Dobili ste 14 tisuća potpisa, čime ste vi i Radnička fronta (RF) ušli u kampanju za predsjedničke izbore. Kako tumačite tu podršku i što želite postići sudjelovanjem u kampanji?
To je dobra podrška i pokazatelj da ljudi traže promjene nakon 30 godina i da im je dosta smjera kojim idemo. RF jedini nudi korjenite promjene – demokratski socijalizam 21. stoljeća, viziju društva u kojem se ekonomija odvija u korist većine, a ne bogatih elita. To je zaokret prema društvu koje osigurava temeljne potrebe svima. Uključili smo se da tumačimo razloge zbog kojih je 14 posto stanovništva iseljeno, preko 300 tisuća ljudi blokirano, a jedna trećina siromašna, ali i da ponudimo viziju koja izlazi izvan okvira onoga što nam neprestano govore da je ‘jedino moguće’. Sudjelovanje u kampanji koristimo kako bismo upozorili da se u ovom okviru ne možemo razviti i razvojem dostići zemlje koje uzimamo kao uzor. Uzroke slabe razvijenosti ne možemo otkloniti mjerama štednje, rezanjima radničkih prava, otpuštanjima, produbljivanjem tržišnih odnosa i povlačenjem države iz aktivne uloge u ekonomiji. Upravo suprotno, potrebno je da država stane iza poduzeća koja su od društvenog značaja, subvencionira one grane privrede u kojima imamo koliko-toliko očuvani know-how i infrastrukturu i gdje smo postigli neke rezultate, a ne samo oslanjati se na turizam i uslužne djelatnosti. Uključili smo se i kako bismo naglašavali produbljivanje nejednakosti u društvu kao rezultat navedenih tendencija.
Nije dovoljno samo upozoravati na uzroke lošeg materijalnog statusa većine, već i na desničarenje. No radničke borbe gledati isključivo iz aspekta svjetonazora znači ne razumjeti važnost i složenost klasne borbe
Većina predsjedničkih kandidata, pod egidom nužnosti borbe protiv korupcije, povećala bi predsjedničke ovlasti, a najradikalniji u tom zahtjevu su Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić. Kako vi vidite taj zahtjev?
Zahtjev za povećanjem predsjedničkih ovlasti opasan je način kanaliziranja nezadovoljstva većine ljudi. U šumi poruka, mnogima se čini da je davanje ovlasti jednoj figuri dovoljno jednostavan način da se riješe svi problemi. Stara je to povijesna lekcija sažeta u sloganu ‘kada trune kapitalizam, smrdi na fašizam’. Dovoljno je pogledati što takvi autoritarni likovi nude; jedan bi bio predsjednik koji ima veće ovlasti nego što ih je imao Tuđman i da predlaže one koji ga ‘neovisno’ trebaju kontrolirati – suce Ustavnog suda, a drugi bi da ima plaću od 70 tisuća kuna kako bi mogao otpustiti 100 tisuća ljudi u javnom sektoru. Ovakve ideje posljedica su političke klime koja se stvarala godinama; jedan je zrcalo ideologije autoritarnog vođe, pri čemu, srećom, nema ni najmanje zrnce karizme, a drugi pumpanja mitologije o mjerama štednje kao rješenju naših ekonomskih problema.
EU potiče nejednakost
Zalažete se za ukidanje kapitalizma, ali ste i svjesni da je to nemoguće napraviti u ovako maloj i slaboj državi u kontekstu netaknutog globalnog kapitalizma. Kako biste adresirali tu kontradikciju?
To je klasična zabluda ekonomističke klauzule ceteris paribus, gdje se podrazumijeva da će sve ostati isto, a samo kod nas će se dešavati promjene. To znači dvije stvari – da s jedne strane mi ne možemo djelovati mimo globalnih trendova, ali i s druge da promjenom u našem okviru ne mogu ni ti globalni trendovi ostati isti. Vidjeli smo dobro na primjeru Grčke kako se podigao interes i val očekivanja te buđenja antikapitalističkih pokreta i snaga diljem Evrope u trenutku dok vodstvo Syrize nije kapituliralo pred ucjenama i pritiscima Evropske komisije, MMF-a i ostalih institucija globalnog kapitala i iznevjerilo demokratski mandat koji su dobili. No rapidan uspon Syrize je dio šireg trenda pobune protiv kapitalističkih elita koji je krenuo s pokretom Occupy Wall Street, pokretom Indignadosa u Španjolskoj iz kojeg je proizašao Podemos, a tu možemo uvrstiti i dolazak Corbyna na čelo britanskih laburista.
Budući da naglašavate da se Hrvatska ne može razviti kao članica EU-a na njezinoj ekonomskoj periferiji, kakav je vaš stav o Evropskoj uniji, njezinim ekonomskim i ideološkim temeljima? Postoje li uopće te famozne ‘evropske vrijednosti’ na koje se eurokrati stalno pozivaju?
Postoje dva elementa, svjetonazorski okvir evropskih vrijednosti i političko-ekonomski okvir EU-a. Nitko ne niječe da je ideja ujedinjene zajednice naroda dobra i da se ljudi što više trebaju povezivati umjesto razjedinjavati. No nema jednakosti bez materijalne jednakosti. Da bi EU bila zajednica jednakih, to bi značilo da ona pokušava prevladati nejednakosti, što je nemoguće bez temeljnih promjena u vladajućim odnosima proizvodnje. Namećući jednaka tržišna pravila za razvijene i nerazvijene EU zapravo stvara, održava i podržava nejednaki razvoj. EU bi trebala biti minimalno fiskalna unija da bogate zemlje centra pomažu onima siromašnijima, bilo bi potrebno da se radi na transferu tehnologija i znanja između razvijenijih i slabije razvijenih, trebalo bi nerazvijene zaštititi tako da se potiče njihov izvoz, a ograničiti uvoz iz bogatih zemalja koje svojom tržišnom superiornošću uništavaju i podređuju privrede na periferiji.
Kada govorimo o ‘evropskim vrijednostima’, one čak ni na razini svjetonazora nisu jednoznačne. Mnogi su mislili da ćemo jednom kada uđemo u EU sami smanjiti problem netrpeljivosti prema nacionalnim i drugim manjinama, što se očito nije desilo. Danas netrpeljivost sve više raste, dok su u centru EU-a ksenofobne i reakcionarne tendencije sve izraženije, a manifestiraju se i kroz revizionističke dokumente poput nedavne Rezolucije o važnosti evropskog sjećanja za budućnost Evrope donesene u EU parlamentu, gdje se izjednačavaju nacizam i komunizam.
Nedavno je okončan štrajk prosvjetara koji je podržalo praktički cijelo društvo. To pokazuje da su ljudi u njemu vidjeli potencijal za šire promjene, no prosvjetni radnici nisu imali takve zahtjeve, nisu dubinski problematizirali sam obrazovni sustav, kao ni kapitalistički poredak, klerikalizaciju i povijesni revizionizam kojim se kroz taj sustav proizvode birači desnice. Je li moguće provesti korijenite promjene koje zazivate bez da radništvo napusti ovu ideološku matricu?
Puno je toga što se treba odraditi u političkom smislu, nije dovoljno samo upozoravati na uzroke lošeg materijalnog statusa većine u Hrvatskoj, već je potrebno i prozivati klerikalizaciju i povijesni revizionizam, konzervativizam, desničarenje. No isto tako radničke borbe gledati isključivo iz aspekta svjetonazora znači ne razumjeti važnost i složenost klasne borbe. Radnici koji su se u desecima tisuća okupili da kažu da je dosta politika koje obezvređuju i njihov rad, ali i rad svih drugih radnika i radnica, jesu ustali u klasnoj borbi. Radničke borbe nisu skup unisonih glasova, no svi su se okupili oko istog problema – obezvređivanja rada. Prvi put se demonstrirala radnička solidarnost, usprkos elementima koji su do sada uspješno razjedinjavali radnike. U te elemente spadaju i Ribićevo pismo članstvu sindikata u kojem optužuje Vladu jer je Uljaniku dodijelila subvencije, a tvrdi da ne može povećati plaće, što je klasičan primjer huškačke politike koja je desetljećima razdvajala radnike, te Mihalinčeva ocjena da je njihov zahtjev da se i nenastavnom osoblju povećaju koeficijenti, od kojeg se odustalo, bio samo ‘taktika’.
Dok ima kapitalizma, bit će i imigranata
Štrajk najavljuje i policija, s argumentom da oni sada imaju težak zadatak čuvanja vanjskih granica Hrvatske i EU-a. U praksi to znači sistematsko kršenje ljudskih prava izbjeglica. Biste li podržali takav štrajk i kako bismo se trebali postaviti prema izbjegličkoj krizi?
Načelno, ljevica podržava radničke borbe i štrajk jest legitiman način prosvjeda i borbe za veće plaće, no treba i reći da policija predstavlja represivni aparat koji sudjeluje u opstrukciji i nadzoru radničkih protesta i štrajkova, a sada u nezakonitim provođenjima push-backova preko zelene granice prema BiH i čestom upotrebom vatrenog oružja protiv nenaoružanih ljudi koji ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Trebamo se svim sredstvima boriti protiv takve politike i nelegalnih praksi policije koje je naša Vlada očito odlučila podržavati u zamjenu za Schengen. Ne možemo podržati štrajk policije dok ona ne adresira svoju poziciju psa čuvara aktualnog režima protiv kojeg se treba boriti. Migracije su prije svega posljedica načina proizvodnje koji proizvodi ekstremnu nejednakost, pa ljudi bježe iz ratova i siromaštva. Dok ima kapitalizma, bit će i imigranata, stoga je najvažnije promijeniti sistem koji uzrokuje migracije. Aktualna politika prema imigrantima rezultat je sluganske politike kojom se vladajući žele dokazati Evropskoj uniji kako bi nas uveli u Schengen. Schengen danas služi kao mrkva i batina za Hrvate. Tako naši vladajući dokazuju da nam EU može povjeriti zadaću psa čuvara evropske granice, ‘predziđa kršćanstva’. Jasno, mi se ulaskom u Schengen još lakše možemo iseljavati u bogate zemlje centra, što naši političari pokazuju kao veliki napredak. No vladajući ne postavljaju pitanje zašto se naši ljudi moraju iseljavati, niti to postavljaju kao problem.
Antifašizam se već 30 godina sustavno rastače kao vrijednost koja je samorazumljiva, pa su se i nekidan pojavili grafiti kojima se poziva na vješanje političkog predstavnika Srba, dok se Stradunom orio pozdrav ‘Za dom spremni’. Kako se boriti protiv povijesnog revizionizma?
Antifašizam nije samo stvar identiteta, napadi na antifašizam su dio reakcionarnog paketa kao pogrešnog odgovora na klasni antagonizam. Potrebno je ponavljati povijesne istine, ne dopustiti da crno postane bijelo, a bijelo crno, frontalno se suprotstavljati opasnim ideologijama, ali i tumačiti koji su sistemski i političko-ekonomski uzroci takvih pojava. Evidentno je da danas ne samo desnica, već i nominalna ljevica podriva antifašizam. Stranke koje se kite antifašističkim nasljeđem, poput SDP-a i IDS-a, u Evropskom parlamentu potpisuju navedenu Rezoluciju o važnosti evropskog sjećanja za budućnost Evrope koja izjednačava nacizam i komunizam. Svi naši parlamentarni zastupnici glasali su za tu Rezoluciju koja je posljednji primjer opasnog povijesnog revizionizma. Od desnice dolazi napad na te vrijednosti, no normalizacija se zbiva kada nominalno lijeve opcije, robujući elektorskom oportunizmu, nastoje same izvući probitke ne konfrontirajući se s desničarskom retorikom i politikom.
Perpetuiranje antagonizma već je 30 godina sredstvo uz pomoć kojeg se na vlasti održavaju nacionalističke elite u Hrvatskoj i u njoj bliskim zemljama. Kakve susjedske odnose bi trebalo razvijati?
Treba prozvati dosadašnju nacionalističku politiku domaćih i elita u regiji koje jedna drugoj odgovaraju te prekinuti s manipulativnom politikom u BiH. Trebalo bi se zalagati za suradnju i solidarnost na principu zajedničke koristi i razvoja. Suradnjom i solidarnošću treba ostvariti snažnije pozicije prema kapitalističkim elitama centra EU-a i ojačati svoje ekonomije u odnosu na ekonomije bogatih zemalja centra. Sve ove zemlje služe kao izvor jeftine radne snage, a ‘strane investicije’, umjesto da otvaraju radna mjesta – što je uvriježena mantra domaćih elita – na jednak način osiromašuju radnike i lokalne ekonomije.
