Da sportašima pod nacionalnim zastavama i grbovima uopće nije lako, znamo još od povremenih skandala u doba bivše države. Tad bi se gdješto zadesilo da im na gostovanju umjesto prave himne puste neku sumnjivu melodiju, i pogotovo da na tribinama osvane "zastava bez socijalističkih obilježja" iliti petokrake, a oni bi se stali meškoljiti i gestikulirati u znak protesta. Mediji su bilježili slične incidente i zdravu te budnu političku svijest naših biranih natjecatelja, i tako do iduće delikatne prilike.
Kapetanica hrvatske ženske odbojkaške reprezentacije Samanta Fabris je prošli tjedan na Europskom prvenstvu u Beogradu pokazala da se već može i lakše. U skladu s tehnološkim dostignućima, ona je tamo službeno istaknutu hrvatsku zastavu objavila na Instagramu uz pitanje: "Koja je ovo država?" Odgovor su instantno ponudili domaći tabloidi, mada ta odrednica u Srbiji znači nešto posebno, s obzirom na bliskost žutih medija s vlastima Aleksandra Vučića. Ustaška država i zastava, glasi rješenje, a svakako ne sadašnja RH, jer je Fabris snimila grb s prvim bijelim poljem, bez krune.
Novinari su zatim potražili krivca za sabotažu, ali su se i srpski organizatori i hotel u kojem je zastava izložena ogradili, pa će biti da je možda riječ o nenamjernom propustu domaćina. No samo na korak dalje možemo raspravljati i o poziciji dotičnog znakovlja u životu ovdašnjih naroda i narodnosti kojima mnogo više od simboličkih vrijednosti u novim državama i ne ostaje. Nakon pohvalne reakcije hrvatske odbojkašice, onda je dosta jasnije koliko realno teže same te vrijednosti, a dobar pokazatelj stanja je spomenuta kruna na ispravnom grbu.
Aktualni hrvatski grb dizajnirao je 1990. Miroslav Šutej, izražavajući krunom antimodernističku težnju nove republičke vlasti nekoj boljoj prošlosti, feudalnoj i kraljevskoj, kao zalogu sretnijeg nacionalnog sutra. Baština jugoslavenske kraljevine je, dakako, preskočena, a heraldička kopča nađena je u spoju srednjovjekovne hrvatske tradicije i naknadnih austrijskih doprinosa.
Rođena je tako rogobatna novovjeka kruna za kojom ni u kojoj prilici ne bi trebalo žaliti, dok na prvome crvenom polju štita u grbu svakako i svugdje valja inzistirati. No općem smislu takvih insignija općenito mogli smo svjedočiti npr. prošli tjedan na proslavi rođendana bosanskohercegovačko-hrvatskog vodećeg plemenitaša Dragana Čovića u Mostaru. On je naime uzvanicima poslužio tortu u obliku povijesnog obiteljskog grba koji je neposredno prije toga morao ipak jadan – sam izmisliti.
