Prije dvadeset godina, u travnju 2001., još uvijek vrlo svježi socijaldemokratski gradonačelnik Milan Bandić osvrnuo se na činjenicu da administracija Grada Zagreba ni pod njegovim vodstvom ne odustaje od pravne bitke čiji je smisao bio u tome da se potvrdi otimačina stana glumice Mire Furlan zbog njezinog javno oglašenog domoljubnog deficita u vrijeme kad je Hrvatska postajala samostalna. "Mira Furlan se ni poglavarstvu ni meni osobno zbog stana nije javljala, a kada bi od Grada tražila stan kao poznata zagrebačka glumica, tada bismo njezin zahtjev ozbiljno razmotrili i vjerujem da bi stan dobila", rekao je tada Bandić i nesvjesno, ali vrlo precizno, opisao središnji sadržaj svog političkog koncepta koji će, eto, u glavnom gradu Republike Hrvatske šest puta pobijediti na izborima, odnosno koncepta vlasti koji će dva desetljeća dominirati Zagrebom, sve do Bandićeve smrti u prvim minutama ili satima nedjelje, 28. veljače, u njegovoj šezdeset i šestoj godini života. Baš kao što je bio najavio u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 2005. godine: "Zagreb je bio i ostao socijaldemokratski. Bio je takav pet godina, sada će biti još četiri godine, a tada počinje teći novih 12 godina socijaldemokracije u Zagrebu. Od tada pa sve dok ja ne umrem, ako ikad umrem!"

Rastanak od SDP-a bio je početak Bandićeve silazne putanje. Lišen kakvih-takvih partijskih okvira i kakvog-takvog autoriteta iznad sebe, došao je u priliku da pokaže kako gubi dodir s realnošću

Rečeni koncept vladanja – koji se danas umata u celofan socijalne inteligencije, političke nadarenosti i neumornog terenskog "delanja" među običnim ljudima – svodi se na sljedeći jednostavni princip viđen u filmovima o mafiji: dođi na rukoljub i problemi će biti riješeni, ali budi spreman na to da će gazda jednoga dana zatrebati protuuslugu, da će zatražiti povrat duga u formi koja njemu u tom trenutku bude najviše odgovarala. Jedni, oni najbrojniji, plaćali su gradonačelnikovu naklonost i brigu jedinim što su imali – glasom na izborima, od drugih se tražilo javno agitiranje u Bandićevu korist, od trećih tek da ne budu otvoreno protiv Bandića, od četvrtih da logistički pomažu, od petih da budu crvi u suparničkoj jabuci... Premda to nije bilo isključivo zbog političkog koristoljublja nego dijelom i zbog Bandićevih uvjerenja, ideologija je oduvijek bila sasvim sporedna, kao i nacionalna ili vjerska pripadnost i sve drugo što je moglo stati na put širenju i učvršćivanju moći i utjecaja na svim društvenim razinama, što je moglo prekinuti ili dovesti u pitanje nastavak konzumacije vlasti da bi se imalo odakle namirivati i sebe i svoje, i sve koji su bili neophodni da se opstane na vlasti. Vrtnja u tom sve začaranijem krugu sve je više – i fizički, i intelektualno, i emocionalno – iscrpljivala i devastirala Bandića, ali on je morao dalje i zbog pritiska poslovnog miljea u kojem se kretao, i zbog toga što je fatalistički povjerovao da će pasti jedino ako stane, kao da je stalno na biciklu: nije to bilo puko praznovjerje i panično bježanje od svakog momenta iz kojeg bi mogla niknuti bilo kakva introspekcija, nego i posljedica činjenice da ga u životu nije zanimalo ništa mimo društvenog i političkog uspjeha, s pratećom materijalnom dimenzijom, i da ništa osim toga nije ni imao u životu. On je sve bacio na jednu kartu, odavno se bio oprostio s ostatkom života i svijeta, a takav odabir teško da je mogao završiti drukčije no što je završio.

Nije sve u dvadeset godina bilo promašeno i pogrešno, bilo je i društveno vrijednih iskoraka i pametnih projekata, no moralo je biti neusporedivo više toga za potrošenih najmanje 170 milijardi kuna

Formula Bandićevog političkog uspjeha nije, dakle, bila naročito suptilna i kompleksna na teoretskoj razini: zaduživanje i opsjenarsko zavođenje što šire mase deklasiranih i donekle socijalno isključenih, na jednoj strani, a na drugoj odigravanje poslovnih kombinacija s relativno uskim krugom poduzetnika i tvrtki, krugom u koji se teško upadalo, a ispadalo se samo zbog neposlušnosti i gubljenja osjećaja zahvalnosti spram političkog gazde. Između tih dviju točaka smjestio se političko-svjetonazorski bućkuriš u rasponu od Stipe Mesića i Ive Pukanića do Mirka Norca i Mira Lace, od Đuke Hrženjaka i Lordana Zafranovića do patera Vjekoslava Lasića i Nenada Ivankovića, od mitropolita Porfirija i Branka Lustiga do Željke Markić i Jakova Sedlara. Na nivou teorije, rekosmo, ništa posebno originalno i domišljato, ali rijetko je tko bio sposoban takvu formulu pretočiti u pobjedničku političku praksu, pogotovo pod egidom SDP-a, naravno, dok je išlo pod egidom SDP-a, i s biografskim bremenom "komunjarstva" na plećima. Bandić je potkraj devedesetih shvatio da tri svoje glavne životne frustracije – odrastanje u siromaštvu, partijski staž i nesudjelovanje u Domovinskom ratu – može prevladati vladarskim podilaženjem novopečenim bogatašima, crkvenim autoritetima i zaslužnim ratnicima, a da bi se od toga ujedno mogla sastojati i glavnina njegovog političkog programa, pored onih – uvjetno rečeno – ljevičarskih programskih momenata koji su proizlazili iz članstva u SDP-u. Mada ga je – nakon bijega s mjesta prometne nesreće i pokušaja podmićivanja policajca početkom 2002. godine – bio natjerao na ostavku i na privremeni uzmak na funkciju dogradonačelnika, Ivica Račan pragmatično je omogućio Bandiću da funkcionira kao izdvojeni entitet unutar SDP-a i u pogledu koketiranja s nacionalizmom i klerikalizmom, i u pogledu stvaranja guste mreže svojih ljudi na svim važnim i prividno nevažnim punktovima, i u pogledu lukrativnih duplih pasova s poduzetnim kumovima i jaranima iz građevinsko-nekretninskog sektora. Bandić je pak vodio računa da kardinalno ne prijeđe granicu, odnosno da održava balans između lijevog i desnog, između antifašizma i razumijevanja za profašističke tendencije, da financijski titra i ovima i onima, da izbornim rezultatima i uslugama pacificira ili pridobije unutrašnje kritičare i nesklone medije ili pojedince iz medija.

S Ivicom Račanom na Bundeku 2006. (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)

Stvari su se promijenile kad je Račan preminuo 2007. godine i kad je za predsjednika SDP-a izabran Zoran Milanović. Odmah je bilo jasno da Milanović i Bandić ne mogu skupa, jer je bio preveliki jaz između njihovog shvaćanja politike i između njihovih karaktera, ali dvije godine trajalo je ispipavanje snaga i taktičko nadmudrivanje. Bandić se naprosto nije mogao pomiriti s time da mu je nadređen netko poput Milanovića, a Račanov nasljednik na čelu SDP-a nije mogao izgraditi svoju unutarstranačku vlast toleriranjem gradonačelnikovih provokacija i stalnim prelaženjem preko njegovih afera i raznoraznih solističkih ispada. Čekalo se samo tko će prvi izgubiti živce: bio je to Bandić koji se, mimo SDP-a, odlučio kandidirati za predsjednika Republike. Iako je otada, od kraja 2009., još dva puta pobjeđivao na izborima u Zagrebu, rastanak od SDP-a bio je početak Bandićeve silazne putanje. Lišen kakvih-takvih partijskih okvira i kakvog-takvog autoriteta iznad sebe, došao je u priliku da pokaže kako gubi dodir s realnošću i kako mu iščezava osjećaj za mjeru. Ponijelo ga je i to što je u mandatu od 2005. do 2009. upoznao luksuz, raskoš, hedonizam i vrlo ozbiljan novac te se zbližio s ljudima koji su znali kako oploditi kapital na mešetarenju atraktivnim građevinskim parcelama i na izgradnji stambenih i poslovnih kvadrata: bile su to godine hrvatskog ekonomskog uzleta na krilima mahnitog zaduživanja i države i građana, pri čemu su profitirale samo banke i bandićevski polusvijet, uz nešto časnih iznimaka.

Na sprovod mu je došao i premijer Andrej Plenković (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Jačanje svijesti o vlastitoj svemoći, nedodirljivosti i političkoj genijalnosti – u čemu su ga podupirali poltroni zaslijepljeni vlastitim interesima – Bandića je s vremenom prilično udaljilo od dvojice najvažnijih i najpromućurnijih suradnika i prijatelja: Slobodana Ljubičića i Duška Ljuštine. Počeo se okruživati nedoraslim ljudima s manjkom osobnog integriteta i sve očitije postajao zarobljenik nemilosrdnih poslovnih lobija i njihovih neimarsko-mešetarskih zamisli o gradu: oni bi nešto smislili, a gradonačelnika bi potom upregli da to progura kroz političko-birokratske labirinte. Katkad bi uspijevalo, katkad i ne bi, ali to je bio uobičajeni način operiranja u gradu u kojem su klijentelizam i korupcija bili sistem, a ne incident. Umjesto u razvoj grada na korist građana, Bandić je razbacivao milijarde javnih kuna na višestruko preplaćene i više-manje nepotrebne projekte čiji je smisao bio u tome da gradonačelnik svoju vladavinu obilježi upečatljivim intervencijama u prostoru, a da pritom netko od kompanjona ponešto i zaradi. Nije, naravno, sve u dvadeset godina bilo promašeno i pogrešno, bilo je i društveno vrijednih iskoraka i pametnih projekata, no moralo je biti neusporedivo više toga za potrošenih najmanje 170 milijardi kuna, naročito je moralo biti više toga u zadnja dva mandata. U ta zadnja dva mandata gradonačelnik se sve teže snalazio u igri koja je postajala sve kompliciranija i u koju se, vođen pohlepom i sujetom, olako upustio.

Razorni potres iz ožujka prošle godine, u kombinaciji s pandemijom Covida-19, razotkrio je sva Potemkinova sela Bandićeve vladavine i u infrastrukturnom, i u financijskom, i u organizacijskom pogledu: zapravo se sve raspalo, a samo je politički interes HDZ-a i Plenkovićeve vlade zaslužan što se nisu do kraja vidjeli razmjeri kaosa i truleži u glavnom gradu. Potres je bio faktor koji je Bandićevu igru učinio još složenijom: on je, zapravo, bio kapitulirao i predao se stihiji da ga nosi, što je pokušavao zakamuflirati – zadnjih mjeseci, doduše, sve rjeđim – nepristojnim sukobima s novinarima, arogancijom i neduhovitim doskočicama koje su služile za eskiviranje ozbiljnih pitanja. Sudjelovao je po inerciji, zbog toga što se nije imao uhvatiti za nešto drugo u životu, i zbog toga što se to od njega očekivalo u krugu čija očekivanja nije mogao ili nije smio ignorirati.

Kad su se od 2013. pa naovamo protiv njega zaredale istrage Državnog odvjetništva, a zatim kilavi i spori sudski procesi, Bandić je politiku gotovo u potpunosti stavio u funkciju svog ostanka na slobodi, nakon što je dva puta iskusio boravak u istražnom zatvoru. Bio je spreman na sve samo da zadrži vlast, jer je vjerovao da ga gubitak vlasti vodi izravno na dužu robiju: nikad nećemo saznati je li realno procjenjivao svoju poziciju i izglede pred sudom. Zbog toga se upustio u savezništvo s Tomislavom Karamarkom i Zlatkom Hasanbegovićem, zbog toga je sponzorirao braniteljski šator na Savskoj cesti, zbog toga je promijenio ime Trgu maršala Tita, zbog toga je zastupnički klub svoje stranke u Saboru povećao s jednog na jedanaest poslanika ili "žetončića" bez kojih ne bi bilo Plenkovićeve parlamentarne većine, zbog toga je pridobivao vijećnike u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kad se razišao s Hasanbegovićem i pridobio bi ih koliko god da mu ih je trebalo, zbog toga je ispadao lakrdijaš i šarlatan... Nije, međutim, u tome više bilo ni truna zdrave političke strasti, ni truna političkog umijeća koje bi, kao nekad, izazivalo svojevrsni respekt, unatoč svemu. Ostao je samo grč, sirova trgovina, bijes prema javnosti i očajničko nastojanje da se ostane na slobodi i na vlasti. Osim što je posljednjih godina vjerovao da u njegovom slučaju prvo ne ide bez drugog, za Bandića sloboda bez vlasti ionako nije imala previše smisla.