Novosti

Društvo

Kapitalizam sam upoznao u Kraljevini Jugoslaviji

Za mene je fašizam bio zlo, kao i kapitalizam. Znao sam da se protiv tog zla moram boriti. Mi smo željeli novo društvo, bolje od onoga koje smo imali. U partizane sam stupio u listopadu 1941. Prije toga sam kao gimnazijalac ispisivao antifašističke parole, priča Gabrijel Nofta (95), najstariji živući partizan Varaždinske županije

Large zoran 60

Gabrijel Nofta

Ludbrežanin Gabrijel Nofta najstariji je živi partizan Varaždinske županije: sa svojih 95 godina još je aktivan u lokalnoj antifašističkoj udruzi i u sportskom ribolovnom društvu. Noftin revolucionarni put započet je u njegovim gimnazijskim danima, pred Drugi svjetski rat, pa nakon ustaničke prakse u NOB-u nastavljen drugačijom snagom u mirnodopskom razdoblju sve do 1970-ih. Tada je kao dugogodišnji radnik tadašnjeg SUP-a, Sekretarijata unutrašnjih poslova, umirovljen. I danas izuzetno vitalan i razborit, prisjetio se za čitatelje Novosti najvažnijih povijesnih događaja u kojima je sudjelovao, ali i značajnih ličnosti s kojima se susretao kroz svoj dugi i burni životni vijek.

- Rođen sam Ludbregu 1925. a potječem iz radničke obitelji. U rodnom sam gradu i završio gimnaziju, a poslije radio sve do penzije. U njemu me zatekao i Drugi svjetski rat, početkom kojeg sam otišao u šumu. Za mene je fašizam bio zlo, jednako kao i kapitalizam. Znao sam da se protiv tog zla moram boriti s drugim ljudima: mi smo željeli novo društvo, bolje od onoga koje smo imali. U partizane sam stupio u listopadu 1941., a u Komunističku partiju 1944., no treba reći da sam još kao omladinac po Ludbregu ispisivao antifašističke parole, lijepio plakate, dijelio letke. U gimnaziji sam se prvi put upoznao s idejama socijalizma, shvativši da se moram boriti protiv kapitalizma. Radio sam to u ratu i čitavo vrijeme poslije njega, na raznim dužnostima i mjestima u sigurnosnim službama – opisao nam je svoj životni i borbeni put u najkraćim crtama. Pitamo ga potom u kojim je sve bitkama sudjelovao.

Poznavao sam Franju Tuđmana još za vrijeme rata i moram reći da on među partizanima, iako je bio komesar, nije bio naročito omiljen i važan. Da budem iskren, mnogi su njegove sposobnosti i postupke već tada negativno ocjenjivali

- Kako sam djelovao u partizanskoj obavještajnoj službi, nisam toliko bio u samim borbama. Moj je rad unutar Brigade "Braća Radić" bio konspirativan, djelovalo se u ilegalnim uvjetima u kojima se stalno nosila glava u torbi. Bilo je puno situacija koje su me zamalo stajale života: fašistički su mi zlikovci pripremali klopke, nastojeći me se živog domoći. Pritom je, jasno, bilo vatrenih okršaja i pucnjave. Ništa bolje nije bilo nakon rata, kada sam se borio protiv tzv. križara, koji su ubijali nedužne ljude iz okolnih pravoslavnih mjesta. Na meti bi im obično bili komunisti, odbornici i drugi ugledniji pojedinci koji su imali veze s partizanskim pokretom i novom narodnom vlašću; 1960-ih sam pak pratio ustašku emigraciju u Njemačkoj – kaže naš sugovornik. S obzirom na to da je radio u jugoslavenskoj sigurnosnoj službi, zasigurno je imao pristup ne baš dostupnim informacijama, pa nas je zanimalo njegovo mišljenje o poratnim događajima na Blajburškom polju i u okolici.

- Osobno nisam sudjelovao u ničemu što je imalo veze s Bleiburgom, pred kraj rata i netom prije oslobođenja cijele zemlje bio sam u Apatovcu kod Križevaca. No s tim u vezi moram istaknuti da je Bleiburg obrađen u novije vrijeme s pozicija povijesnog revizionizma. Činjenica jest da je bilo zločina iz osvete i da su stradali i oni koji nisu trebali. Od toga ne treba bježati ili to negirati. No treba reći i drugu stvar: među dijelom ubijenih bilo je i ratnih zločinaca koji su zasluženo dobili kaznu. I nisu svi u tim kolonama ubijeni, dio njih se vratio kući, ali se o tome malo ili nimalo govori. Tako su se neki vratili i u Ludbreg, pa ovdje kasnije normalno živjeli sve do kraja života. Ne trebam napominjati da su pojedini partizani spašavali pojedince koji su bili u raznim fašističkim formacijama, među njima i domobrane ili ustaše koji su ranije znali sačuvati život ljudima iz partizanskih familija. Obično je tu bila riječ o susjedima ili o rodbini, to se isto mora priznati. Kad govorimo o Bleiburgu, neki spominju da s time ima veze i sam Franjo Tuđman. Često se čulo da je on ondje jahao na bijelom konju – tumači nam Nofta. Pitamo ga je li osobno poznavao prvog predsjednika današnje Hrvatske iz partizanskih vremena.

- Jesam, poznavao sam i sretao Tuđmana još za vrijeme rata i odmah moram reći da on među partizanima, iako je bio komesar, nije bio naročito omiljen i važan. Da budem iskren, mnogi su njegove sposobnosti i postupke već tada negativno ocjenjivali. Obavještajna služba počela ga je motriti kao prikrivenog nacionalista. Nakon događaja s početka 1970-ih i ratova 1990-ih potvrdile su se sve te sumnje. Otvoreno ću reći da nikada nisam podržavao Tuđmana, da sam bio sam protivnik njegove politike. Nisam podržavao ni Maspok ili, kako to danas zovu, Hrvatsko proljeće, pa sam već 1969. isključen iz nekih društveno-političkih organizacija, nedugo potom i umirovljen – kaže nam, nastavljajući podrobnije objašnjavati zašto je i sam imao problema s masovnim pokretom iznjedrenim na nacionalističkim temeljima s početka sedme decenije prošlog vijeka.

- Kritizirao sam tadašnje ludbreško i republičko rukovodstvo Saveza komunista radi svega onoga što je vodilo Maspoku; nisam se slagao s nacionalizmom koji se itekako ispoljavao i u koji su bili uključeni pojedini članovi partije. Na mene su se tada bili okomili i pojedini članovi varaždinskog ogranka Matice hrvatske, pa i pojedinci iz lokalnog SUBNOR-a. Zbog svojih stavova vezanih uz to doba bio sam poslije HDZ-ova preuzimanja vlasti početkom 1990-ih privođen na informativne razgovore: policija me jednom pronašla u ribolovu, pa odonud odvela u policijsku stanicu. Moram ipak priznati da su bili korektni prema meni, ali s obzirom na to da 1970-ih više nisam bio u službi, ionako mi ništa nisu mogli, pa su me pustili na miru – kaže.

Za kraj, zanimalo nas je je li bremenito borbeno i bogato poratno iskustvo, sve do turbulentnog raspada nekadašnje državne zajednice i kasnije, ostavilo traga na njegovom današnjem poimanju antifašizma, ali i viđenju odnosa aktualne politike prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj?

- Ovdje danas imamo kapitalistički sustav za koji se mi u partizanima, treba to jasno isticati, nismo borili. Mi smo željeli socijalizam i zato je naša borba bila istovremeno antifašistička i antikapitalistička. Kapitalizam sam doživio još u Kraljevini Jugoslaviji i dobro znam da je to bio i ostao jedan krajnje nepravedan, izrabljivački sustav u kojemu nije bilo mjesta ni humanosti ni civiliziranosti, a ni napretka za dio svijeta u kojem još živimo. Što se tiče antifašizma, aktivan sam još u tom smislu i mislim da se antifašizam mora poštivati i promicati, no prije svega braniti od desničarskih napada. Zato, koliko mi prilike dopuštaju, redovito sudjelujem u obilježavanju antifašističkih jubileja. Nedavno sam bio na godišnjici Šemovečke bitke i pritom se, na veliku čast i zadovoljstvo, družio s mladim članovima Radničke fronte. Što se hrvatskih Srba tiče, oni su dosta stradali i žao mi je što su danas ponovno ugroženi od desnice, baš kao i čitav antifašizam. Želim podsjetiti da je u kalničkom i ludbreškom kraju bilo dosta partizana srpske nacionalnosti, a mjesta u kojima su činili većinu – poput Velikog Poganca, Ludbreškog Ivanca i Vojakovačkog Osijeka - bila su baze NOB-a, krajevi u kojima je stvoren i razvijan antifašistički pokret. Ne smije se zaboraviti da su kalnički Srbi dali narodnog heroja Nikolu Severovića iz Belanova Sela. Srpske je nacionalnosti bila i poznata partizanka, vijećnica ZAVNOH-a i poratna saborska zastupnica Mileva Cetušić, koja je u ratu izvanredno vodila jednu partizansku grupu s Kalnika. Bilo je tu još mnogo važnih ličnosti, da ih sad ne nabrajam; dovoljno je podsjetiti da je zasluga srpskog naroda za antifašistički pokret u širem prigorskom i podravskom kraju bila velika. Isto tako, malo se zna koliki su doprinos kalničkim partizanima dali malobrojni podravski Nijemci i Židovi, među njima i cijela jedna jevrejska obitelj. Na Kalnik je dolazio i Rade Bulat, kao i mnogi drugi važni drugovi i drugarice koje sam osobno poznavao. Svima njima moramo biti zahvalni i nikako ih ne smijemo zaboraviti – zaključio je stari borac Gabrijel Nofta.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više