sadržava riječ "Fragmenti") kompleksnim geopolitičkim pitanjima, nego bešćutnosti pred neospornim ruskim ratnim zločinima; ipak, napola implicira njihovo negiranje, pa su reakcije razumljive. Međutim, ako se prije 24. veljače – možda – i moglo govoriti o (ne)ispravnosti odluka Kijeva, kakav izbor Ukrajina ima danas, u trenucima dok se Vladimir Putin otvoreno uspoređuje s carem Petrom Velikim koji je ratovima vraćao "ono što je bilo rusko"? Kakav Ukrajina u ovom trenutku ima izbor, osim da od Zapada traži sve moguće oružje kako bi postigla paritet s Rusijom; kakav drugi izbor, osim da pokorno prihvati rezultate agresivnog osvajačkog rata, trajni gubitak gotovo četvrtine teritorija, razaranje čitave zemlje, progon dvanaest milijuna ljudi i ubijanje izvjesno desetaka tisuća vlastitih vojnika i civila? Štoviše, s obzirom na to da Sergej Lavrov ovih dana ističe da ratni ciljevi Moskve nisu tek aneksija čitavog niza ukrajinskih pokrajina, nego i nasilna smjena "apsolutno neprihvatljivog (kijevskog) režima", kakav Zelenski ima izbor, osim da pristane na pokoravanje čitave zemlje, koja ga je premoćnom većinom demokratski izabrala za predsjednika? Promišljanja o tome kako zaustaviti rat, kako spriječiti daljnje žrtve i kako vratiti kakav-takav mir i stabilnost opravdana su, što uključuje i prihvaćanje bolnih, možda i nepravednih kompromisa, međutim ti kompromisi i taj mir ne bi smjeli značiti de facto potpunu kapitulaciju Ukrajine. Pritom nema nikakve garancije da bi se apetiti Moskve zadovoljili zamrzavanjem aktualnih linija fronte, odnosno da Putin primirje ne bi iskoristio tek za predah, a potom nastavio zločinački osvajački rat. Ne učitavajući Hromadžićevom tekstu da ih sam zastupa i ne osporavajući moguću opravdanost pitanja "do koje mjere?", stavovi na ljevici koji se principijelno protive oružanoj potpori Ukrajini u stvarnosti znače cinično nijekanje prava na samoobranu od uništenja.
Glasovi na ljevici se, također, u protivljenju ratu i osudi imperijalističke uloge Zapada usrdno pozivaju na politiku socijalističke Jugoslavije i nesvrstanost. Svaki historijski kontekst je poseban, a paralele tek uvjetne. Međutim, bilo bi dobro da oni koji svaku zemlju koja u sukobu s Moskvom blisko surađuje sa Sjedinjenim Državama smatraju pukom marionetom, obrate pažnju na to kako je jugoslavenska nesvrstana pozicija suštinski rođena 1948. godine i to u otporu imperijalističkim pretenzijama Moskve. Isto tako, bilo bi dobro da znaju kako je Jugoslavija nakon 1949. u strahu od sovjetske agresije i u želji jačanja obrambenih sposobnosti primila stotine i stotine milijuna dolara američke pomoći u oružju, i da su tadašnji načelnik Generalštaba JNA Koča Popović i tadašnji zapovjednik NATO-a Dwight Eisenhower 1951. u Parizu razgovarali o zajedničkoj obrani od Sovjeta i da je čak spomenuta mogućnost pristupanja Jugoslavije NATO-u. Tih godina, dodajmo, u novinama štampanim od Tirane do Vladivostoka, Pekinga i Pjongjanga, vjerojatno nije nedostajalo karikatura koje su Tita prikazivale kao lutka na zapadnim koncima, niti je među zapadnim komunistima nedostajalo osuda naoružavanja Jugoslavije. Ukratko, ukoliko ljevica želi – a želi i treba – govoriti o zapadnom hegemonizmu i njegovim zločinima, duboko je promašeno da zatvara oči pred deklariranim i zločinačkim ruskim imperijalizmom, štoviše, to je jedan od uzroka njene propasti. Ukoliko želi biti u doticaju s realnošću, ne smije se držati dogmi reduciranih na parole, ispražnjene od stvarnog povijesnog značenja, tim više što to često znači eklatantno nepoznavanje povijesti na koju se deklarativno poziva.
I dok se dio ljevice oslanja na stereotipove i dogme, drugi pol ljevice, naročito – ali ne isključivo – izražen među lijevim liberalima, najradije bi zabranio svaku kritiku zapadne ili ukrajinske politike dokle god Putinove trupe razaraju i okupiraju Ukrajinu. Sanja Modrić tako je krajem ožujka svoju kolumnu na Telegramu doslovce naslovila "Sve dok Putinova armada hara Ukrajinom, za mene je potpuno irelevantno da napadnuta država nije uzorna demokracija". Svi ukrajinski problemi, po njoj, tema postaju "tek kad on povuče svoju vojsku i prestane ubijati ukrajinski narod". Slično je Dragan Markovina u Oslobođenju početkom ožujka ustvrdio da je pred ruskim nasiljem svaka "geopolitička analiza o ulozi SAD-a u Ukrajini" simptom "bešćutnosti i ideološke zaslijepljenosti". I jednog i drugog na ljevici nesumnjivo ima napretek, međutim znači li stav Sanje Modrić, primjerice, da je Feral Tribune od 1991. do 1995. bio fundamentalno promašen zato što je tijekom rata nemilosrdno kritizirao Tuđmanovu vlast? Znače li Markovinine rečenice da ne smijemo podsjećati na to kako je čitav niz američkih diplomata upozoravao da je guranje Ukrajine u NATO opasno i destabilizirajuće? Ili da je zamjenica američke državne tajnice Victoria Nuland svoj stav o relevantnosti Europske unije sažela u sintagmu "jebeš EU"? Mora li svako ukazivanje na višeslojnost ove problematike i na doprinos Zapada i Kijeva destabilizaciji potjecati iz proputinovske, a moguće i velikosrpske, da ne kažemo pročetničke pozicije? Ljevica ne bi smjela pristajati na nekorektne emocionalne ucjene niti zabrane mišljenja, odnosno Denkverbot. Ukrajina je napadnuta zemlja i ima svako pravo na samoobranu; to ne znači da vlasti u Kijevu, Zelenski, ukrajinsko društvo ili kalkulirajući i licemjerni Zapad imaju pravo na imunitet pred opravdanim kritikama, recimo onima usmjerenima na rehabilitaciju kolaboracionista Stepana Bandere (nažalost, snaženje ukrajinskog nacionalizma, sa svime što iz toga proizlazi, a što je nama itekako poznato, očekivana je posljedica rata, time nimalo manje odbojna). Štoviše, kako je istaknuo sociolog Volodimir Iščenko, "ljevica treba ofenzivne argumente"; dodajmo – što bespoštednije, tim bolje. Istovremeno, morala bi iznimno oprezno paziti da ne završi ni u dogmi ni u moralnoj ucjeni: obje nerijetko ozbiljno promašuju u razumijevanju aktualne stvarnosti, odnosno tu stvarnost iskrivljuju, te rezultiraju politički, ali i moralno promašenim stavovima.
