Novosti

Kronika

Kuća u bunaru

Milan Tintor mora par puta tjedno iz svog rodnog sela do 12 km udaljene Gline po vodu, jer je stari bunar kraj njegove kuće naprasno onečišćen prilikom rušenja stare kuće

5wjr9dr93e99rmsyuuxdef43dc9

Ostaci srušene kuće pokraj bunara – Milan Tintor

Usred Banije, poznate po šumskim izvorima, starim bunarima i čistim potocima punima zdrave i pitke vode, 79-godišnji Milan Tintor iz Trnovca Glinskog nekoliko puta tjedno ide do 12 kilometara udaljene Gline po vodu. Nije uvijek bilo tako: njegove su nevolje započele prije nekoliko mjeseci. Susjed pokraj njega prodao je svoju staru, ruševnu kuću novom vlasniku, koji ju je odlučio srušiti do temelja, zajedno sa svime u njoj. Ruinu je veliki bager brzo sravnio sa zemljom i to samo po sebi ne bi bilo problematično da nakon rušenja nije ostavio neočišćen teren, s gomilom šute, otpada i uništene građe koji do danas nisu odvezeni na deponij.

- Svega nekoliko metara od hrpe smeća i ostataka susjedove kuće je bunar iz kojeg je zdravu i pitku vodu gotovo dva stoljeća dobivalo nekoliko kuća u Tintorima. Čim je u našem pustom zaselku srušena stara kuća, a sav otpadni materijal ostavljen na njezinu mjestu, voda u bunaru je požutjela i sigurno više nije za piće. Vjerujem da je zatrovana tvarima poput nafte i benzina, pesticida i sličnih kemikalija koji su se s otpadnog materijala nekako slili u bunar i on je sad neupotrebljiv - objašnjava Milan Tintor.

Kako je Trnovac Glinski prilično opustio nakon zbivanja devedesetih, bunari u dvorištima napuštenih kuća nisu čišćeni dulje od dva desetljeća, pa je i kvaliteta vode u njima upitna. Stoga Milan svako malo odlazi u Glinu napuniti kanistere vodom s tamošnjega Čućkovića vrela, a po nekoliko boca kupi u dućanu. Čim je uočio da je bunarska voda požutjela, obratio se komunalnom redarstvu u Glini, ali su mu ondje rekli da je to u nadležnosti inspekcije; pored toga, savjetovali su mu da očisti bunar unatoč tomu što ih je uvjeravao da je to besmisleno činiti dok se otpad i ostaci kuće ne uklone. Sam je, dakle, spreman snositi troškove čišćenja bunara, ali tek nakon odvoza susjedova smeća. No kako novi vlasnik zemljišta na kojem je bila srušena kuća živi u Petrinji i rijetko navraća u Tintore, više ni sam ne zna što mu je činiti – osim odlaziti u Glinu po vodu.

Milan sa suprugom Marijom inače živi u Sloveniji, kamo je otišao još davne 1962., ali je toliko vezan uz rodni kraj da u Tintorima provodi veći dio mjeseca, neovisno o tome kakvo je vrijeme i koja je sezona.

- Što da vam kažem, ovo je kuća mojih djedova i privlači me kako kakav magnet: sve više boravim ovdje, popravljam nešto, pribijem pokoju dasku, dovučem drva za zimu, a onda sa svojom Marijom u hladovini pijuckam vino iz našega slovenskog vinograda. U tim trenucima opuštanja glavom mi prolaze slike djetinjstva u Trnovcu, pa se prisjetim svojih dobrih roditelja Stojana i Danice, brata Jovana i bake Ljubice. Svi su oni pomrli u samo nekoliko godina i kuća je naglo bila opustjela. Žalostilo me što u njoj više nema života, pa sam joj sam odlučio udahnuti novi svojim svakomjesečnim dolascima i sve duljim boravcima - pojašnjava nam Milan.

Dok zidove mnogih seoskih kuća krase fotografije ukućana, od predjedova do unuka, uz pokoju svetačku sliku i ikonu, u kući Tintorovih na svakom koraku nailazite na portret Josipa Broza Tita. Nije to slučajnost, jer Milanov je život na neuobičajen način isprepleten s maršalovim: vojni je rok odslužio na Dedinju, u njegovoj osobnoj gardi, pa ga je tada imao priliku i osobno upoznati, kako to većina običnih građana SFRJ nije mogla. Službu je nastavio u Sloveniji, a kad se radi srčanih problema našao u ljubljanskom Kliničkom bolničkom centru, bilo je to u isto vrijeme kad je ondje svoje posljednje dane provodio bivši jugoslavenski predsjednik.

Vjerujem da je voda onečišćena otrovima poput nafte i benzina, pesticida i sličnih kemikalija koji su se s otpadnog materijala nekako slili u bunar i on je sad neupotrebljiv, kaže Tintor

- Bilo je to jedno posebno stanje za sve bolničke pacijente: znali smo da u jednoj od soba leži Tito, pa svako malo zavirivali prema tom hodniku ne bismo li ga makar na čas ugledali. Iako smo informacije o njegovu zdravlju doznavali kao svi ostali građani, putem medija, nitko od nas u bolnici nije više razmišljao o sebi i svojim problemima, samo smo sa zebnjom iščekivali što će s njime biti. Tako su i meni aritmija i ugrađeni pejsmeker postali tek ‘sitnice’ – prisjeća se Tintor.

Kad je grunula Oluja, u kući na Baniji više nitko nije stalno živio, a Milan za vrijeme rata uglavnom nije napuštao Sloveniju; nakon akcije HV-a došao je u Trnovac vidjeti što mu je s kućom. Hrvatska ga je policija zaustavila u Dragotini, kazavši mu nakon pregleda dokumenata da u selo ide na vlastitu odgovornost, jer se po okolnim šumama još puca. Kuću je zatekao čitavu, ali temeljito opljačkanu.

- Znam ja dobro tko me pokrao, nema govora da su to učinili Hrvati. To je rabota bližih i daljih susjeda Srba, čak i mojih rođaka: u nekoliko sam kuća u Trnovcu i drugim selima kasnije viđao svoje stvari, ali nisam htio vraćati priču unazad, pa sam sve prešutio – kaže nam Tintor.

Gostoljubivi domaćini Milan i Marija Tintor redovito prate portal Novosti i puni su pohvala za redakciju: kako bismo im uzvratili na lijepim riječima i pomogli da riješe problem s bunarom, kontaktirali smo Državni inspektorat u Sisku da djelatnici te državne službe pokušaju ubrzati odvoz otpada koji je očito onečistio pitku vodu u njemu. Obećano nam je da će inspektori za par dana izaći na teret zajedno s komunalnim redarom te izvidjeti na koji se način može što prije riješiti problem u Trnovcu Glinskom.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više