Tamo, u postindustrijskoj provinciji sjeverne Francuske, u radničkim i imigrantskim naseljima iza zidova skladišta Mumma, Taittingera, Louisa Roederera i drugih velikih proizvođača šampanjca, nalazi se teritorij Nacionalne fronte, zemlja koja iz prestižnih pariških arondismana izgleda egzotično poput nekadašnjih udaljenih afričkih i tihooceanskih kolonijalnih posjeda. U Reimsu, tek sto i pedeset kilometara udaljenom od Pariza, još šezdesetih godina među muškarcima je uz alkoholizam harala i pošast raka grla. Djed Didiera Eribona, po zanimanju stolar, od raka grla umro je u pedeset i četvrtoj godini. Tri očeva brata također su podlegla kao vrlo mladi od iste bolesti. Za radnike iz Reimsa i okolnih naselja bilo je uobičajeno da puše nezamislive količine cigareta. Pušenje je bilo pitanje muškosti, klasnog identiteta i – zdravlja. Baka se čudila što njen Didier kao adolescent već nije propušio, govoreći mu: ‘Puno je zdravije kad muškarac puši…’

Iz sjeverne Francuske razglednicu nam je nedavno poslao Edouard Louis, rođen kao Eddy Bellegueule, opisujući odrastanje u radničkoj obitelji tokom devedesetih i nultih godina. Poticaj za svoje klasno i seksualno autanje Louis je našao u autobiografskoj prozi Didiera Eribona ‘Povratak u Reims’, u kojoj utjecajni sociolog i filozof opisuje svoje odrastanje u istom kraju tokom pedesetih i šezdesetih. Između dva pisca vremenski je pomak od četrdeset godina, no riječ je o istom tekstu: palimpsestu mladih gejeva rođenih u zemlji tradicionalne i postindustrijske radničke klase. Sjevernu Francusku pritom možemo koristiti kao geo-socio-političku šifru. U Americi, to je ‘pojas hrđe’, u Njemačkoj njen istočni dio, u Engleskoj prostor između Londona i Škotske: sve tradicionalni industrijski krajevi koji su se u postindustrijskom i neoliberalnom razdoblju pretvorili u generatore desničarskog populizma.

Kao i Louis, i Eribon govori o odvajanju suvremene ljevice od svoje tradicionalne, radničke baze. U vrijeme studiranja Eribon je kao mladi trockistički marksist idealizirao radničku klasu, ali istovremeno je život svojih roditelja smatrao vrijednim osude. Roditelje i rođake čini se da je jedino pokretala potraga za materijalnim blagostanjem: rabljenim automobilom na kredit, novim televizorom, trosjedom od lažne kože. Proletarijat je bio apstraktna ideja, roditelji se nisu uklapali u nju i Eribon im je prigovarao da su ‘buržuji’. Tada ih je to vrijeđalo, no ubrzo će pripadnost Komunističkoj partiji zamijeniti ‘povremenim’ glasanjima za Nacionalnu frontu, nalazeći u približavanju ekstremnoj desnici obranu svog identiteta i onoga što je od njega ostalo u vrijeme deindustrijalizacije i pojačane imigracije.

‘Povratak u Reims’ tekst je klasnog autanja. Većinu svog života Eribon je bježao od svoje obitelji, sramio se svoje klase. Povratak u vlastitu prošlost je javljanje iz zemlje u kojoj devetogodišnjaci puše, a u domovima nema ni knjiga ni polica za knjige. Kada je majci javio da će biti sveučilišni profesor sociologije, ona ga je pitala: ‘Što je to? Nešto o društvu?’ No svoj klasni confiteor Didier Eribon nije napisao da bi nasmijavao sto i pedeset kilometara udaljeni Pariz i njegovu buržujsku i boemsko-buržujsku klasu. Ispod ‘egzotike’ potreba je da ‘osveti svoju rasu’, kako je to u svoj dnevnik početkom šezdesetih napisala Annie Ernaux: ‘rasu’ kojom je šezdesetih harao rak grla, a danas karcinom društvene prezrenosti.