Počelo je iz neočekivanog kuta. S Harryjem Potterom. I od tada svi najbolji romani 21. stoljeća dolaze u trilogijama, tetralogijama i heksalozima: ‘Moja borba’ Karla Ovea Knausgaarda, ‘Napuljski romani’ Elene Ferrante, ‘Vernon Suboteks’ Virginie Despentes… Živopisno je to društvo. Prije dvadeset godina malo tko bi se kladio na samohranu majku iz dajnera, autodestruktivnog alkoholičara, anonimnu Talijanku/Talijana i redateljicu feminističkog pornića. Ali nekako je ispalo da je upravo to društvance najmoćnija gomilica suvremene književnosti. Trend je jasan: da bi se bilo netko treba se biti Tolstoj. Treba napisati ‘Rat i mir’, nešto u više tomova, više nastavaka, jer odgovor književnosti na pripovjedne forme televizijskih serija i reality emisija su serijalizirani romani.
Virginie Despentes (1969) upoznali smo kao autoricu rape/revenge filma ‘Rasturi me’ (2000). Film je bio eksplozivan, baš kao i biografija autorice koju su roditelji hospitalizirali u psihijatrijsku ustanovu s petnaest godina, koja je prošla traumu silovanja sa sedamnaest i koja je u dvadesetima imala punk bend, recenzirala pornofilmove i povremeno se prostituirala u salonima za masažu. U međuvremenu, Despentes se zaljubila u španjolsku filozofkinju (‘rješavajući se balasta heteronormativnih očekivanja’) i napisala čitav niz romana. Uključujući i ‘Apocalypse bébé’ (2010), uvršten u uži izbor za Goncourta i nagrađen Renaudotom.
Despentes sada upoznajemo još jednom: trilogijom ‘Vernon Suboteks’. U prvom dijelu (iz 2015) sredovječni Parižanin Vernon zbog bankrota zatvara svoju prodavaonicu ploča i diskova, ubrzo ostaje i bez stana, neko vrijeme živi kod prijatelja i prijateljica, da bi na kraju završio na ulici, u parku. U drugom dijelu (2016) Vernon iz parka, Vernon-klošar, postaje Vernon-karizmatik. Prijatelji ga pronalaze, okupljaju se oko njega, nude mu pomoć, traže oprost, ali traže i pomoć, jer u novom Vernonu, u njegovim zagrljajima, najednom otkrivaju ljekovitost, neobjašnjivu emocionalnu snagu, otkrivaju astralnog Vernona.
Despentes roman ispisuje brzopotezno, u povišenom, scenarističkom ritmu. Dvoznamenkasti broj likova i dalje se povećava. A radnja se razvija u nekoliko smjerova. Daleko smo još od kraja (koji recenzenti opisuju kao iznenađujući vrhunac trilogije), no već i sada imamo pune ruke, puno oko i srce literature. Pariz je dobio još jedan svoj veliki roman. Vernonov Pariz je kozmopolitski Pariz ‘ekstremno desnih pedera’ i ‘narkića reakcionara’, u kojem su sve artikulacije moguće. U kojem se oko bivšeg vlasnika pločarne okupljaju bivše pornozvijezde, bivši filmski scenaristi, bivše punkerice, bivše neugledne djevojke a danas karizmatični muškarci, bivši desničarski nasilnici, bivši buržuji i bivši klošari koji su osvojili jackpot na lutriji, ali zbog toga ne kane mijenjati svoj životni stil.
Pariz nije bio tako osebujan, tako šarolik, tako živ već duže vremena. Život ulice, grada, ovdje pulsira kao u romanima predratnog pariškog taksista Gajte Gazdanova. A kao i legendarni ruski imigrant i Virgnie Despentes je cijelu svoju biografiju, svoje iskustvo ulice, margine, raznih društvenih slojeva, snažno utisnula u tekst koji Pariz otima turistima i vraća svojim stanovnicima.
Dakle, čekamo. Čekamo peti nastavak Knausgaardove ‘Moje borbe’, treći nastavak ‘Napuljskih romana’ Elene Ferrante i posljednji nastavak ‘Vernona Suboteksa’. To je bila lektira dvije sedamnaeste, to je lektira za dvije osamnaestu.
