Usred Banije, poznate po šumskim izvorima, starim bunarima i čistim potocima punima zdrave i pitke vode, 79-godišnji Milan Tintor iz Trnovca Glinskog nekoliko puta tjedno ide do 12 kilometara udaljene Gline po vodu. Nije uvijek bilo tako: njegove su nevolje započele prije nekoliko mjeseci. Susjed pokraj njega prodao je svoju staru, ruševnu kuću novom vlasniku, koji ju je odlučio srušiti do temelja, zajedno sa svime u njoj. Ruinu je veliki bager brzo sravnio sa zemljom i to samo po sebi ne bi bilo problematično da nakon rušenja nije ostavio neočišćen teren, s gomilom šute, otpada i uništene građe koji do danas nisu odvezeni na deponij.
- Svega nekoliko metara od hrpe smeća i ostataka susjedove kuće je bunar iz kojeg je zdravu i pitku vodu gotovo dva stoljeća dobivalo nekoliko kuća u Tintorima. Čim je u našem pustom zaselku srušena stara kuća, a sav otpadni materijal ostavljen na njezinu mjestu, voda u bunaru je požutjela i sigurno više nije za piće. Vjerujem da je zatrovana tvarima poput nafte i benzina, pesticida i sličnih kemikalija koji su se s otpadnog materijala nekako slili u bunar i on je sad neupotrebljiv - objašnjava Milan Tintor.
Kako je Trnovac Glinski prilično opustio nakon zbivanja devedesetih, bunari u dvorištima napuštenih kuća nisu čišćeni dulje od dva desetljeća, pa je i kvaliteta vode u njima upitna. Stoga Milan svako malo odlazi u Glinu napuniti kanistere vodom s tamošnjega Čućkovića vrela, a po nekoliko boca kupi u dućanu. Čim je uočio da je bunarska voda požutjela, obratio se komunalnom redarstvu u Glini, ali su mu ondje rekli da je to u nadležnosti inspekcije; pored toga, savjetovali su mu da očisti bunar unatoč tomu što ih je uvjeravao da je to besmisleno činiti dok se otpad i ostaci kuće ne uklone. Sam je, dakle, spreman snositi troškove čišćenja bunara, ali tek nakon odvoza susjedova smeća. No kako novi vlasnik zemljišta na kojem je bila srušena kuća živi u Petrinji i rijetko navraća u Tintore, više ni sam ne zna što mu je činiti – osim odlaziti u Glinu po vodu.
Milan sa suprugom Marijom inače živi u Sloveniji, kamo je otišao još davne 1962., ali je toliko vezan uz rodni kraj da u Tintorima provodi veći dio mjeseca, neovisno o tome kakvo je vrijeme i koja je sezona.
- Što da vam kažem, ovo je kuća mojih djedova i privlači me kako kakav magnet: sve više boravim ovdje, popravljam nešto, pribijem pokoju dasku, dovučem drva za zimu, a onda sa svojom Marijom u hladovini pijuckam vino iz našega slovenskog vinograda. U tim trenucima opuštanja glavom mi prolaze slike djetinjstva u Trnovcu, pa se prisjetim svojih dobrih roditelja Stojana i Danice, brata Jovana i bake Ljubice. Svi su oni pomrli u samo nekoliko godina i kuća je naglo bila opustjela. Žalostilo me što u njoj više nema života, pa sam joj sam odlučio udahnuti novi svojim svakomjesečnim dolascima i sve duljim boravcima - pojašnjava nam Milan.
Dok zidove mnogih seoskih kuća krase fotografije ukućana, od predjedova do unuka, uz pokoju svetačku sliku i ikonu, u kući Tintorovih na svakom koraku nailazite na portret Josipa Broza Tita. Nije to slučajnost, jer Milanov je život na neuobičajen način isprepleten s maršalovim: vojni je rok odslužio na Dedinju, u njegovoj osobnoj gardi, pa ga je tada imao priliku i osobno upoznati, kako to većina običnih građana SFRJ nije mogla. Službu je nastavio u Sloveniji, a kad se radi srčanih problema našao u ljubljanskom Kliničkom bolničkom centru, bilo je to u isto vrijeme kad je ondje svoje posljednje dane provodio bivši jugoslavenski predsjednik.
Vjerujem da je voda onečišćena otrovima poput nafte i benzina, pesticida i sličnih kemikalija koji su se s otpadnog materijala nekako slili u bunar i on je sad neupotrebljiv, kaže Tintor
- Bilo je to jedno posebno stanje za sve bolničke pacijente: znali smo da u jednoj od soba leži Tito, pa svako malo zavirivali prema tom hodniku ne bismo li ga makar na čas ugledali. Iako smo informacije o njegovu zdravlju doznavali kao svi ostali građani, putem medija, nitko od nas u bolnici nije više razmišljao o sebi i svojim problemima, samo smo sa zebnjom iščekivali što će s njime biti. Tako su i meni aritmija i ugrađeni pejsmeker postali tek ‘sitnice’ – prisjeća se Tintor.
Kad je grunula Oluja, u kući na Baniji više nitko nije stalno živio, a Milan za vrijeme rata uglavnom nije napuštao Sloveniju; nakon akcije HV-a došao je u Trnovac vidjeti što mu je s kućom. Hrvatska ga je policija zaustavila u Dragotini, kazavši mu nakon pregleda dokumenata da u selo ide na vlastitu odgovornost, jer se po okolnim šumama još puca. Kuću je zatekao čitavu, ali temeljito opljačkanu.
- Znam ja dobro tko me pokrao, nema govora da su to učinili Hrvati. To je rabota bližih i daljih susjeda Srba, čak i mojih rođaka: u nekoliko sam kuća u Trnovcu i drugim selima kasnije viđao svoje stvari, ali nisam htio vraćati priču unazad, pa sam sve prešutio – kaže nam Tintor.
Gostoljubivi domaćini Milan i Marija Tintor redovito prate portal Novosti i puni su pohvala za redakciju: kako bismo im uzvratili na lijepim riječima i pomogli da riješe problem s bunarom, kontaktirali smo Državni inspektorat u Sisku da djelatnici te državne službe pokušaju ubrzati odvoz otpada koji je očito onečistio pitku vodu u njemu. Obećano nam je da će inspektori za par dana izaći na teret zajedno s komunalnim redarom te izvidjeti na koji se način može što prije riješiti problem u Trnovcu Glinskom.