Novosti

Kultura

Književna kritika: Jugoslaveni bez Jugoslavije

Đorđe Matić, ‘Tajne veze’ (Sandorf, Zagreb, 2017): Zbirka eseja o (post)jugoslavenskoj glazbi istražuje manje očigledne, pozadinske i podzemne veze, utjecaji, susreti, odnosi i mehanizmi u polju domaće muzike, kao i slabo poznati fragmenti iz povijesti ovdašnje muzičke kulture

0yf01csy9lw755soe1cl43kh6z8

Matić piše 'spontanim' srpskohrvatskim

Naslovnica nove knjige Đorđa Matića (u vizualnoj izvedbi Nikša Eršeka) pušta nas da nagađamo o kakvoj je vrsti štiva riječ. S obzirom na Matićevu autorsku svestranost – on je pjesnik, muzičar, muzički kritičar, publicist, kolumnist nekoliko listova – mogućnosti ne manjka. I naslov ‘Tajne veze’, premda jasno citatan, stoga nije i manje tajnovit.

Mogli bismo reći da je posrijedi zbirka eseja o (post)jugoslavenskoj glazbi, no ovaj šturi opis odmah zahtijeva proširenje. Prije svega, naslov knjige uistinu sažima autorove ambicije: Matića zanimaju manje očigledne, pozadinske i podzemne veze, utjecaji, susreti, odnosi i mehanizmi u polju domaće muzike, kao i slabo poznati fragmenti iz povijesti ovdašnje muzičke kulture. Tema jednog od eseja je, primjerice, jedna strašna rečenica iz romana ‘Tri posleratna druga’ Đorđa Balaševića, naoko nespojiva s imidžom omiljenog kantautora, dok se drugi bavi rijetkim zvučnim tragovima južnoslavenskih imigranata s prelaza 19. u 20. stoljeće u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu. Također, Matić, Zagrepčanin, kako kaže, ‘markiranog imena’, živi u Nizozemskoj i piše iz naglašeno emigrantske/egzilantske pozicije: trauma egzila i gubitka zemlje slobodno progovara iz tekstova koji čine ovu knjigu.

Matić odbacuje pretenzije naših nacionalnih historiografija da cjelokupnu jugoslavensku kulturnu produkciju podvedu pod (etno)nacionalne nazivnike; kad se bavi muzikom u Jugoslaviji, on zauzima eksplicitno jugoslavensku perspektivu. Jedna od ključnih karakteristika njegovih tekstova pritom je sklonost samokritici i historizaciji vlastite pozicije. Storija o tome kako je na bolan način spoznao da pankeri nisu nužno emancipirani kozmopoliti, kao što ni narodnjaci i ‘izvornjaci’ ne moraju biti neotesani ognjištarci, kako se to podrazumijevalo u urbanom miljeu u kojem se formirao, spada u najpamtljivije dionice u knjizi. Matića, ukratko, ne zanima horizont podrazumijevanog i samorazumljivog, nego (samo)kritičko preispitivanje raznolikih mitologija, uključujući i one ‘generacijske’. Iznimka je prikaz Sovjetskoga saveza koji donosi pišući o Okudžavi i Visockom, a koji kao da je ispao iz kakvog američkoga hladnoratovskog priručnika – no dopustimo da bi on mogao biti motiviran i autorovim projugoslavenskim opredjeljenjem.

I muzičkom laiku poput mene očigledna je Matićeva pronicljivost, recimo kad ukazuje na korijene Oliverove i Gibonnijeve ‘Cesarice’ u folkloru i književnoj i glazbenoj tradiciji, ili kad usputno obrazlaže zašto je u pjevačkom smislu Charlesa Aznavoura posve pogrešno titulirati ‘francuskim Sinatrom’. Istina, izrazito subjektivna, pa i intimistička intonacija ovih tekstova dopušta mu i (pr)ocjene s kakvima se ne moramo složiti, kao što je odbijanje da u Oliverovom poslijeratnom koncertnom bojkotu Srbije prepozna nacionalistički stav kakav kod nekih drugih estradnjaka kritizira. Ipak, za djelo poput ‘Tajnih veza’ pitanje ovakvih (ne)slaganja i nije ključno. Spomenimo i da Matić piše neisforsiranim, da ne kažem spontanim hrvatskosrpskim, kakvom u svim našim sredinama ozbiljno prijeti izumiranje, no koji će nekima, srećom, baš zato biti užitak čitati.

Za razliku od dobrog dijela našega tzv. egzilantskog pisma, teško je zamisliti da ovi eseji pobude zanimanje zapadnoeuropskih izdavača. Kako bi kolaž o Bori Đorđeviću, Bregoviću i Štuliću, od kojih se nijedan ne imenuje, izgledao na nizozemskom ili engleskome? Kako bi priču o nekad perspektivnom rock gitaristu iz Knina čitao netko kome je simbolika ovog gradića strana? Rekao bih da se ‘Tajne veze’ obraćaju upravo nama čiji je odnos spram ovih prostora obilježen osjećajem gubitka, nama – da parafraziram naslov još jedne knjige o domaćoj glazbi – Jugoslavenima bez Jugoslavije.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više