Regionalne portale svih boja prije neki dan je preplavila vijest iz Brisela u kojoj je stršila tvrdnja da 16 zapadnobalkanskih termoelektrana zagađuje zrak i truje stanovništvo više nego svih preostalih 250 europskih termoelektrana. Koliko su strašni ti zapadnobalkanski trovači zraka i ljudi dodatno se argumentiralo podatkom da je Termoelektrana Ugljevik iz BiH veći trovač od svih njemačkih termoelektrana te da je isti slučaj i sa srpskom Termoelektranom Kostolac B. Vijest je iskočila iz izvještaja koji su napisali i objavili Europska energetska zajednica i mreža nevladinih ekoloških organizacija, a u njemu se procjenjuje i da to trovanje sumpornim dioksidom i ostalim štetnim česticama koje emitiraju matore zapadnobalkanske termoelektrane zdravstvene sustave BiH, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Albanije i Kosova košta između 6,1 i 11,5 milijardi eura. No to nije sve: procjenjuje se da zbog tog onečišćenja u zapadnobalkanskim zemljama prerano umre oko tri tisuće stanovnika, a još oko osam tisuća ih oboli od bronhitisa i sličnih boleština. Europljane dodatno brine i činjenica da se smrtonosni zrak ne zadržava na granicama Europske unije, nego se širi i na njezine prostore.
Iz Brisela se zapadnobalkanske države upozorava da su kao kandidatkinje za članstvo u EU-u dužne modernizirati svoje termoelektrane, a u konačnici ih i ugasiti te zamijeniti obnovljivim i čistim izvorima energije. S druge strane, u regiji se bilježi da su Srbija i BiH krenule u modernizaciju pojedinih svojih termoelektrana kako bi smanjile njihovo emitiranje štetnih tvari i sveli ga u granice propisane europskim standardima. Tu modernizaciju, međutim, zasad provode u suradnji i uz financijsku pomoć kineskih i japanskih kompanija, ali ne i europskih jer one su se vjerojatno okrenule nekim drugim profitabilnim poslovima nakon što su riješile problem zagađenja iz termoelektrana u svojim zemljama. No briselski cinizam još je izraženiji kad se njihovo prozivanje balkanskih trovača zraka i ljudi stavi u korelaciju s činjenicom da je ista ta Europska energetska zajednica spriječila izgradnju plinovoda Južni tok u okviru kojega je primjerice u Srbiji bila planirana izgradnja velike plinske elektrane-toplane u Novom Sadu, a slična priča se sada ponavlja i s izgradnjom balkanske dionice plinovoda Turski tok kojom bi ruski plin trebao u većim količina doći i do zapadnobalkanskih država i poslužiti im kao alternativni izvor energije, ne samo u odnosu na termoelektrane, nego i u odnosu na sve druge izvore energije koja nastaje spaljivanjem ugljena i nafte.
Europska unija nikako da se odluči je li joj važnije da zapadnobalkanske zemlje učini sebi ekološki sličnijima ili da spriječi rusku energetsku dominaciju i u ovom kutku Europe. Lajanje na rusku energetsku dominaciju, a u zadnje vrijeme i na sve veću kinesku prisutnost na Balkanu, slično je lajanju na mjesec jer dok iz Brisela stižu panična upozorenja o balkanskim trovačima zraka i ljudi, ruski Gazprom nudi kapital i svoj plin kako bi se i Balkan plinificirao, a i kineske kompanije s državnim vjetrom u leđima osiguravaju povoljnije financiranje i tehnološku modernizaciju svega i svačega, pa i regionalnih termoelektrana, između ostalih i prokazane Termoelektrane Kostolac. Briselski politički apsurdi u politici prema zapadnom Balkanu sve su brojniji otkad se EU suočila s Bregzitom, ali i s drugim unutarnjim konfliktima koji uglavnom imaju ishodište u naraslim razlikama između njezinih starih i nekih novih članica. Zapadnobalkanske zemlje kandidati za članstvo sve češće postaju kolateralne žrtve tih sukoba i podjela u EU-u, pa i tako što im se sve otvorenije poručuje da neće u Uniju dok ona opet ne stane na svoje noge, makar se europeizirale u mjeri koja je do prije nekoliko godina bila dovoljna za prijem. Problem postaje tim veći što briselski politički apsurdi potiču i bujanje onih domaćih, internih, u zapadnobalkanskim zemljama.
Srbija svakim danom sve više postaje ogledni primjer za to. Aktualna srpska vlast pristala je da temeljna mjera njezina upravljanja zemljom budu realizacija pristupnih pregovora o članstvu u EU-u i normalizacija odnosa s Kosovom i sve što ti procesi sa sobom nose. Europska unija se s time složila jer je ona upravo takva mjerila i tražila. Veći dio srpske opozicije, ali i brojni nezadovoljni građani, upravo u tom dogovoru Brisela i Beograda vide glavni uzrok bujanja autoritarizma i diktature predsjednika Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke. Zbog otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja i pregovora s Prištinom, Unija navodno ne želi vidjeti diktatorski karakter Vučićeve vlasti, ali i ekonomsko i sveukupno uništavanje zemlje i njezina stanovništva.
Beogradski i desetine drugih opozicijsko-građanskih prosvjeda, koji već treći mjesec traju po srpskim gradovima, sveli su se na zahtjev da Vučić i njegova stranka siđu s vlasti. Svi drugi zahtjevi, koji se množe kao amebe, uglavnom su kratkog daha i često međusobno potirući jer ih licitiraju politički i interesno nespojive političke stranke i skupine građana i njihovih udruga. No počesto su i apsurdni, upitni i promašeni. Na beogradskom prosvjedu u prošlu subotu na udaru prosvjednika tako se našlo stanje u srpskom zdravstvu i zatražena je ostavka resornog ministra. Još se eho s prosvjeda nije stišao, a u medijima je osvanula najnovija ljestvica zdravstvenih sustava 35 europskih zemalja, na kojoj je srpsko zdravstvo u prvoj polovini ovog desetljeća držalo posljednje mjesto, da bi se na ovogodišnjoj ljestvici popelo do zlatne sredine, na osamnaesto mjesto, pretekavši pritom zdravstvene sustave 14 članica EU-a, među njima i slovenski i hrvatski, te sve ostale regionalne zdravstvene sustave.
I najnoviji potez opozicije da bojkotom nacionalnog, beogradskog i ostalih gradskih i lokalnih parlamenata pokuša osnažiti zahtjeve s uličnih prosvjeda već gubi dah i pretvara se u bumerang koji provocira prijevremene izbore za koje opozicija i drugi prosvjednici nisu spremni i na kojima bi, po svim anketama, ona bila potučena do nogu. Bojkot je usto izazvao pukotine među oporbenim zastupnicima i vijećnicima jer mu se dio njih protivi, iako su zasad pristali u njemu sudjelovati. Slično se događa i s najavom bojkota parlamentarnih izbora ako Vučićevi naprednjaci ne pristanu na promjenu izbornih pravila i uvjeta kako bi oni bili fer i slobodni, a osim primjedbi na nesređene biračke popise, nitko nigdje ne predlaže konkretne promjene koje bi se trebale dogoditi u izbornom sustavu – sve se svodi na zahtjev da Vučićeva vlast vrati slobodu medijima i otvori ih opoziciji. Pritom se nitko ne osvrće na činjenicu da je srpska vlada u suradnji s predstavnicima medijskih udruženja definirala prijedlog nove medijske strategije na osnovu koje bi trebala mijenjati medijsko zakonodavstvo i stanje u medijima. Predstavnici OESS-a i EU-a o strategiji govore u superlativima, dodajući da će ključna biti njezina realizacija, ali uvjereni su i da je njezina parlamentarna verifikacija i pretakanje u zakone i praksu najbolji način oslobađanja medija u Srbiji. No njihove poruke do uličnih prosvjeda još ne dopiru jer prosvjednicima je već neko vrijeme jedini cilj da Vučić i njegova stranka siđu s vlasti, a svi ostali zahtjevi služe kao dodatak glavnom jelu, iako su mnogi od njih bljutavi i kontraproduktivni.
