Prva knjiga ‘Genijalne prijateljice’ bila je poprilično razočaranje. Ali isplatilo se vjerovati u Elenu Ferrante. Druga knjiga, ‘Priča o novom prezimenu’ (s talijanskoga prevela Ana Badurina), ispunjava sva neispunjena očekivanja, opravdava sve hvalospjeve svjetske kritike. Prva je polovica šezdesetih. Dvije prijateljice sada su djevojke. Elena se nastavila školovati. Lila se udala. Na brzinu. Da bi bila supruga, da bi imala muža, da bi se ‘situirala’. Svijet izvan napuljskog ‘rajona’ u kojem je odrasla je odbacila. Biti žena dućandžije, voziti se u automobilu, živjeti u stanu u novogradnji, napadno se oblačiti, postati najbogatija u rajonu, socijalna je ambicija koju je izabrala. Ali njen izbor ne prate potmule sumnje, već urlajući nesporazumi. Shvaća da nije zaljubljena. Prve bračne noć suprug je siluje. S medenog mjeseca se vraća natečenog oka, rasječene usne, puna masnica. Govori da je pala na stijenama. Nitko joj ne vjeruje, ‘osobito žene koje oduvijek znaju što treba reći kad ih muškarci koji ih vole i koje one vole snažno pretuku’. Muškarci su tu da odgajaju i preodgajaju. Prvo rade očevi i braća, drugo muževi. Mješavina šamara, silovanja i novca trebala bi ojačati njen socijalni status, prestiž žene koja se ‘dobro udala’. Ali Lila se ne slama. Dok Elena završava gimnaziju i odlazi na sveučilište, Lila otkriva ljubav, vara muža sa studentom, otkriva svijet izvan rajona, svijet knjiga i obrazovanja, mužu u lice priznaje da ima ljubavnika, da se jebala s njim, da mu je pušila…, ali muž joj ne vjeruje, ta koja bi se to usudila, kojoj bi tako nešto uopće palo na pamet!
Dakle jasno je, ovo što sada čitamo, u drugom dijelu ‘Genijalne prijateljice’, ljubić je za intelektualce, sapunica za feministice i feministe, ovo je sada Elena Ferrante. Elena i Lila kreću u trku za spasom iz rajona. Novac, muškarac zaštitnik, djeca, ljubav, knjige, politika… ciljevi su razni, ali svode se na dva puta, dva izbora: ili brak ili škola. Karta za izlazak ili je udaja (po mogućnosti za bogatog) ili nastavak školovanja. S time da iz rajona, iz uskog, tradicionalnog, patrijarhalnog, malograđanskog, polukriminalnog i kriminalnog svijeta kvarta u kojem su odrasle, vodi samo ovaj potonji put. Elena je na njemu, školuje se, ali ništa nije izvjesno; Lila je skrenula s njega, udala se sa šesnaest, s osamnaest našla ljubavnika, s kojim je ostala trudna, vratila se mužu, u krajnju neizvjesnost, ali ništa još nije gotovo, obrat, ili obrati, još uvijek su mogući.
Posrijedi je talijansko društvo na prijelazu iz tradicionalnog u moderno. No izbori brak – školovanje, muž – samostalnost, djeca – karijera još i danas definiraju sudbine žena. Ferrante se koristi pojednostavljenim, elementarnim društvenim modelom, provlači ga kroz romanesknu strukturu tipičnu za popularnu literaturu, ali rezultat nije kič-roman, koji tek reproducira stereotipe ženskih sudbina; mada ima čak i toga, pa Elenu, uvijek nagnutu nad knjigama, karakteriziraju ‘štreberske naočale’, dok Lila na očima ima masnice, koje prikriva pomodnim sunčanim naočalama. Drugi dio ‘Genijalne prijateljice’ je pitak roman koji zasijeca oštro i duboko. Roman za djevojčice i žene, školarke i umirovljenice, za kućne spremačice i deklarirane lezbijke, za konzervativke i liberalke… I isto tako, roman koji nije o muškarcima, koji nije za muškarce, ali koji bi jednako i muškarce trebao oduševiti.
