Saborski zastupnik Nikola Grmoja u studenom 2017. dao je intervju za Jutarnji list u kojem je između ostalog govorio o Državnom sudbenom vijeću. ‘Državno sudbeno vijeće je izvor korupcije. Ne mogu nam korumpirani ljudi birati suce’, rekao je tada Grmoja. Zbog te izjave, koja je kao i cijeli intervju bila autorizirana, Neven Cambj, sudac i član spomenutog tijela podignuo je tužbu protiv Jutarnjeg lista ‘zbog duševnih boli’, premda u intervjuu nije bio osobno apostrofiran. Općinski sud u Splitu krajem prošle godine dosudio je u korist suca Cambja te naložio Jutarnjem listu da mu mora platiti odštetu od 50.000 kuna.

Budući da građansko pravo pruža brojne mogućnosti zaštite ugleda, časti i drugih prava osobnosti, istovremena kaznenopravna zaštita nije neophodna - kaže odvjetnica Vesna Alaburić

Posebno bizarna, no svakako ne jedina, ova presuda tek je dio recentne sudske prakse koja otežava obavljanje novinarskog posla. Tuženje medija, ali i novinara postaje posebno popularno bilo da je riječ o svojevrsnoj zaradi u obliku odštete ili taktici iscrpljivanja, što primjerice koristi Željka Markić, koja je podnijela čak četiri tužbe zbog jedne kolumne Borisa Dežulovića objavljene u Novostima. Zbog učestalosti takvih slučajeva Hrvatska se u posljednje vrijeme nalazi na udaru međunarodnih kritika. Posljednja u nizu dolazi od OSCE-ovog predstavnika za slobodu medija Harlema Désira. On je 6. ožujka izrazio zabrinutost zbog velikog broja tužbi protiv novinara i medija. Naime, HND je prošli mjesec izbrojao preko tisuću takvih tužbi koje se trenutno vode protiv 18 medija i njihovih novinara. ‘Brojne tužbe pokrenuli su političari i javni dužnosnici te uključuju sramoćenje koje se još uvijek nalazi u hrvatskom Kaznenom zakonu’, napisao je Désir i dodao kako zakoni koji se tiču klevete ne bi smjeli biti zloupotrebljavani u svrhu zastrašivanja novinara.

Inače, postojeće hrvatsko zakonodavstvo kroz Kazneni zakon regulira pitanja povrede ugleda i časti kroz kaznena djela uvrede, klevete i sramoćenja. Kako je za Novosti objasnila odvjetnica Vesna Alaburić, uvreda je u Hrvatskoj kazneno djelo koje može biti počinjeno uvredljivim vrijednosnim sudom, komentarom, mišljenjem. Istinitom informacijom može biti počinjeno kazneno djelo teškog sramoćenja, dok je kleveta svjesno iznošenje neistinite, škodljive tvrdnje.

U tom smislu hrvatsko zakonodavstvo slično je drugim europskim. Prema istraživanju ‘Out of Balance: Defamation Law in the European Union’, koje je 2015. provela globalna organizacija International Press Institute, kleveta nije kazneno djelo tek u pet država EU-a: Cipru, Estoniji, Irskoj, Rumunjskoj i Velikoj Britaniji. Slično je i kad je riječ o uvredi: to kazneno djelo postoji u 20 od 33 zemlje koje su obuhvaćene istraživanjem. Osim Hrvatske,

među njima su Austrija, Belgija, Bugarska, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Litva, Luxemburg, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Slovenija, Španjolska, Švedska, Island i Srbija. Kad je pak riječ o sramoćenju, koje je u Hrvatskoj posljednjim zakonskim izmjenama promijenjeno u ‘teško sramoćenje’, ono kao kazneno djelo postoji u još nekoliko država. Kako je za Novosti objasnio Aleksandar Maršavelski, docent na Katedri za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, pravno uređenje kakvo ima Hrvatska isto je kao i u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji i Sloveniji. Model koji imamo danas na snazi je od 2011. godine, kad su temeljito reformirana kaznena djela protiv časti i ugleda.

- Kaznenim zakonom iz 2011. godine kleveta je bitno sužena na tvrdnje za koje počinitelj zna da su neistinite, dok su ostali oblici ranije klevete obuhvaćeni sramoćenjem koje se od 2015. naziva teško sramoćenje. Teško sramoćenje je kazneno djelo koje je u prvom redu zamijenilo bivše kazneno djelo iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika te dio spomenutog sadržaja bivšeg uređenja klevete kada počinitelj iznosi neistinite činjenične tvrdnje za koje nije siguran je su li istinite ili neistinite, dakle, neprovjerene informacije koje mogu škoditi časti ili ugledu drugoga - objasnio je Maršavelski.

Postoje tendencije da se ukinu sva kaznena djela protiv časti i ugleda, ali nisu prošle jer Konvencija za zaštitu ljudskih prava dopušta da sloboda izražavanja bude podvrgnuta kaznama - govori profesor Petar Novoselec

Harlem Désir smatra kako bi sramoćenje trebalo biti izbačeno iz hrvatskog zakonodavstva kao i da bi klevetu trebalo potpuno dekriminalizirati. Nastojanja su to prema kojima bi se presude za klevetu po Kaznenom zakonu trebale donositi samo u slučaju kada je to djelo počinjeno premda je prijestupnik bio svjestan da je objavljena informacija lažna.

- Postoje tendencije da se ne ukine samo kleveta, nego i sva kaznena djela protiv časti i ugleda, ali nisu prošle jer Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dopušta da sloboda izražavanja bude podvrgnuta kaznama propisanim zakonom. To je u demokratskom društvu nužne radi zaštite ugleda ili prava drugih - objasnio je za Novosti Petar Novoselec, umirovljeni profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

No odvjetnica Vesna Alaburić smatra da kaznena djela protiv časti i ugleda treba dekriminalizirati, i to iz dva razlog.

- Temeljno je načelo kaznenog prava da se kaznenopravne sankcije propisuju samo za najteže povrede ili ugrožavanja društvenih i osobnih vrijednosti ako se njihova zaštita ne može ostvariti drugim sredstvima pravne zaštite. Budući da građansko pravo pruža brojne mogućnosti zaštite ugleda, časti i drugih prava osobnosti, istovremena kaznenopravna zaštita nije neophodna - kaže Alaburić i dodaje:

- Ako smo kaznenim pravom sankcionirali samo najteže oblika ‘govora mržnje’, kojima se potiče na nasilje i mržnju protiv određenih manjinskih, ranjivih društvenih skupina, tada ne postoji nijedan opravdani razlog za kazneni progon zbog iznošenja nekog uvredljivog mišljenja ili istinite informacije.

Sličnog mišljenja je i njena kolegica Vanja Jurić.

- Kazneni postupci radi klevete i drugih kaznenih djela protiv časti i ugleda imaju tzv. zamrzavajuće učinke (chilling effects) na novinarske slobode i često se koriste kao pokušaj pritiska na novinare ili kao osveta za novinarsko izvještavanje. Parnični postupak, s druge strane, pruža dovoljnu razinu pravne zaštite i omogućuje satisfakciju oštećenim osobama u različitim oblicima, bilo kao objavu ispravka ili isprike, objavu pravomoćne presude kojom je utvrđena povreda prava osobnosti, uklanjanje štetnog sadržaja, a u konačnici i isplatom pravične novčane naknade - kaže odvjetnica Jurić te objašnjava kako je osnovna razlika između kaznene i građanske klevete u tome što kleveta kao kazneno djelo podrazumijeva kaznenu osudu novinara osobno i plaćanje novčane kazne u državni proračun.

- Kaznena osuda ozbiljna je stvar i bilježi se u državnim evidencijama o kažnjavanosti. Takva osuda također omogućuje privatnom tužitelju da, nakon okončanja kaznenog postupka, izravno od novinara potražuje i novčanu naknadu štete. U građanskoj parnici, zbog povrede prava osobnosti, tuženik najčešće neće biti novinar osobno, već nakladnik koji je spornu informaciju objavio. Za poziciju novinara, za zaštitu njihove osobne egzistencije i sigurnosti, odnosno za stvaranje atmosfere u kojoj novinari mogu slobodno izvještavati, to je jako važno - kaže Vanja Jurić.

Nešto drugačijeg stava je Maršavelski koji smatra da klevetu ne bi trebalo dekriminalizirati.

- Imajući u vidu sve širu opasnost od lažnih vijesti, posebno je opasna situacija kada se među istinite vijesti potkradu laži koje mogu naškoditi časti i ugledu određene osobe - kaže Maršavelski te dodaje da su u hrvatskoj praksi manji problem kazneni postupci jer ‘kazneni suci pokazuju veću osjetljivost za ljudsko pravo na slobodu govoru i pogreške su rijetke’.

- Dok se u kaznenom postupku dokazuje krivnja počinitelja za djelo protiv časti i ugleda, u građanskom postupku se dokazuje povreda prava osobnosti oštećenika. U građanskim postupcima je stupanj pogrešno presuđenih predmeta veći jer se pokazuje manja osjetljivost za to temeljno ljudsko pravo u demokratskim društvima. To dijelom proizlazi i iz činjenice da je općenito u praksi standard dokazivanja u kaznenom postupku nešto viši nego u građanskom postupku - objašnjava Maršavelski i dodaje da su odvjetnici u Hrvatskoj toga svjesni te se ‘pri izboru tužbe protiv novinara, čije su izjave navodno povrijedile čast i ugled njihovih klijenata, umjesto kaznenog postupka oni u pravilu odlučuju za građansku parnicu’.

- Naši građanski suci ponekad zanemaruju definiciju klevete u Kaznenom zakonu pa je shvaćaju po svom osjećaju - napominje i Novoselec.

Vanja Jurić pak naglašava kako Kazneni zakon ima i odredbu kojom je propisano isključenje protupravnosti za kaznena djela uvrede i teškog sramoćenja. Naime, u dijelu koji je važan za novinare ta odredba utvrđuje da se neće raditi o kaznenom djelu ako su obilježja djela ostvarena u obavljanju novinarskog posla te ako je postojao javni interes ili drugi opravdan razlog za iznošenje određene informacije.

- Zakonodavac je ovom odredbom htio ograničiti mogućnost kažnjavanja novinara i nekih drugih skupina osoba za uvredu i teško sramoćenje, a čini mi se i demotivirati potencijalne tužitelje da pitanja povreda časti i ugleda rješavaju u kaznenim postupcima. U praksi, nažalost, to nije imalo željeni efekt, s obzirom na to da broj kaznenih postupaka protiv novinara, koliko mi se čini, nije značajnije promijenjen - kaže Jurić.

Maršavelski podsjeća da neke europske zemlje uopće nemaju kaznena djela protiv časti i ugleda, već takve situacije isključivo rješavaju u građanskim postupcima.

- Imajući u vidu da se kod nas javljaju problemi upravo u tim građanskim postupcima, to bi po mom mišljenju bilo gore od onoga što imamo sada - upozorava Maršavelski i dodaje da je kod nas potrebna sistemska promjena u sudstvu koja bi omogućila da isti suci sude povrede časti i ugleda u kaznenim i građanskim postupcima kako odvjetnici ne bi izigravali postojeći neujednačen sustav i tako nalazili načine da neopravdano ishode ‘kaznu’ za novinare u građanskim parnicama koju nikada ne bi uspjeli ishoditi u kaznenom postupku.

On smatra i da je potrebna adekvatna obuka sudaca, posebno vezano za praksu Europskog suda za ljudska prava.

- Problem je što u edukaciji sudaca na Pravosudnoj akademiji gotovo isključivo sudjeluju sami suci koji sude u istim predmetima na višoj razini te ako se javi pogrešna praksa, ona ulazi u taj zatvoreni krug edukacije sudaca i teško ju je onda ispraviti - ističe Maršavelski.

U već spomenutom istraživanju navodi se kako je sveukupno gledajući legalna potpora slobodi izražavanja veća u sudskoj praksi negoli u samom pravu te se daju primjeri nacionalnih sudova koji primjenjuju presude Europskog suda za ljudska prava, pri čemu se posebno brani sloboda izražavanja mišljenja koja vrijeđaju ili uznemiruju u slučaju da se temelje na istini. Hrvatska se pak apostrofira kao zemlja koja je uvođenjem sramoćenja proširila Kazneni zakon te se navodi da je u dvije godine pokrenuto najmanje 40 takvih postupaka.