Novosti

Kronika

Kod kuće je najljepše

Za mene je Ruma bila nešto strano i ondje smo teško živjeli. U Njemačkoj sam radila u restoranu na crno, onda u Švicarskoj čuvala djecu, pa dvanaest sezona provela na Jadranu, kaže Dragica Damjanić koja je naposljetku pronašla mir u rodnom kraju

Large juri%c5%a1i%c4%87 1

Povratak kući nakon dugih godina - Dragica Damjanić

Jednom zgodom, dok sam kao djevojčica tek kretala u školu, naš nam je učitelj objašnjavao da je Zemlja okrugla: na velikom je globusu prvo prstom pokazao gdje se približno nalazi naše selo, pa zavrtio kuglu da obiđe cijeli krug. Njegov se prst nakraju zaustavio ondje odakle je i krenuo, na našem selu. Tako je otprilike protekao i moj život. Iz rodnih Cvjetojevića, zaselka Podjamnice kraj Dvora, davno sam pošla na put, pa nakon brojnih važnih ili nevažnih, tužnih ili radosnih zgoda i peripetija ponovno završila ovdje. Tako su se, eto, pola stoljeća kasnije obistinile riječi moga učitelja da se na kraju vraćamo mjestu svoga polaska – započinje svoju priču Dragica Damjanić, agilna i hrabra žena koja će nakon životnih uspona i padova mir pronaći upravo u rodnom kraju, svom zavičaju usred banijskih brda.

Srednju je školu pohađala u Dvoru, da bi se nedugo nakon mature zaposlila kao računovotkinja u zagrebačkom Unionu. U tada uspješnoj tvrtki bilo joj je dobro sve dok se 1991. nisu počela brojati krvna zrnca, što je za mnoge rezultiralo otkazima. Takvo bujanje nacionalizma, u tom i drugim poduzećima širom Hrvatske, odvijalo se ponajčešće pod krinkom 'viška radne snage', kojim je iznenada proglašena i ona. Kako je i sama bila otpuštena, pritom i razvedena, s 13-godišnjom se kćeri Marinom vraća živjeti u Podjamnicu s majkom Miljkom i bratom Milanom. Godinu kasnije, zaposlit će se u veterinarskoj stanici u nedalekom Bosanskom Novom.

Na rodnom me ognjištu dočekao tužan prizor: sve pokradeno, do zadnje utičnice! Susjeda nam je kazala da su na naše imanje danima dolazili kamioni kojima se odvozilo sve što je vrijedilo

- Sve se nekako tavrljalo do 1995. i nisam se mogla žaliti: bila sam zaposlena, kod kuće smo se bavili poljoprivredom, hranili svoje svinje i obrađivali svoj vrt. No kad je naprasno i iznenada zagrmjela Oluja, selo se učas ispraznilo, pa smo i mi krenuli s uznemirenom masom u neizvjesno. Za napada na Dvor, taman kad smo trebali prijeći most, granate su oko nas fijukale sa svih strana, jer je danski bataljun u sklopu UN-ovih mirovnih snaga dopustio da se puca po koloni. Bilo je strašno i puno je ljudi poginulo, iako se o tome danas uglavnom šuti. No tijela su još pod zemljom, tu negdje oko mosta – kaže nam naša sugovornica.

Pošto su uspjeli živi prijeći most preko Une, Dragica i njezini punih su sedamnaest dana putovali do Srbije, noćeći cijelo to vrijeme pod traktorskom prikolicom. Završili su u Rumi, gdje su tek u zadnji tren izbjegli da ih se ne otpremi još dalje, na Kosovo. U tom su gradu, zajedno s mnoštvom drugih nesretnika s Banije i Korduna, smješteni u nekakvu sportsku dvoranu.

- Ta je Ruma, kao i cijela Srbija, za mene je bilo nešto strano, nepoznato i daleko. Rođena sam u Hrvatskoj poput svog oca i svojih djedova. Ta je jugoslavenska republika za mene bila i ostala domovina, jer sam prije Oluje samo jednom bila u Srbiji, i to na sletu održanom 1974. u povodu Dana mladosti i tradicionalne proslave rođendana druga Tita. To je jedina moja veza sa zemljom u kojoj sam bila prisiljena pronaći utočište! Ondje smo teško živjeli, pa sam čak 'na sitno' počela na rumskoj tržnici švercati sa svim i svačim, samo da opstanemo. Nakon prvih šest mjeseci u Rumi odlazim u Čačak raditi u jednom restoranu, a godinu poslije idem za Njemačku, gdje ću također, pune dvije godine, raditi u ugostiteljstvu, opet 'na crno'. Potom čuvam djecu u Švicarskoj, a nakon toga se punih dvanaest ljeta prihvaćam sezonskih turističkih poslova u raznim jadranskim mjestima, od Rovinja do Dubrovnika. Eto vidite, stvarno me posvuda bilo – pojašnjava nam Dragica.

Da prije dvije godine nije oboljela, možda bi Dragičine putešestvije još potrajale. No liječnici su joj rekli da mora smanjiti tempo, pa se odlučila vratiti u svoj podjamnički zaselak.

- Na rodnom me ognjištu dočekao tužan prizor: sve pokradeno, do zadnje utičnice! Susjeda Hrvatica nam je kazala da su na naše imanje danima dolazili kamioni kojima se iz kuće i hangara odvozilo sve što je iole vrijedilo. Postoje čak i snimke na kojima se jasno vide vozila s varaždinskim, bjelovarskim i virovitičkim oznakama u koja pljačkaši tovare našu, s mukom stjecanu imovinu. Ali kao odštetu smo dobili tek tri prozora i to od Crvenog križa – pripovijeda Dragica Damjanić.

U travnju ove godine dobila je svoju prvu hrvatsku mirovinu i sada je tih 1.400 kuna njezino jedino mjesečno primanje. Da bi se okupala, vodu zimi mora grijati na peći, ljeti na suncu. Rasvjetna tijela škilje joj škrto, samo kad stvarno ustreba, a telefon je davno odjavila. Konkretnije, živi na rubu siromaštva, balansirajući svakodnevno između tanušnih primanja i osnovnih potreba. No baš kad je život ponovno ušao u kako-tako podnošljivu kolotečinu, tlo se pomaknulo i ona se ponovno našla u nenadanoj i neočekivanoj nevolji.

- Kad je potkraj decembra zatreslo Baniju, zatekla sam se u Sisku, no istog sam se dana vratila ovamo da se na svoje oči uvjerim što nam je potres učinio. Stanje je bilo prilično loše, dimnjaci su popucali cijelom dužinom, a krov je oštećen toliko da mi se kiša slijevala u kuću. Popravila sam ga o svom trošku, no dimnjake još nisam riješila. Statičari su mi dali zelenu naljepnicu, ali s napomenom da se ne penjem na kat kuće i da se čuvam. Nakon potresa, po cijelom se kraju dijelila humanitarna pomoć, pa je nekako i mene zapao paket s hranom, koji su mi dali dobri ljudi iz auta zagrebačke registracije. Poslije su ovuda prolazila mnoga vozila, ali pred mojom se kućom nisu više zaustavljala - kaže nam.

Nekoć je u njezinom zaselku, Cvjetojevićima, bilo puno 18 kuća, a u njima čak 25-ero mališana. Sada je tu samo ona i još dvije ili tri osobe, kako kad. Majka je umrla, brat i kći s obiteljima žive drugdje, pa Dragica samuje. I vjerojatno joj je, unatoč životnom optimizmu koji je ne napušta, slaba utjeha to što je Zemlja okrugla i što se nakraju, bar ona, vratila onamo odakle je i pošla u svijet – u svoju Podjamnicu.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više