ANTIFAŠIZAM; termin kojim označavamo i objedinjujemo vrijednosti, strategije, taktike i prakse otpora – započete u 20-im godinama 20. stoljeća, s vrhuncima u Drugom svjetskom ratu – u kojima su sudjelovali brojni demokratski, socijalistički, komunistički, anarhistički, liberalni i drugi srodni pokreti koji su se suprotstavili fašizmu i nacizmu. Nakon kraja spomenutog rata i pobjede liberalno-demokratske (predvođene SAD-om i Velikom Britanijom) i komunističke (na čelu sa SSSR-om) koalicije nad njemačkim nacionalsocijalizmom, talijanskim fašizmom i njima privrženim režimima, antifašizam je nekoliko desetljeća važio za, barem nominalno, neprijepornu povijesnu vrijednost i civilizacijsko postignuće.
Percepcije i interpretacije vezane uz ovaj pojam započinju se mijenjati dovršetkom tzv. hladnog rata i raspadom SSSR-a krajem 1980-ih, a svoj dosadašnji krunski epilog, s normativno-legislativne strane, dobivaju Rezolucijom 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila početkom 2006., Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009., te nedavnom (rujan 2019.) Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.
Radi se o politikama osude ‘svih totalitarizama’, čemu se bezrezervno priklanjaju i brojni hrvatski političari, to jest svođenju ideologija nacionalsocijalizma, fašizma, socijalizma i komunizma na istu ravan, čime se trasira široki srednji put hegemoniji režima liberalno-demokratskog kapitalizma – plasirajući ga kao ‘samorazumljivo’ ekonomsko-političko rješenje i model – ali i aktualnim praksama revizionističkih prekrajanja povijesti 20. stoljeća.
No što ostaje od antifašizma ako mu oduzmemo njegovu vrijednosnu srž, a to su socijalističke i komunističke ideje i borbe? Posljedice revizionističkih politika – to će drugo desetljeće 21. stoljeća jasno p(r)okazati kroz socijalne, političke i ekonomske procese u zemljama EU-a, SAD-u, ali i širom svijeta – jesu upravo jačanje ekstremne desnice, neofašizama i neokonzervatizama, sve tijesno isprepleteno s pojačanom kapitalističkom eksploatacijom društvenih i prirodnih resursa. Marginalizirana društva tranzicije poput naših – hegemonijski stigmatizirana zbog nasljeđa socijalizma, a krajem 20. i početkom 21. stoljeća isporučena na milost i nemilost moćnim akterima suvremenog kapitalizma – svjedoče situacijama agresivnih revizionističkih obračuna s antifašizmom, pri čemu se obilježja i ideologije poraženih strana u Drugom svjetskom ratu (kolaboracionistička bratija fašista i nacista, ustaše, četnici, belogardejci i slični) niveliraju, ili čak superiorno tretiraju, s tekovinama i vrijednostima pobjedničke strane predvođene Titovim partizanima i KPJ.
