Kao i štošta drugo na najrazličitijim mogućim poljima, vrednovanje književnosti u Hrvatskoj stoji na izrazito klimavim nogama. Jedan od javno najprepoznatijih tomu namijenjenih aksioloških mehanizama, književne nagrade, dobra su ilustracija teze. Nagrade za pjesništvo napose: neću mnogo promašiti kažem li da trenutno kod nas ne postoji nijedna zaista relevantna nagrada za pojedinačnu, već objavljenu pjesničku knjigu. Pod ‘relevantno’ podrazumijevam ovdje usto poprilično minimalističke kriterije – da tu nagradu dodjeljuje žiri, da je taj žiri kompetentan i neovisan i da nije vođen sitnim klijentelističkim, cehovskim, političkim i drugim oportunističkim pobudama te da popis laureata u posljednjih barem desetak godina služi kao potvrda apostrofirane relevantnosti, tvoreći kompaktnu biblioteku dobrih pjesničkih knjiga.
Trava se kod susjeda često čini zelenijom pa se u Sloveniji stvari i po tom pitanju doimaju, barem izvana, mnogo uređenijima. Poznato je što podrazumijevaju npr. Jenkova, Kresnikova, Rožančeva, nagrada Prešernovega sklada ili ona prije točno dvadeset godina prvi put dodijeljena, Veronikina. Pjesnik, esejist, prozni pisac i prevoditelj Milan Dekleva (1946) dobio ih je sve, a posljednju spomenutu dvaput: prvi put za knjigu ‘V živi zob’, drugi put za ‘Audrey Hepburn, čuješ li metlu budističkog učenika?’ koju možemo čitati i u hrvatskom prijevodu. Isti nakladnik objavio je u posljednjih desetak godina još četiri Deklevina naslova, fokusirajući se uglavnom na njegovu pjesničku proizvodnju.
Od prvog uknjiženja, zbirke ‘Mushi mushi’ iz 1971. (koja stoji za prvu slovensku knjigu haikua), pokazivao je Dekleva interes za istočnjačke filozofije i poetike. U knjizi pred nama spomenutoj tradiciji najviše duguje prvi ciklus koji u naslovu nosi putovanja – pri čemu je riječ mahom o propitivanju uvjeta mogućnosti vremenskoga i prostornog protegnuća uma i duha – dok naslov knjige valja potražiti u onom zaključnom, ‘Vermeerov smijeh’, u kojem prostorno izmještenje zadobiva karakter intimnih putositnica. Pjesme s početka svoj formativni horizont duguju specifičnoj mješavini njemačkog idealizma, od Kanta do Nietzscheovog pojma ništavila, i istočnjačkog smisla za minimalizam / bitka. Bez orijentacije, uslijed posvemašnjeg metafizičkog rastemeljenja (sjevernjača nas je napustila), čovjek je izručen sam na megdan beskraju, vječnosti; na kraju krajeva čistom, sasvim doglednom trajanju. Uto stihovima dominira neka vrsta pomirenosti, statike, bezvremenosti; trajne sadašnjosti bez soterioloških predispozicija s kojom je protagonist, uostalom, spojen tek plitkim dahom.
Drugi ciklus nastavlja s formalnim rješenjima karakterističnim za čitav rukopis – izostanak velikih početnih slova, strofika, slobodni stih uz povremenu suptilnu upotrebu rime – tematski se okrećući klasičnijoj ljubavnoj lirici. Upravo ondje, u intimnom posvećenju drugome, možda baš njegovoj nužnoj privremenosti, Dekleva nalazi uporište u nerješivom sporu s ranije apostrofiranom vječnosti. Na kraju prevladava sjećanje, perfekt, neka vrsta rekapitulacije; ideja da je količina sjećanja zapravo / ljestvica povezanosti sa svijetom. Narativ postaje osnova građenja pjesme, kulise Tajland, Beč, Peking, Limerick, New York, Berlin, Auschwitz, a putuje se uglavnom u paru, pri čemu u prvi plan opet izbija ono privremeno no jedino ljubavno ‘mi’.
Muzikalnost, ritmika Deklevinih stihova (koji je inače dobar pijanist te je s Tomažem Pengovom svirao u skupini Salamander) u ovom su dvojezičnom izdanju uglavnom dobro prenesene a mjestimice zasjenjene semantičkim pogreškama, zaostacima slovenske sintakse ili jednostavno nemarnim prekucavanjem (se questo è un uomo naslov je, na primjer, kapitalnog djela Prima Levija, a ‘prijevodni’ se quersto e un uomo jednostavno je besmislica). Svejedno, pjesme koje pjevaju o banalnom / pjesme su o banalnosti / pjesme koje se uzdižu ponad banalnosti / banalne su pjesme, reći će pjesnik i na drugom mjestu dodati – a ja citiram jer u novinama ionako bezobrazno nedostaje poezije – visimo na glavi, / visimo u tišinu. // od šišmiša se razlikujemo / po kraćoj budućnosti / i smislu za komediju.
