U Beogradu će uskoro biti otvoren Kineski kulturni centar. Predstavljajući novi kineski projekt u Srbiji, portal Beobuild napisao je da "Kina gradi monumentalno zdanje novog kulturnog centra u Beogradu, prvog na Balkanu i jednog od najvećih na svetu. Zgrada novog centra zamišljena je kao platforma za produbljivanje kulturne i ekonomske saradnje dva naroda, a nalaziće se na prostoru nekadašnje kineske ambasade na Novom Beogradu uništene tokom NATO agresije 1999. godine".
Zgrada na novobeogradskoj obali Dunava imat će devet nadzemnih i dva podzemna kata, a ukupna joj je površina preko 32 tisuće četvornih metara. Beobuild stoga konstatira: "Po svojoj veličini jasno je da ovo nije obični kulturni centar, već sveobuhvatno predstavništvo za različite vidove saradnje i razmene. Radi se o multifunkcionalnom objektu koji će pored kulturnog centra imati poslovno i apartmansko krilo. U okviru kulturnog centra nalaziće se brojni sadržaji otvoreni za sve građane, uključujući multimedijalnu salu, sale za prezentacije, učionice i galerije. Poslovni deo sastoji se od kancelarijskog dela za ekonomska i privredna predstavništva i apartmansko-rezidencijalnog dela sa 19 apartmana i 35 soba za smeštaj diplomata, zaposlenih i gostujućih delegacija".
Otvaranje Kineskog kulturnog centra dogodit će se paralelno sa sve učestalijim zahtjevima Europske unije da Srbija kao kandidatkinja za članstvo mora brže i dosljednije usklađivati svoju vanjsku politiku s onom koju vodi Unija. Iz Bruxellesa od Beograda prije svega traže da počne slijediti politiku EU-a prema Rusiji i Kini. Uniju sve više žuljaju kineske investicije u Srbiji. Nikad joj one nisu bile drage, ali otkada su zamrznuti pregovori o Sveobuhvatnom sporazumu o ulaganjima s Kinom, pritisak na Srbiju postao je još snažniji. On sve češće dobiva i medijsku dimenziju. Prije nego što je Europska unija nedavno objavila prijedlog svoje uredbe kojom sprječava da europske kompanije preuzimaju kompanije izvan Unije koje subvencioniraju njihove matične države (prije svega one iz Kine), dio europskih medija naprasno se raspisao o navodnoj opasnosti koja se nadvila nad Srbijom. Na Balkanu je najviše odjeknuo tekst s portala Deutsche Welle koji je u ovdašnjim medijima objavljen s naslovom "Upada li Srbija u dužničku klopku Kine?". Premda se i u tekstu DW-a navodi da "prema podacima Uprave za javni dug, Srbija trenutno ima nešto manje od 1,1 milijardu eura duga prema Kini, što je, prema računici DW-a, iznosilo 2,31 posto srpskog BDP-a", njegovi autori ipak sugeriraju da bi se i Srbija uskoro mogla naći u koži Crne Gore, čiji je dug prema Kini, zbog izgradnje autoceste Bar – Boljare, "od 2014. narastao s nule na čak 640 milijuna eura (15,3 posto BDP-a)". Svoju prognozu novinari DW-a temelje na činjenici da Srbija rebalansom "budžeta za 2021. predviđa još 2,02 milijarde eura kredita od kineskih banaka. Pritom, budžet kaže da je Srbija do 2039. preuzela barem još 1,1 milijardu eura duga prema Kini, s različitim datumima dospijeća i kamatama uglavnom između 2 i 3 posto. Međutim, u budžetu (još uvijek) nema 3,2 milijarde eura koje je Srbija bez ikakve javne nabavke dodijelila Kini za izgradnju kanalizacije i infrastrukture za odlaganje komunalnog čvrstog otpada, niti ima milijardi eura za izgradnju metroa u Beogradu, kao ni 165 milijuna eura za budući toplovod Novi Beograd – Obrenovac (...)".
Potaknuta prognozama DW-a, redakcija "Oko magazina" Radiotelevizije Srbije i sama se upustila u potragu za odgovorom na pitanje hoće li Srbija pasti u kinesko dužničko ropstvo. Pritom je "Oko magazin" još precizniji od DW-a: nakon što su nanizali sve projekte za koje se u rebalansu ovogodišnjeg srpskog budžeta navodi da će biti financirani kineskim kreditima, zbrojili su ukupno dvije i pol milijarde eura novog duga prema Kini, pa će se ukupni dug utrostručiti u nekoliko narednih godina. No to nije sve. Osim projekata zapisanih u rebalansu budžeta za ovu godinu, Srbija i Kina ugovorile su još pregršt projekata koji bi se trebali realizirati u desetak sljedećih godina. Računica je "Oko magazina" da ako svi oni budu realizirani, dug Srbije prema Kini narast će na devet milijardi eura.
I dok dio srpskih ekonomista smatra da bi Srbija doista mogla pasti u dužničko ropstvo prema Kini i bankrotirati jer se netransparentno zadužuje sklapajući s njom tajnovite međudržavne ugovore, profesor Sveučilišta u Londonu Uroš Delević tvrdi da zaduživanje kod Kineza "nije ništa manje transparentno nego kod bilo kog zapadnog partnera" pa zaključuje: "Kako može u bankrot da nas uvede kineski dug? Dug je dug, nije bitno prema kome. U bankrot može da nas uvede preveliko zaduživanje prema bilo kome. To je manje važno. Bitno je kolika je kamata i za što se taj novac koristi."
Da problem zapravo nije u Kini i njezinom Novom putu svile može se nazrijeti i u prilogu DW-a. U njemu profesorica beogradskog Fakulteta političkih nauka Dragana Mitrović prvo podsjeća da "postoje europski infrastrukturni koridori, projekti i planovi koje je pravila EU i vrlo često su zemlje zapadnog Balkana bile zaobilažene", a potom poentira: "Baveći se svojim unutrašnjim problemima, EU je potpuno zanemarila koliko je bila potrebna pomoć ovim zemljama i koliko su prometna, energetska i komunikaciona infrastruktura bitne za njih – kako zbog međusobnog umrežavanja, tako i zbog podizanja kvalitete poslovnog ambijenta. Tek pošto su vidjeli da je u taj prazan prostor utrčala Kina, oni su počeli, ali veoma skromno, s aktiviranjem nekih kanala kojima bi mogli dati sredstva."
Autorica priloga "Oko magazina" Anica Telesković podsjeća pak da europskim zemljama suradnja s Kinom nije tako mrska kako bi se moglo zaključiti kad upozoravaju Srbiju i druge balkanske zemlje na opasnost koja im navodno prijeti od kineskih kredita i ulaganja. Tako navodi da je robna razmjena Njemačke s Kinom u prošloj godini vrijedila čak 212 milijardi eura, da je Velika Britanija lani u Kinu izvezla robe vrijedne 30 milijardi funti, a uvezla kineske proizvode vrijedne 40 milijardi funti. Podsjeća i da su britanski diplomati bili među glasnijima kad su se 2016. protivili prodaji srpske Željezare Smederovo kineskom Hestilu, a potom su im prodali svoju željezaru British Steel. Navodi i da su Kina i njezine kompanije investirale u sve sektore britanske ekonomije, osim u 5G mrežu (Kinezi su u Velikoj Britaniji vlasnici ili suvlasnici pojedinih nuklearnih elektrana, tvornica vode, aerodroma...). "Zapadni mediji zbog ovih investicija Kinu ne proglašavaju za kolonizatora Velike Britanije, ali zato zvanični Peking vrlo često mora da se brani od optužbi da je kolonizator Afrike", piše Anica Telesković. I dok se kineskim investicijama u europske države do sada nije gledalo u zube, u Africi se njihovih 150 milijardi dolara investicija proglašavalo kolonizacijom, a slično se sada ponavlja na Balkanu. "I dok se u Srbiji prebrojavaju kineske milijarde, zapadni mediji pišu o tome kako Kina na neki način želi da kolonizuje ovaj region, da širi svoj uticaj i meku moć", podsjeća Ankica Telesković pa zaključuje: "Koncept nekadašnjeg puta svile bio je da zajedno sa tekstilom, porcelanom, začinima i staklom, putuje i kineska religija i kultura. Danas sa kineskim novcem putuje i kineski uticaj, ali je koncept Kine i da njihov novac krene putem kojim zapadni kapital i zapadni uticaj ređe idu."
Izgradnja Kineskog kulturnog centra u Beogradu, u kojem već desetljećima funkcioniraju kulturni centri zapadnoeuropskih država, svjedoči pak da je Kina spremna u svemu, a ne samo u infrastrukturi i industriji, konkurirati zapadu. U tome je neće spriječiti zabrane i širenje straha od njihove navodne kolonizacije Balkana. Kao što donedavno širenje straha od zapadne kolonizacije nije Europsku uniju zaustavilo na zapadnim granicama Balkana. Unatoč kineskim kreditima i investicijama, Unija je i u Srbiji još uvijek najveći "kolonizator".
